Sluga svoga gospodara (Lk 17,5-10)

Kome ili čemu mi služimo?! Tko je i kakav je moj gospodar? Ovako smo razmišljali o Isusovoj pouci apostolima o važnosti vjere u nedjelju, 6. listopada 2019. u našoj dragoj bazilici Srca Isusova (Palmotićeva 31, Zagreb). Ako želite poslušati, preuzeti:

Sluga svoga gospodara (MP3, 11,5MB; 12:23 min.)

Sluga svoga gospodara (nedjelja, 6. 10. 2019., Bazilika Srca Isusova)

Kome služim? Znamo, narod Božji u svojim počecima robovao je egipatskom Faraonu, prije nego su nakon Izlaska postali Božji sluge. Gospodin Isus sažeto veli: “Tko čini grijeh, rob je grijeha” (Iv 8,34). Vjerovati znači služiti ljubljenom Gospodaru – Spasitelju.

Tebi, majko moja, želim danas reći hvala jer si mi od prvoga dana davala svoje tijelo i krv dok bijah pod tvojim srcem. Na svojim si me grudima hranila, grijala me, umivala, tješila, dala mi da rastem. Znala si kojem Gospodaru služiš!

Tebi, oče moj, u Božje ime želim reći hvala jer si gradio čvrstu konstrukciju moje duše od malena. Zato danas mogu stati pred ovaj svijet i reći svoje “da” ili “ne”. Dobri moj oče, znao si tko je i kakav je Gospodar kojemu služiš!

Vama, dragi moji roditelji, želim posebno zahvaliti što ste njegovali najvažniji sloj mojega bića – milosni dar vjere. Njegovali ste ono zdravo znanje koje mogu kao čovjek imati o Božjoj dobroti, milosrđu i svetosti. Niste me u tom najvažnijem dijelu mojega života zlostavljali dok bijah dijete. Niste mi zapriječili put da – onako kako je meni kao čovjeku dano – napredujem u poznavanju Boga, u prihvaćanju Evanđelja. Znali ste, dragi roditelji, kojem i kakvom Gospodaru služite!

Tebi, cijenjeni profesore, profesorice, učitelju, učiteljice, danas zajedno s Kristom Učiteljem, želim reći “Hvala!” jer ste gradili moj um i moje srce svojim znanjem, svojom strpljivošću, svojom vlastitom plemenitošću. Gradili ste veliku i lijepu zgradu koja ostaje za vječnost – iz dana u dana, iz godine u godinu. Znali ste kojem i kakvom Gospodaru služite!

Je li možda tako nekako mogao razmišljati i onaj umorni sluga kada je jednom, na kraju dana, i on smio sjesti za stol – onaj tamo za služinčad? Pred njim skroman obrok. Počinje blagovati da okrijepi svoje tijelo. Prisjeća se kako je već za rana ustao i krenuo na posao. Zlopatio se (usp. 2 Tim 1,8). Boja kože na njegovu licu odmah pokazuje da je to čovjek koji dobar dio svojega posla provodi vani, na otvorenom. Snažni mišići ne mogu sakriti one ožiljke koji ostaju na rukama – po šakama i podlakticama, po dlanovima i prstima – jednostavno zato što stalno radi s njima. Pamti on kako mu se znoj nakupljao i prijetio da će se kroz obrve probiti i oči mu zagušiti dok su pred njima bile tvrde brazde; trebalo je orati jednu po jednu. Snažna životinja pred njima, plug u njegovim rukama. Dobro on zna što je pobrinuti se za veliko stado kada su pred njim daleki pašnjaci. Treba onamo doći; treba svaku ovcu, svako janje, opet natrag dovesti – sačuvane, neozlijeđene. Znoj i prašina prekrili su njegovo tijelo za dana, a onda – znao je on – kad sav taj posao dovrši i vrati se kući, još mu je zadaća najprije se pobrinuti za samoga gospodara.

Sluga svoga gospodara pripasat će odijelo u kojem će služiti. Baš onako kako je Isus na Posljednjoj večeri skinuo svoju svečanu haljinu, uzeo ubrus i opasao se njime (Iv 13,4). Potom je krenuo od jednog do drugog učenika i prao im noge, a rekao im je poslije: “Da, ja jesam Učitelj i Gospodin. Pravo velite!” (Iv 13,13). Isus je znao da je sluga onoga pravoga Gospodara.

Učenici u dobro znanom odlomku iz Evanđelja traže nadopunu za svoju vlastitu vjeru. “Nadodaj nam još” (Lk 17,5) kažu oni, služeći se istom onom riječi s kojom Gospodin Isus upozorava: “Ako Kraljevstvo Božje najprije tražite, sve će vam se ostalo nadodati” (Mt 6,33). “Nadodavanje” oni za svoju vjeru traže jer su vrlo svjesni kako već starozavjetni prorok opisuje: Neće biti dosta samo svojim rukama raditi, ili – ne daj Bože – služiti se uporno nekim spletkama u mraku i potaji. Neće biti dovoljno samo prikupljati financije. Pravednik od vjere živi (Hab 2,4)! Zato sveti Pavao, apostol, tumači svojem učeniku, pastiru i nasljedniku Timoteju: Raspiruj milosni dar (2 Tim 1,6)! Čuvaj lijepi poklad vjere – taj dragocjeni fond našeg vjerovanja (usp. 2 Tim 1,14)!

Na molbu učenika Gospodin Isus odgovara ponajprije tako da se mnogostruko njima obraća, ulazi u dijalog s njima. Njima govori: “Ako imate vjere, onda recite” (Lk 17,6)! Potom govori u jednoj slici, kao i mnogo puta, o gospodaru i o sluzi, pa pita: “Tko to od vas” (Lk 17,7)? S njima on razgovara. Samoga sebe kao Učitelj posvećuje njima. Napokon kaže: “Tako i vi – recite” (Lk 17,10)! Onda kada ste ispunili sve ono što vam je Otac nebeski naložio. Učinili ste sve one stvari koje ste po Božjoj zapovijedi bili dužni učiniti. Stvorili ste ih.

