Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Kristova kušnja u pustinji

christ-in-the-desertU korizmi polazimo u Svetom pismu ponajprije od onoga što nam je najpoznatije i najdragocjenije na tom području, a to je Kristova korizma i čuvena kušnja u pustinji na početku javnoga djelovanja.

Krist – izložen

Sveto pismo, poznato je, govori da je Kristov odlazak u pustinju djelo Duha. Pod vodstvom Duha on kreće. Evanđelje po Marku, štoviše, opisuje kako Duh Isusa izbacuje – izbacuje ga iz grada u pustinju, u divljinu (Mk 1,12). Važan je to podatak, prisjetimo li se kako je na početku izvršitelj Utjelovljenja Duh Sveti koji silazi na Bl. Djevicu, potom se kod krštenja Duh spušta na Isusa. A evo se sada to isto utjelovljenje nastavlja. Gospodin Isus, koji uzima na sebe našu ljudsku narav, vječni Božji Sin, druga božanska osoba nije postao čovjekom samo u tome smislu da ima tijelo i da živi tjelesnim ljudskim životom, pa onda može i umrijeti, nego nam se približava i u toj našoj mogućnosti da budemo izvrgnuti napasti. Ključan je to teološki vidik. I to je djelo Duha.

Gospodin Isus ide tako daleko da može biti izložen izravno sotonskim napastima, može se naći u situaciji u kojoj čovjek praktički od početka. Znamo opis na početku Pisma. Eva se našla u razgovoru sa sotonskim bićem i nakanama skrivenih pod krinkom zmije. Ostavljena je i sama u izloženosti Sotoni jer Adam u tih pet biblijskih redaka kao da nije tu, ni na koji način se ne uključuje ni ne zalaže za Evu (Post 3,1–5).

Isus ide tako daleko da dopušta da ga Sotona vodi. Zacijelo na način viđenja, ili kako već, –odvodi ga na visoku Goru, odvodi ga na vrh Hrama. Do te nam se mjere Isus približava da na taj način biva žrtvom Sotone. I Matejevo i Lukino evanđelje, usprkos našemu redovitom govoru, daju do znanja kako je Isus punih 40 dana postio, bio u pustinji u molitvi, a potom dolaze napasti. Kako ne bi ogladnio!? Kako ne bi odmah poželio da se konačno malo nahrani nakon iscrpljujućega posta!? I tu Sotona dolazi nudeći kruh – neka judejsko suho pustinjsko kamenje postane kruh.

Čija riječ?

Kao što mi govorimo „ići trbuhom za kruhom“, tako svetopisamski starozavjetni jezik poznaje to isto: „kruh“ znači „hrana“. Nije Krist protiv kruha. Isus će sam reći za sebe da je „kruh živi koji je s neba sišao“ (Iv 6,51). Reći će „Ovo je moje tijelo“ za kruh kod pashalne večere. Na najsvetiji način on gleda kruh i hranu. Nahranio je mnoštva. Može on to učiniti. Umnožio je kruh, ne za sebe nego za druge.

Ključ prve sotonske nije samo utažiti glad, koja će se opet javiti, nego Isus citirajući riječ Pisma upozorava: važno je čovječe od čega živiš. Kruh za puni ljudski život neće biti dosta, materijalna hrana čovjeku nije dostatna. Sva opakost i drskost Sotone u ovoj napasti krije se u tome što on želi Isusu diktirati što će reći: „Reci da ovo kamenje postane kruh (Mt 4,3)!“ On želi progovoriti kroz Kristova usta. Đavao želi diktirati Isusu što će objavljivati. A Isus jasno za sebe kaže: „Zborim kako mi je rekao Otac“ (Iv 12,50). Krist je Očeva riječ. Ne govori ono što je sotonsko. Nećeš ti meni zapovijedati, „ja govorim ono što vidjeh kod Oca“ (Iv 8,38).

Pred tom prvom napasti u pustinji smijemo se pitati kako je s našim riječima, kako je s našim porukama koje prenosimo. Odakle ih uzimamo i tko nam ih daje? U ispitu savjesti presudno je utvrditi gdje je izvor onoga što govorim. Isus jasno kaže „iz obilja srca usta govore“ (Mt 12,34). Kakvo je moje srce?

