Kristova ekonomija

Nepošteni upravitelj u Lk 16,1-13

Upravitelj – gospodari, ne robuje stvarima, zna da su dobra za čovjeka i da su ljudi važniji, ima na pameti da će ovo proći i da ga čekaju vječni šatori. Odgovara za svoj princip upravljanja.

Što je Kristova ekonomija? Vječna Božje Riječ utjelovila se. “Jedan posrednik između Boga i ljudi” (1 Tim 2,5) sišao je među nas. Svjetlo istinsko došlo je u ovaj naš svijet u kojemu lako možemo vidjeti da “varamo krivim mjerama” (Am 8,5). Smanjujemo kakvoću i količinu, a povećavamo cijenu. Uvozne jabuke od prošle godine nudimo kao svježe i domaće – jeftino, a svojega uzgajivača ostavljamo kratkih rukava. Trgujemo. Kupujemo ljude za “fotelje”… Čovjek, grijehu odan, odavno već prodaje “rog za svijeću”. Ali baš takvom svojem narodu Bog već u Amosovo doba po proroku progovara (“vi” Am 8,4).

Upravitelj gospodareva doma

U Evanđelju riječi Isusa Učitelja ovaj put nisu upućene farizejima i pismoznancima, ni carinicima i grješnicima (usp. Lk 15). Isus govori svojim učenicima (Lk 16,1); sinove svjetla poučava (usp. 16,8). Stavlja pred njih onaj važan čas kad će ovaj svijet uminuti, kad će nepoštena bogatstva nestati (Lk 16,9). Čas dolazi kad upravitelj mora položiti račun, iznijeti svoj princip upravljanja, čime se je ravnao, kako i zašto postupao. Već sada odjekuje ključna poruka: “Ne možeš više biti upravitelj!” (Lk 16,2)

Znamo mi dobro kakav je to svijet u kojem duh optužbe olako iskače. Ocrnjujemo i napadamo. Blatimo bez odgode i sustezanja. Doduše zao je glas o evanđeoskom upravitelju točan. Zaista, evo, gospodarevo imanje rasipa. Oduzima, pljačka 50% odnosno 20% – od 100 mjera ulja 50, od 100 mjera pšenice 20.

Jedan ekonom u središtu je Isusove pouke. Poput starozavjetnoga Josipa Egipatskoga. Gospodar mu je povjerio svoj dom, sve svoje dao mu je u ruke. Josip je u ono doba bio nepravedno optužen, da bi potom postao vrsni upravitelj cijeloga Egipta i osnivač egipatske ekonomije.

U primjeru Isusa Učitelja možemo doista prepoznati dobre osobine. Unatoč optužbama, upravitelj ostaje priseban. Realno gleda na svoje fizičke i psihičke sile: Ne može kopati, stidi se prositi (Lk 16,3). Neki je oblik milosrđa, premda nepošten, kad ljudima smanjuje dugove, olakšava im. Svakako ovaj upravitelj zna učiniti ono najvažnije. Stvara prijatelje. Nalazi ljude na koje se može osloniti, koji će ga primiti u svoj dom kad više ne bude imao gospodarev dom na raspolaganju. “Tko će me primiti” – razmišlja upravitelj (usp. Lk 16,4). “Primit će vas u vječne šatore” – upozorava Učitelj Isus (Lk 16,9).

Evanđeoska ekologija

Tako jednostavno: imanje i dobra mogu biti u službi međuljudskih odnosa. Papa Franjo ističe radosnu vijest današnjega evanđelja: Dobra ovoga svijeta možemo upotrijebiti za ljubav prema bližnjemu. Smisao im je da s njima gradimo Kristovo kraljevstvo u kojem vrijedi i izvršava se ona nova zapovijed, Isusova baština, tri put ponovljena: “Ljubite kao što sam ja ljubio! Ljubite jedni druge!” (Iv 13,34; 15,9.12).