Gospodin Isus zapravo vrlo žestoko potvrđuje da su apostoli malovjerni. Vjera im nije ni kao sićušno zrno gorušice! Znamo da će Prvaku apostolu reći, onda kada je već počeo tonuti na jezeru: “Malovjerni! Posumnjao si!” (Mt 14,31). U isti mah Gospodin Isus upozorava kako vjera ima veliku i odlučujuću, presudnu ulogu. Potvrđuje silnu moć vjere.

Već kao djeca u maštanjima, potom u pričama i filmovima gledamo na tu zamišljenu mogućnosti da mi ljudi svojom riječju pomičemo predmete oko sebe. Kako bi to bilo lijepo da samo pomislim i zapovjedim pa da se onda preda mnom dogodi ono što hoću. Slično Gospodin kaže: “Recite riječ, ako imate vjere, i drvo će se presaditi” (Lk 17,6).

Upravo početkom listopada 2019. godine pod vodstvom Svetoga Oca, pape Franje, upriličena je izvanredna biskupska sinoda koja govori o očuvanju Božjega stvorenja, o ekologiji. Razmatra se napose stanje s amazonskim velešumama. U Amazoniji se izgleda najviše pokazuje kako s jedne strane govorimo o tome da valja štititi okoliš, a s druge strane podmuklim načinom uništavamo i spaljujemo samo zato da bismo se mi sada i ovdje zgrnuli novac, a uopće ne razmišljamo o drugima i o onima koji će doći.

Koja je poruka vrlo dobro znane evanđeoske slike s drvetom koje može čak i iz mora rasti? Vrlo je jednostavna! Gospodin Isus zacijelo hoće reći: onda kad mi ljudi sami ne možemo i ne znamo kako dalje, Bog – koji je Tvorac svemira, koji je Stvoritelj – naravno da ima vlast dati rješenje. Teolog će upozoriti: Nije nipošto neka velika stvar s jednim drvetom napraviti senzaciju koja će osvojiti reflektore i kamere, tako da se, primjerice, stablo iščupa nekim mađioničarskim trikom. O tome Gospodin ne govori, nego o onom bitnom obraćenju pri kojem se valja iščupati s korijenom, radikalno napustiti dosadašnje stanište, i presaditi se kao kad su apostoli ostavili sve da krenu za Isusom (Lk 5,11). Gospodin govori o onome što nije više samo od naravi. Drvo koje raste iz mora slika je onoga što je Božji milosni dar u Kraljevstvu Božjem, kao što je u prvom redu sam Gospodin Isus, vječni Sin Božji, došao na ovaj svijet kao čovjek začet po Duhu Svetom od Majke Djevice.

Najvažnije je ipak primijetiti ono što se u evanđeoskom jeziku stručno zove božanski, teološki pasiv. Kad Gospodin, naime, govori o tome da će učenik izreći naredbu: “Iščupaj se!”, onda se u Evanđelju nalazi onakav izričaj koji govori o Božjem djelovanju. Ta naredba zapravo je molba koja kaže: Neka te Otac nebeski iščupa! Neka Otac nebeski učini da sada rasteš ondje gdje on to hoće! Budi predmet Očeva djelovanja, glina u rukama božanskoga Lončara!

Pa to je ono što mi molimo kad kažemo: “Budi volja tvoja!” (Mt 6,10). Gospodin Isus govori o onoj vjeri pri kojoj je čovjek svoju volju toliko sljubio s Božjom voljom, svojom se voljom toliko sjedinio s njom, da više nema vlastitih sebičnih interesa i egoizma. Htijenje vjernika postaje posve zbliženo, privinulo se uz htijenje Oca nebeskoga, “koji hoće da se svi spase” (1 Tim 2,4). To je vjera ne po mojim grješnim kriterijima, nego po evanđeoskoj mjeri! Gospodin je započeo sa zahtjevom: “Vjerujte Evanđelju!” Vjerujte na temelju i u prostoru Evanđelja! Vjerujte onako kako to Kristovo Evanđelje kaže!

Kako ćemo shvatiti tešku priču, koja današnjemu uhu uopće ne odgovara, o robovanju, o sluzi (δοῦλος) koji se mora, nakon što je cijeli dan radio, ponajprije pobrinuti za svojega gospodara. Što je s ljudskima pravima, gdje ostade dostojanstvo svake ljudske osobe?

Može li nam nekakvu prvu pomoć pružiti Pavao, apostol, koji kaže ja sam sužanj, zatvorenik Kristov u okovima (δέσμιος 2 Tim 1,8)? U središtu svakako stoji “trajni lik Božji” – Gospodin Isus, koji je “uzeo lik sluge (δοῦλος Fil 2,7)”. Bit roba uzeo je Krist na sebe. On je orao njivu, njegovao žitna polja za žetvu. On je kao Dobri Pastir okupio i čuvao malo stado da bi se onda poslije duga dana u javnom djelovanju na Posljednjoj večer opasao i prao noge svojim učenicima (Iv 13,4s). On im kaže: “Uzmite, jedite (Mt 26,6)!” Njih će nahraniti. Sama sebe daje za hranu njihovim dušama. Sama sebe daje da naša vjera bude umnožena. I danas. 

27. nedjelja u crkvenoj godini C
Hab 1,2-3; 2,2-4; 2 Tim 1,6-8.13-14; Lk 17,5-10

Vidi: Molitva beskorisnoga sluge

p. Niko Bilić, SJ



 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.