Napad na život

Dobro nam je poznat drugi stupanj sotonske napasti koji cilja na osjećaj afirmacije. Pokaži se, doživi priznatost – nudi đavao Kristu: „skoči s vrha hrama“. Prva teološka poruka krije se u činjenici da je to zloporaba kuće Božje. Napast je da od kuće Božje radimo senzaciju. Svećenik se može lako naći u opasnosti da svojim radom pokušava upotrijebiti Crkvu da sebe afirmira. Gledam li iskreno, to je kušnja od koje ni ja nipošto nisam imun. Na to nas Evanđelje upozorava, a Isus, koji pravo postavlja stvari, pobjeđuje napast i ne dopušta da sveti Božji hram bude zloupotrebljen

Sotonska je nakana u sebi još mnogo gora i izravnija. Koliko nam je to već blisko i poznato? Ako primjerice odem na vrh katedrale i skočim dolje, što će biti? Kad to ozbiljno uzmemo razotkriva se u ovoj napasti „ubojica ljudi od početka“. Prikriva svoje prave namjere koje zapravo znače: „Ubij se!“ – to je napast koju podvaljuje. Završi svoj život ovdje i prije nego što si započeo! Gotovo je s tobom. Tipično sotonski! Voditi čovjeka od emocionalne depresije pa do pravih suicidalnih misli i pokušaja koji razaraju život. Način života koji me razara, bilo psihički, bilo fizički. To je Sotona. Ali Isus i tu kušnju nadvladava.

Metoda mu je ista. Isus se brani Božjom riječi – svetom zapisanom predajom koju mi danas zovemo Stari zavjet. Za Isusa to je Biblija koju on ima u rukama i iz koje citira. Znamo da su sva tri citata koje Isus rabi iz Ponovljenoga Zakona, što svjedoči da je to ključna knjiga za razumijevanje Staroga Zavjeta. Metoda obrane dostatna je i uspješna. Po čemu se to vidi? Kada Isus izgovori jednu obranu, onda Sotona više s tom napasti nema ništa i prelazi na nešto drugo. Kada se pak – u svojoj dubinskoj perverziji, izokretanju, zloporabi i svetogrđu – napasnik u pustinji pred Kristom usudi tom istom metodom poslužiti te Božju riječ da progura svoje đavolske nakane, razotkriva se sva glupost i temeljna unutarnja nekonzistentnost sotonskoga načina postupanja. „Anđeli će te čuvati…da se gdje nogom ne spotakneš o kamen“ (Ps 91,11-12). Očito se Psalmu 91 nipošto ne govori o nekakvom skakanju s hrama, niti o letu po zraku, nego o spokojnom hodanju, normalnom ljudskom koraku po tlu zemaljskom. Ne može ni na koji način ovaj odlomak svojom unutarnjom logikom poslužiti za ono za što ga Sotona želi zlorabiti.

Gospodin Isus i tom prigodom kreće naprijed. Prema izvještaju u Lukinu evanđelju njegova obrana poprima drugačiju, bitno novu nijansu. Više ne kaže Isus: „Pisano je“ (Lk 4,4.8), jer je to metoda kojom sada se drznuo i Sotona upotrijebiti (4,10), nego sada Isus upozorava na ono što je u Katoličkoj crkvi od početka ključ za shvaćanje Božje Objave. „Rečeno je“ – govori Isus (4,12) – jer zna da je to živa riječ, Duh, a ne mrtvo slovo na papiru. „Rečeno je“ govori, upozoravajući na smisao.

Pobjeda

Gospodin Isus u pustinji će biti pobjednik. Korijen je korizme ponajprije u Kristovom boravku u pustinji, gdje on do kraja pokazuje svoju nadmoć nad ocem laži čija se laž izvrsno očituje kada pokušava na način nekakave fikcije i virtualnoga svijeta, odvesti Isusa na mjesto s kojega se vide sva kraljevstva svijeta. Takvo mjesto, znamo dobro, ne postoji! Zemlja je okrugla, sve kad bismo iz satelita gledali, vidjeli bismo samo jednu stranu. Puki privid i laž! Iduća sotonska laž nalik onoj s kakvom napasnik pristupa već na početku Evi podvaljujući da je u vrtu sve zabranjeno, puno je grublja u evanđeljima. Sotona sugerira i podvaljuje: „Sve meni pripada, ja dajem kome hoću.“ Vrlo je velika i aktivna đavolska laž da Sotona ima neku vlast u našem svijetu, osim one koju mu mi ljudi svojom slobodom odlukom dajemo. Učitelj i Gospodin Isus ne da se zbuniti tim lažima. Isusov interes nisu kraljevstva svijeta. Ne želi on da njemu pripadnu kraljevstva svijeta na jer je on sav posvećen Kraljevstvu Božjem i to vrlo jasno od prve propovijedi kaže (usp. Mk 1,15).

