uz #današnjeEvanđelje: utorak 4. tjedna, 13. nedjelja (god. B)
Poslušajte: ovako to bijaše na Radio Mariji u nedjelju 28. lipnja 2015.
U novom ruhu. Je li jako aktualno danas? U godini sv. Ignacija (https://www.ignacije.hr) u kojoj molimo osobitu milost da mognemo VIDJETI SVE NOVO U KRISTU, mrvica s Gospodareva stola na našemu Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu (https://www.ffrz.unizg.hr) za smirenje i obnavljanje snaga, za novo otkrivanje uskrsne sile Kristova Evanđelja, za utjehu i ohrabrenje, u zahvalu vrijednima, za čitanje i slušanje.
Mila mi je zadaća pozvati danas da pažljivim koracima, potiho i dostojanstveno, otvorene duše i sa svetim poštovanjem uđemo u sobicu kod nadstojnika sinagoge Jaira. Evo, na smrtnoj postelji leži djevojčica! Dvanaest joj je godina. Istom je počela vlastitim životnim stazama hoditi, a već joj kucnu čas.
Priđimo, pridružimo se povlašteni, jer evo, Gospodin nas prima onamo gdje je samo izbor-apostole: Petra, Jakova i Ivana pustio. Još nam je lakše pogledati izbliza kako Božji Sin daje novi život obitelji čuva je i obnavlja, jer, gle, ovdje su i otac i majka umrle djevojčice. Sve je ostale otpustio iz prostorije ali roditelji su, naravno, tu. U novim traženjima kako definirati obitelj s povjerenjem se vraćamo pouzdanu Učitelju. U suvremenim bijednim, podlim, ideološki zaraženim i plaćenim napadima na obitelj – majku, oca, djecu, – gdje ćemo plodnije zaštite naći, gdje li čvršće utvrde do li uz moćnu ruku Otkupitelja?! Silno čudo o kojemu evanđelje govori zbiva se u obiteljskom domu, u krugu obitelji.
Uz Kristovu smrt u evanđeljima našu posebnu pozornost privlače smrt sina jedinca kojega je majka udovica iz Naina pratila prema grobu, smrt Isusova prijatelja Lazara i ove djevojčice Jairove kćeri. Neka bolest – što li?! – zagušila je razdragane sile njezina djetinjstva. Umjesto bujne mladosti, zadnji su časi došli. Tijelo stade nepomično, nema više znakova, dah se zauvijek ukočio, srce se predalo i ne kuca više. U kući nadstojnikove obitelji na postelji još natopljenoj dječjim snovima leži djevojčica beživotna. Majčinsko srce od tuge se slama. Uokolo već naricanje, jauk. Koja je to gorka bol kad roditelj gleda dijete dok umire kao što će to Majka Isusova na Kalvariji doživjeti. Donesimo, draga braćo i sestre, danas svome Gospodinu ono što je u nama umrlo, beživotno, svoje mrtvilo – izišlo bilo od našega grijeha, bilo od tuđe mržnje, zbog moje lijenosti ili zbog podlosti bližnjega.
Smrt u evanđeljima najbolje upozorava da se naša vjera ne tiče tek nečega površnoga, nego je u pitanju vječna sudbina. Ako nam je već smrtni strah dirnuo kosti i oblio nas hladnim znojem – zbog bolesti, nesreće ili kakva luda napada; još više, ako nam je neka duša srcu draga – netko naš iz obitelji ili bliski prijatelj, ljubljeni – dovršio zemaljske dane, onda dobro znamo što je vjera. Lako je voditi raspru o vjerskim istinama. Možemo mi pitati o ovakvoj ili onakvoj disciplini, propisima i običajima. Ali kad smrt pokuca, znamo da je život u pitanju. Na sprovodu križ Isusov postaje opipljiv, Bog odjednom postaje životna stvarnost, vapaj Kristu, koji je upoznao smrt, sada je iskren i žudnjom nošen. Nije kršćanska vjera tek boj protiv onoga što me iritira i potraga za onim što će me ispuniti i zadovoljiti moje osjećaje. U pitanju je život sam, u pitanju je moja duša. Kad dolazimo pred oltar, nosimo svu svoju žudnju za životom.
Usrdna molitva
Za evanđeosku je kći zagovornička molitva oca Jaira presudna. Koja je to radost za dijete kada se smije osloniti na očevu molitvu. Dobri Učitelj na ovakvu molbu bez odgode odgovara. Postupak oca Jaira izvrstan nam je uzor i poziv. Uglednik, nadstojnik svetoga mjesta molitve i slušanja Božje pouke, čim vidi Isusa, klanja se do zemlje pred njegovim nogama. Silno je njegovo očekivanje. Isus će spasiti i dati život – to je očinska molba. Čin koji od Gospodina traži do danas Crkva brižno čuva – za prenošenje apostolske vlasti kod ređenja, za tihu molitvu nad patnikom kod bolesničkoga pomazanja. “Dođi, stavi ruke na nju!” moli otac (Mk 5, 23). Kolika je privrženost i nježna ljubav prema djetetu vidi se u nazivu od milja, umanjenici, kojom govori Isusu o svojoj “kćerkici” (r. 23). I mi se kod svete mise spuštamo na koljena pred posvećenim kruhom i vinom. Kad se podigne hostija i kalež, reći ćemo Isusu svoju usrdnu molitvu.
