Možeš li biti Isusov učenik?

Na 23. nedjelju u crkvenoj godini C

U poznatom evanđeoskom odlomku Lk 14,25-33 Isus govori o onoj posebnoj sposobnosti koja se traži da bi netko mogao biti njegov učenik

Sveti su trenutci mira oko euharistijskoga stola u kojima možemo sjesti i proračunati čime to gradimo veliku zgradu svojega života. Pred Gospodinovim srcem pravi je čas da sjednemo i dobro promislimo kakve to neprijateljske vojske stare zmije, oca laži hrle da napadanu, optuže, zbune i razore. Čime se obraniti?

Velika je pomoć što idemo na hodočašće svojoj Majci u Mariju Bistricu, koja nas sve okuplja u veliku Isusovu obitelj kao braću i sestre. Kako bismo inače mogli suvislo govoriti i zdravo razumjeti gorko zahtjevne riječi Evanđelja koje traže mržnju: Mrzi oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život (usp. Lk 14,26). Majku Kristovu od početka, od njezina začeća, Bog je odabrao i posvetio, od grijeha je otkupljena tako da može graditi Božju kulu, oslobođena od stotine tisuća sotonskih napada. Uz nju pokušavamo shvatiti ovaj mučan trostruki proglas: “Ne možeš biti moj učenik” (usp. Lk 14, 26.27.33).

Zna Gospodin dobro kako smo to mi ljudi od početka krenuli u izgradnju babilonske kule (Post 11). Oholo smo si sami htjeli pribaviti ime, uzdići se na Božje mjesto. Zna Gospodin kako je taj projekt – nedovršen – nesretno, u nerazumljivu blebetanju završio. Zna Učitelj naš kako je to njegov narod u povijesti samouvjereno zborio: “Imamo Kovčeg Gospodnji” i kretao u neki svoj rat koji Bog nikad naredio nije. I narod bi bolno potučen. Zna Rabi iz Nazareta kako su sami sebe uzvisivali, oslanjajuć se na Božji grad Jeruzalem, pa se digoše na premoćna Nabukodnozora. Sve su izgubili (2 Kr 25; Jr 52): i grad i sveti hram, i kralja i domovinu. Prognani bijahu.

Kako shvatiti britak izazov o mržnji kad upravo Isus gradi cijelu svoju Crkvu kao veliku obitelj u kojoj su mu brat, sestra, majka – svi koji vrše volju Božju (Mk 3,35)? Sam Gospodin vrhovnu i završnu zapovijed daje: “Ljubite jedni druge!” (Iv 13,34; 15.12,17). Pa što je sad to? Kakav to uvjet postavlja pred silno mnoštvo koje ga želi slijediti!?

Mi smo danas, hvala Bogu, navikli i shvaćamo što znači križ. Ali kako Isusovi prvi učenici slušaju izazovnu riječ o nekom svojem stupu koji valja uprtiti? Nismo li do danas dobro svjesni kako se uz dobar novac sve može postići, pa kako se ovo treba shvatiti? Gospodin kao treći uvjet da bi netko bio sposoban biti njegovim učenikom traži da se čovjek odrekne i odbaci svekoliko svoje imanje.

Zacijelo je prva pomoć u razumijevanju Kristovih riječi uočiti kako je Gospodin na svojem putu u Jeruzalem gdje će sam ponijeti svoj križ do Kalvarije – odbačen, proklet. Kad vidi kampanju koja se za njim stvara, ne želi on ljude zavoditi i lažno privuči, nego postavlja jasne granice, upozorava kako stvari stoje.

Govori li Gospodin o onoj bolesnoj navezanosti i nesamostalnosti kojom u obitelji sve očekujem na gotovo od tate i mame; prepuštam sav posao ženi ili mužu; zlobno, korumpirano teret svaljujem na rođenoga brata, na sestru, pa i za mnogo godina? Što li je za Mariju, Djevicu, zaručnicu, značilo Josipovo bolno smišljanje da je u potaji otpusti (Mt 1,19)? Kad Gospodin traži kidanje obiteljskih sveza, može imati pred očima ono mafijaško spletkarenje koje počiva na krvnim vezama, u potaji, iza kulisa, osvaja, ubija; tajnim vezama nepravedno postiže tajne ciljeve, mračnjački vlada. Od toga se doista i mi želimo radikalno osloboditi. Uostalom, tko od nas nije osjetio da nam i najbliži u obitelji može opako – kako velimo – “ići na živce”, i bolno nas povrijediti!?

Koja je radosna vijest ovoga Evanđelja? Želiš li biti Isusov učenik, smiješ samoga sebe i sve svoje do te mjere predati u njegove ruke da novim očima vidiš kolik su dar mama i tata kad ti u Božje ime darovaše život. Prepoznat ćeš kolik je to Božji dar imati supruga, suprugu, na svojemu putu, koji je s tobom i u dobru i u zlu. Vidiš kako se u tvojem bratu i u tvojoj sestri skriva sam Isus, njegovo srce ondje za te kuca. Štoviše i onoga koji je poput roba pritisnut, prezren, prihvaćaš kao svoje dijete, kao brata ljubljenoga (Flm 10.16).

Sposobnost je Isusova učenika graditi kulu koja zaista ima vrh do neba, do Božje ljubavi. Ne gradimo je svojim ciglama, jer sve svoje materijalno i duhovne imanje, sve svoje novčane, intelektualne i emocionalne talente stavljamo u Božje ruke. Ostavili smo sve, kao apostoli kad ih je od lađa – prema opisu istoga ovog Lukina evanđelja – Gospodin odveo (Lk 5,11).

U blagoslovljenom smo, zaštićenom primirju, pred daleko nadmoćnom đavolskom vojskom jer nam je Gospodinov štit obrana, jer nam je kruh s neba snaga. Sada vidimo od čega je sastavljen križ naš svagdašnji koji nosimo jer ga je Isus svojom krvlju posvetio. Križ ti je blagoslov jer ne juriš bezglavo nekom svojom autocestom, ne lutaš svojim stranputicama, nego za Učiteljem hodiš. Ispred tebe je. Za euharistijskim, gozbenim stolom ljubazno zove: “Sjednite, izračunajte, promislite!” “Uzmite! Jedite!”

Čitanja: Mudr 9,13-18b; Flm 9b-10.12-17; Lk 14,25-33

Na Malu Gospu, 8. rujna 2019.

p. Niko Bilić, SJ



 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.