Pravi dovršetak pustinjskih napasti postiže se raskrinkavanjem i jasnim prepoznavanjem tko je tko. Prema Matejevu evanđelju zadnja napast vodi Isusa dotle da đavolskoga napasnika nazove pravim imenom „Sotono, odlazi!“ (Mt 4,10). Kada Isus izgovara ime onda se tu pokazuje element s početka Svetoga pisma koji razjašnjuje što to znači da je čovjek na sliku Božju stvoren. Bog Stvoritelj daje ime danu, noći, nebu i zemlji, a potom čovjeku povjerava tu upravo božansku moć da dadne ime, da nazove stvari pravim imenom i živi u istini. Isus tu uzvišenu zadaću primjenjuje, raskrinkavajući onoga koji pred njim stoji. Baš kako dolikuje čovjeku! Protom se pokazuje autoritet Kristov jer daje zapovijed.

Četvrta kušnja?

Postoji u evanđeoskim izvještajima i tzv. četvrta kušnja dublja, podlija i podmuklija, a skriva se u napadu na Kristov identitet. To je jedina kušnja koja je dva puta ponovljena. „Ako si sin Božji“, kaže Sotona i tako zabija strijelu u samo srce Kristove osobnosti (Mt 4,3.6). Opako podvaljuje Kristu da posumnja u sebe: Tko si ti? Posumnjaj u to da si ti sin Očev, da te Bog ljubi. Možda jesi, a možda nisi Božji odabranik i ljubljeni sin. Sotonska je podlost ide za tim da razori središte osobe – ljudske ili u ovome slučaju božanske Osobe. Navodi me da posumnjam u sebe. A maloprije Isus je doživio da Bog, bilo njemu izravno rekao „Ti si Sin moj“ prema Lukinom evanđelju (3,22), bilo objavio svijetu „Ovo je Sin moj“ prema Matejevu evanđelju (3,17). Sotona napada iskonsku vezu s Ocem i izvor Kristova bića. Svećenicu u Crkvi ne samo da su kao ljudi djeca Božja, nego još više po svojemu duhovnom zvanju jer proizlazi jedino od Boga. Objekt sotonskoga napada upravo je taj izvor u Bogu.

Prema izvještaju Lukina evanđelja, Sotona se udaljio – nažalost – samo do druge prilike. Poznajemo druge slučajeve gdje se Isus susreće sa Sotonom, oslobađajući ljude od zloduha, ali – gle užasa – na kraju Matejeva evanđelja nema više sotonskoga napada iz ustiju Sotoninih, nego sada mi ljudi izričemo opaku napast za Kristov identitet.  Prolaznici dovikuju Kristu raspetome: „Ako si sin Božji“ (Mt 27,40). U posljednjem trenutku zemaljskoga života opet napad, no sada se pokazuje tko preuzima na sebe sotonsku ulogu. Ne neki zamišljeni lik ružna lica, nego čovjek. „Ako si sin Božji“ upit je koji želi uzdrmati temelje Isusove osobe.

Istina Gospodin Isus nije u taj čas sišao s križa u doslovnom smislu kako su prolaznici tražili, ali jest, kada je umro, skinut s križa i sišao je s križa u svojem uskrsnuću. Premda mi kao zaštitni znak kršćanstva imamo Isusa na križu, znamo dobro da to nije završetak. Takvih je bilo, treba reći mnogo – ljudi koji su iz ljubavi prema Bogu naviještali istinu i zbog toga bili mučenici. Isus, po svom uskrsnuću, silazi s križa jer jest Sin Božji i tako on križ posvećuje i čini da svaki naš križ biva svet, svako naše trpljenje sveto. Bio je uslišan – sažima Poslanica Hebrejima opis Kristovih molitava onomu koji ga je mogao spasiti od smrti (Heb 5,7). U uskrsnuću je izbavljen od vlasti smrti i zaključno potvrđen kao ljubljeni Sin Božji.

iz N. Bilić, Korijeni korizme u Svetom pismu

vidi: Molitva s Kristom u pustinji

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.