Premda je Jair dio religijske vlasti, nosi ustroj sinagoge koja će Isusa osuditi, Isus ga prima i uslišava. Zasigurno dobro razumije kako li je pri srcu roditelju koji gubi dvanaestogodišnje dijete. Ta sam je od svoje majke čuo o njihovoj boli kad je on upravo s dvanaest godina za njih bio tri dana izgubljen. Posegnut će prokušanom biblijskom utjehom do srca Jairova, ublažiti i smiriti njegov strah kad mu jave da je kći mrtva. Pažljivim uhom poslušao je što nadstojnikovi poručuju pa govori “Ne boj se!” (Mk 5,36). Tražit će od njega ono što najbolje dokazuje da Isus objedinjuje oba Zavjeta, stari i novi, židovske i kršćanske vjernike. “Vjeruj, samo vjeruj!”, sokoli ga Gospodin (r. 36). Vjera – to je sve što zahtijeva, a ostalo će on sam, Učitelj Isus učiniti.
Cijena smrti
Zacijelo se lako i brzo može naslutiti kako glasnici koji oca odvraćaju od Učitelja, ne mare toliko za nj, nego više za svoj posmrtni posao. Njima treba smrt da mogu pokrenuti svoje postupke, svoje mehanizme i procese. Takve će Gospodin jednostavno udaljiti od mjesta uskrisenja (Mk 5,40). Traže oni smrt da mogu nad njom bučati, plakati i naricati na sav glas. Smrt je skup biznis, ukop ima veliku cijenu.
Koliko god se mi ljudi bogohulno Isusu podsmijehivali, evanđelje je kristalno jasno. Za Kristovu božansku riječ, naša je ljudska smrt tek san. “Dijete spava” (Mk 5,39), govori Gospodin, kao što će slično poslije reći za prijatelja Lazara (Iv 11,11). U početku je već Stvoritelj pokazao da od Adama u tvrdomu snu može izvesti Evu (Post 2,21). Abrahamu, svojemu prijatelju, Bog je u tvrdom snu priopćio silno znanje o višestoljetnoj budućnosti cijeloga naroda (Post 15,12). Mijenja Gospodin iz temelja naše prosudbe i poučava nas o svojoj moći i svojim interesima.
U našemu izopačenu svijetu mi ćemo i sitnicu iskoristiti, pretvoriti je u silnu aferu, samo ako našim grešnim interesima to odgovara. Štoviše, umjetno ćemo proizvesti događaj, samo zato da dobijemo vijest, da se nametnemo, da pridobijemo pristaše za svoju stranku. A učitelj Isus kreće upravo suprotno! Bez pridržaja razotkriva i rasvjetljuje naše sitne duše koje traže reklamu. On o pravoj sili Božjoj koja daje život naređuje šutnju. Nema u njega ni nadmoćna dokazivanja ni izrugivanja, a bio je rekao da djevojčica samo spava! Nema važnoga dociranja, ni ukora ni pogrde. Samo strog nalog: Čuvajte tajnu (Usp. Mk 5,43)!
Odškrinimo vrata, smjerno pristupimo da budemo duhovni očevici! Evo, Gospodin dokazuje da je došao u tijelu kao pravi čovjek pa djevojčicu prima za ruku (Mk 5,41). Evo, evanđelje donosi riječi koje dišu izvornošću živa Isusova govora na aramejskom jeziku: “Talita, kum!” (r. 41), ne tek opis izdaleka. Zapovijed je prodorna i dohvaća na onu stranu. Zanimljivo, evanđelje baš ističe da se djevojčica sama diže, od svoje je snage opet ustala (r. 42)! Nije to onaj opis u trpnom obliku kakav će biti kod Isusova uskrsnuća kad Otac i Duh Sveti Isusa podižu, kad je uzdignut iz groba. U kući Jairovoj jasno je što Gospodin svojim dodirom i svojom riječju čini. Sama se djevojčica opet može dići, ona sama ovim svijetom opet hodi. Zato joj je potrebno da se nahrani. Doista smrt pred Kristovom riječi bijaše tek san.
Uskrisivši nadstojnikovu kćer Gospodin je pokazao što nam želi učiniti – da život imamo (usp. Iv 10,10). Zato dragi brate, draga sestro, priđi danas svetom sakramentu da te Gospodin dodirne svojom božanskom riječju, da te nahrani svojim tijelom i krvlju.
usp. Nadstojnikova kći (Mk 5,21-24.35-43)
p. Niko Bilić, SJ