Sam gospodar u Isusovoj pouci hvali upraviteljevu dovitljivost i pronicavost, njegov spretan um. Upravitelj gospodari stvarima, ne robuje im. Zna ih upotrijebiti za svrhu koju želi postići Svjestan je da su dobra u službi čovjeka. Ljudi su važniji od novca. Papa Franjo u svojem naučavanju izvrsno razotkriva kako je za očuvanje okoliša, za ekologiju i spašavanje klime, presudan naš odnos prema bližnjemu, napose prema siromasima, daleko više negoli naš odnos prema kamenju, bilju i životinjama. U našem svijetu koji stalno računa kako povisiti gospodarski rast, natječe se kako povećati profit, ipak već dugo valjan menadžment dobro zna kako su ljudi i međuljudski odnosi najvažniji. Daleko više znače od svih financija i novčane matematike.

Čovjek – upravitelj Božjih dobara

Ono što evanđeoskoga upravitelja pokreće u akciju jest svijest o gospodarevoj najavi: “Nećeš više biti upravitelj”. Od početka Sveto pismo gleda na čovjeka kojemu je povjereno gospodarenje. Što je na prvoj stranici “gospodar”, to na drugoj stranici Pisma razjašnjava znana slika: čovjek će obrađivati i čuvati vrt Gospodnji. Treba dobro gospodariti. Upravitelj je Božjih dobara koji ima na pameti da mu je zemaljski život izmjeren. U Božjoj je ruci. Pred ulazom u vječne šatore oduzet će nam se sva uprava. Što je bilo, bilo je.

Dubinska je ipak razlika između nepoštena upravitelj koji želi spasiti sebe i Boga “koji hoće da sve svi spase” kako ističe Apostol (1 Tim 2,4). Bog želi da svi dođu do spoznanja Svjetla istinskog koje je došlo na svijet, da budu sinovi svjetla. Pred Bogom koji “dovijeka neće zaboraviti nijednoga našeg djela” (usp. Am 8,7) vjernost u sitnicama dovodi do presudnoga uspjeha. Gospodin Isus to zacijelo najbolje pokazuje kad svojim učenicima kod Posljednje večere ponizno pere noge. Možemo mi doći do onoga istinskoga bogatstva koje iz dna duše priželjkujemo. Možemo doći do one autentičnosti u kojoj imam baš ono moje, što mi Bog daje. Jedino to donosi mi punu radost i slobodu.

Gospodin se svojom poukom brine za nas. Nudi nam slobodu od bolne podijeljenosti srca i rastrgane duše. Zaista, ne možemo i jedno i drugo jer to je bolna duhovna šizofrenija. Gospodin stavlja izbor pred nas: S kime ćeš se sljubiti, s kunama i milijunima ili s Bogom svojim? Uz koga ćeš prionuti, uza što se privinuti? Služiti Bogu – jedina je prava sloboda, jedini on ne tlači, ne iskorištava.

Molitvena ekonomija

Evanđeoski nepošteni upravitelj odmah je krenuo u odlučnu kampanju da pridobije ljude za sebe. Apostol nas poziva. Započnimo i predkampanju i kampanju molitve: Prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice – na svakom mjestu, posebice za one koji su na vlasti (1 Tim 2,1s.8). Pred oltarom Gospodinovim najbolje je mjesto jer ovdje se klanjamo predivnoj tajni. Što je Kristova ekonomija? Sam Gospodin nije prepolovio, niti tek za petinu umanjio, nego je svojom žrtvom posvema izbrisao našu zadužnicu pred Bogom. Prihvatio je naš princip trgovanja, dopustio da bude prodan za 30 srebrnika. “Samoga sebe dao je kao otkup”. Krvlju svojom poništio je zadužnicu u cijelosti, “uklonio ju je pribivši je na križ” (Kol 2,14). To je osnovica naše molitve, to je princip našeg upravljanja, to je razlog našeg slavlja.

(25. nedjelja u crkvenoj godini C), 22. 9. 2019.

p. Niko Bilić, SJ



 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.