Udovica i sudac (Lk 18,1-8)

Blago nama koji se u snazi Euharistije, u njezinu prvom dijelu – Službi riječi, smijemo pridružiti učenicima Kristovim dok ih Isus poučava (usp. Lk 17,22). Poveći je to Isusov govor (Lk 17,22-18,8). Tumači im dolazak Sina Čovječjega, svoj  drugi, konačan dolazak. Služi se Pismom, upozorava: “Kao što bijaše u dane Noine, tako će biti u dane Sina Čovječjega.” Koliko god Bog taj čas odgađa, doći će on! Zato Učitelj pita o vjeri koju treba njegovati (usp. Lk 18,8) kao ova udovica koja ne posustaje. Gospodin Isus upozorava kako se s tom vjerom i takvim iščekivanjem isplati moliti i ne prestati. Svagda treba moliti i ne odustati. U mladosti i u starosti, u zdravlju i u bolesti, na mukama i u radosti. Kad tražim sreću, a grcam u tjeskobnim osjećajima; kad me ispunja radost i kad me pronašla ljubav. Treba svagda moliti i ne odustati: bilo da doživim težak poremećaj i bolan pad, bilo da dođem do blagoslovljena uspjeha.

Evanđeoska udovica pripada onoj zaštićenoj skupini koja po Božjem zakonu uživa osobitu skrb. Tu su udovica, siroče i stranac zato jer su bez obiteljskoga oslonca. Ostala je sama, pa pristupa sudskoj vlasti i moli: Pribavi mi pravdu! Dosudi mi pravo! Žena je to, vjerojatno i majka, koja ne gubi pouzdanje, ne žali truda. Ponizuje se pa opet i opet, ponavlja molbu. Dugo vremena. Uzor je za izabranike Božje.

Oni, prema riječi Kristovoj, viču (βοάω Lk 18,7). U biblijskoj povijesti vikanje je znak bolne krize sve od kad je Abelova krv vikala k Bogu iz zemlje (usp. Post 4,10). Tjeskoban je to krik iz ljudskih grudiju koji želi prodrijeti u nebesa. Sam će Isus na križu dva put jakim glasom moliti (Mt 27,46.50). Božji izabranici vape Bogu svomu i u danju i noću. Mole se u javnosti, kao Crkva na okupu pred euharistijskim žrtvenikom, mole se u svojoj privatnosti i miru. Bogu govore dok ih svjetlo obasjava, ali i kad im mrak steže oči i srce.

Gospodin predstavlja kao primjer jednoga suca za kojega kaže da pripada nepravdi. Suprotnost je Božjoj pravednosti i pomaže da izbliza, jasnije pojmimo o čemu je riječ. Čovjek je to koji svjesno uviđa svoja dubinska, opaka zastranjenja, ali ne kaje se, ne kani se popraviti. Nema u njemu svetog straha Božjega. Ne mari za svoje bližnje, nije mu stalo. Ne obazire se. Ogledni je uzorak globalizacije ravnodušnosti na koju nas papa Franjo upozorava. Molba udovice za njega je dodijavanje, njezinu strpljivost i ustrajnost doživljava kao mučenje. Ali gle, i takav će je čovjek uslišati.

Učitelj Isus spominje i tužitelja, zlog protivnika koji skriven napada, ruši, želi oduzeti. Bezobrazno se prikriva iza kulisa, djeluje iz pozadine, kriomice, konspirativno, bez Duha Božjega. Uspjeh mu je da pomislimo kako ga uopće nema. A on uporan, ne odustaje, ne povlači se. Poput starozavjetnoga Amaleka kojega neće pobijediti mlađarac Jošua, nego sam Bog svoj boj pokreće. Korjenito ga kani ukloniti. Je li podli napadač evanđeoskoj udovici nakanio sina, jedinca, odvesti u smrt kako kod one udovice iz Naina!? Je li možda nasrnuo da joj oduzme zadnja dva novčića, sav njen žitak, koje je ona htjela Bogu posvetiti kao udovica pred hramom?! Nepravedni sudac ipak ustaje u obranu.

Znamo kakav je osjećaj kad nam valja pokucati na vrata vlasti, i još ako je neprijateljski nastrojena, kako evanđeoska udovica čini. Ali kako je ugodno, kako je mila i radosna misija, kucati na vrata dobroga Oca koji nas s ljubavlju prima. Mojsije je ustrajno podizao ruke, drugi su mu pomogli. Isplati se uputiti molbu Bogu koji jedini stvara čvrstu obranu, podiže utvrdu opravdanja. To je vjera koju vječni Sin, Očev misionar donosi na zemlju. Vjera u dobrog Oca koji jedini u punoj mjeri nadoknađuje gubitak, dodjeljuje pravi uzvrat za sve ono što srcem i danas ulažemo kao svoj prinos.

20. listopada 2019.

p. Niko Bilić, SJ



 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.