Spasonosni Kristov autoritet pred našim nepoznanicama
Mk 9,14–29 (Mt 17,14–21; Lk 9,37–43)
Pođimo do dobro nam znanoga evanđeoskoga izvještaja u kojem susrećemo onu tešku, bolnu situaciju kad stojimo pred neizvjesnošću, pred nepoznatim, pred znakom zloduha. “Vjerujem. Pomozi mojoj nevjeri!” (Mk 9,24) govori otac, dajući odgovor u kojemu se skriva i vjera, ali i sva krhkost toga povjerenja. “Pomozi mojoj nevjeri!” kaže otac učitelju Isusu koji ga je vrlo kratko i jasno upozorio: ako imaš povjerenja, možeš sve.
Riječ je o mučnoj zgodi kad se zapravo ne zna što je: je li taj dječak mjesečar, ima li padavicu ili je opsjednut? Nije jasno iz dijagnoze, a koliko ta obitelj trpi vidi se i po tome što ta bolest postade predmetom javne rasprave. Tu su pismoznanci, tu je svjetina, mnoštvo koje se okupilo (Mt 9,14). Bol je to velika za obitelj, i strah što će biti s njihovim djetetom.
Opis koji daje otac, pristupajući Isusu, vrlo je konkretan i bolan. Evo dječaka koji ne može vladati svojim vlastitim organizmom. Trza se, grči, pjeni, pada na zemlju, zgrabljen iznutra, oboren, škriplje zubima, ostaje kao mrtav, suši se (Mk 9,18.20 i paralele) – sve su to riječi koje Sveto pismo upotrebljava da bi nam predočilo potresan prizor. Osim toga posebno je naglašeno kako taj dječak ne može pravo komunicirati (r. 17). Duh koji je u njemu jest gluh i nijem. Dijete njihovo ne može pravo niti slušati, niti govoriti, sve što se od njega čuje jest vika, krika, buka (r. 26). Nažalost pred nama je teško stanje u kojemu je jedna stvar jasna, a to je da čudna nepoznata unutarnja sila – bolest, zloduh – toga dječaka želi “uništiti, upropastiti” (Mk 9,23). Tako Evanđelje po Marku bez uvijanja bilježi. Luka još prodornije i preciznije, opipljivije zapisuje: “smrviti” (Lk 9,39).
Sveto pismo ne skriva kolika je muka u toj obitelji, koliki strah mora vladati i pojačavati se, nakupljati se, postaje jedna nesavladiva planina, jer sve to traje od malena, od djetinjstva (Mk 9,21). Nije od jučer, nije tek sad došlo nego to traje. Bolno je i teško, odmah nas podsjeća na iskustva paničnoga napadaja, vrhunskoga teškoga straha, koji može doći posve nepredviđeno. Upravo takav opis nalazimo kod ovoga dječaka.
Kolika je radost, olakšanje i utjeha pronaći onoga koji vlada situacijom, koji zna o čemu se radi i koji može donijeti rješenje. Upravo na tom putu odlučujuću ulogu ima otac, – otac obitelji, otac toga dječaka – koji jasno kaže: “Učitelju ja sam htio doći do tebe” (Mk 9,17). To je od početka bila njegova nakana. Čitamo u evanđelju da je Isus u to vrijeme na gori Preobraženja i u taj čas ne zna što se dolje zbiva. Dječakov otac u svome povjerenju da može nešto učiniti neće stati ni onda kada, kako sam izvješćuje, njegovi učenici nisu uspjeli (r. 17). On se tuži i jasno ustanovljuje: niti sami roditelji, a niti Isusovi učenici nisu imali uspjeha.
Neće oca zaustaviti ni dvostruka Kristova optužba: “Vi ste nevjerni rod!” (Mk 9,19). Gospodin odrješito opominje: “Zašto kažeš: ‘Ako možeš’. Tko ima povjerenja, taj može sve!” (r. 23). U dva navrata Isus izriče tešku riječ, ali taj se čovjek ne da uzdrmati. Posebno nam je privlačno i nadahnjujuće za naše promišljanje uočiti kakva je njegova rečenica, kako on govori Isusu tražeći i vapeći “Pomozi nam!” (r. 22). Ne moli on samo u svoje ime, ne moli samo za sebe, nego stoji kao zagovornik cijele obitelji. Ono što otac svojom želi jest dodirnuti Kristovo srce. U njegovoj je molbi sadržana poznata biblijska riječ koja govori o božanskoj sućuti (grč. splanhnizomai Duda-Fućak: “imati samilosti” r. 22). Dok se na poziv pape Franje spremamo na jubilarnu Godinu Milosrđa s posebnom pozornošću uočavamo kako ovaj otac smjera na Isusovu sućut, na njegovo smilovanje, na samilost i unutarnje sažaljenje, osjećaj njegova srca.
Otac je molitelj ne samo u svoje ime nego za cijelu svoju obitelj. Traži: “Pomozi nam! Imaj samilosti s nama!” Zadržao se on u razgovoru s Isusom – to traje neko vrijeme (u Markovu evanđelju razgovor teče od r. 17 do r. 24) – pa s pravom velimo da je on čovjek u molitvi. Govoriti Isusu o svojim željama, o svojima potrebama jest molitva. Divan rezultat poznajemo. Otac je omogućio da Gospodin djeluje na njegovu djetetu, predao je Isusu vlast, dao je njemu da on učini što može. Tako u evanđelju nastupa Učitelj koji jasno, s autoritetom zapovijeda. Otklanja zloduha. Učitelj uzima dječaka za ruku. Važan je taj dodir: utjelovljeni Sin Božji uzima u ruke, dodiruje tijelo čovjeka koji je gotovo mrtav kako već ovi uokolo kažu (Mk 9,26). On ga podiže, diže ga (r. 27).
Zanimljivo nam je primijetiti na kraju kako se događaj ne dovršava tako da bi, eto, dječak sretno bio oslobođen od svoje bolesti, nego ga Isus predaje ocu, kako bilježi Lukino evanđelje (Lk 9,42). Gospodin ga vraća u krug obitelji! Obitelj može sada živjeti novim životom. Majka i otac doživljavaju jednako tako oslobođenje od silnoga straha kao i sam dječak koji je izliječen. Uočimo također kako muka da bolesno dijete postade predmetom javne rasprave – što nikad nije ugodno – sada dovodi do rezultata koji je teološki bitan: ljudi prepoznaju da ovo nije tek djelo jednoga čovjeka, nego vide Božje djelo (r. 43). Okupljeni svjedoče da je Bog na djelu, ne tek ljudsko umijeće i vlast.
