Majka Kanaanka

kanaankaJedna dobra majka veoma će mnogo poduzeti za svoje dijete. Ako smo imali sretno djetinjstvo, zasigurno se možemo prisjetiti takvih iskustava. Kada sam kao dijete bio bolestan, mama se veoma trudila i sve je sile uložila samo da opet ozdravim. S ljubaznom skrbi i preko redovitih granica brinula se za me. Bila je spremna jako puno podnijeti i uzeti na se.

Majčinska molba

Onu zgodu kada jedna Kanaanka, strankinja i inovjerka, dolazi k izraelskom slavnom Učitelju poznajemo iz Evanđelja (Mt 15,21-28). Zacijelo je saznala za nj i – možda već na rubu očaja, rastrošivši sve imanje poput one druge evanđeoske majke na puste vidare i iscjelitelje – s novim tračkom nade čula je da veliki Rabi dolazi u njihov kraj, tamo negdje oko Tira i Sidona. Kako stoji u Matejevu evanđelju pripadnica je Kanaana – takoreći pra-poganâ, udaljenih od Božjega svijeta. Međutim, tko zna otkud, ona u srcu nosi moć da u Isusu prepozna dugoočekivana Spasitelja. S najvećom biblijskom točnošću obraća mu se. „Sine Davidov!“ (Mt 15,22) – govori, pogađajući u srce Natanova velikoga mesijanskoga proročanstva iz 2 Sam 7. Zaziv koji potom upućuje Isusu poznat nam je do danas. Ona vapi: „Eleison!“ – „Smiluj se!“ Znamo taj izraz iz bogoslužja i iz omiljene božićne pjesme.

U naše suvremeno, napredno doba – bogato znanošću i tehnikom – sa zaprepaštenjem i žalošću svjedočimo kako živi mračni interes za sotonske sile i često s gorčinom i grožnjom sudimo da se ovolika količina podmuklosti i zlonamjerna lukavstva širokih razmjera može objasniti tek utjecajem Zloduha. Evanđeoska se majka upravo s tim mora nositi. Njezinu je kćer opako zgrabio i teško opsjeo demon. Zato ona pred Kristom moli smilovanje.

Bez odgovora

Božja nam šutnja ostaje tajanstvena, kadikad vrlo bolna, premda poznamo i poštujemo njegovu najuzvišeniju beskrajnu slobodu. Usred izvještaja u Matejevu evanđelju žena je i majka koja se shrvana nalazi doslovce na tlu. Došla je do dna. Na zemlji je (Mt 15,25). Višestruk je neuspjeh doživjela. Sveti tekst neskriveno veli: na njezinu molbu Isus joj ponajprije ne odgovara ni riječi. Ni dvoznačni intervent učenika nije donio ploda. Njezin krik boli oni ističu kao razlog da je se riješe. „Otpusti je!“ – vele oni istom onom riječi kojom su Učitelju bili svjetovali da gladne pošalje od sebe kako bi si sami našli hrane (Mt 14,15). Njezin zdvojan vapaj za njih je vikanje. Smeta!

Prva riječ koju Učitelj progovara nije upravljena njoj nego je objašnjenje učenicima. Nije on poslan nikome doli jedino izgubljenim ovcama doma Izraelova (r. r 24). Za majku Kanaanku sva se krutost slila u mučnu, hladnu poruku: „Jesam ja dobri pastir, ali ne za tebe!“

Velika vjera

Pogledamo li izbliza, uočit ćemo kako ova žena na tlu pred Kristom nije podlegla gorkom razočarenju. To ona pada ničice, klanja se i tako cijelim bićem iskazuje štovanje Kristovu autoritetu. Samu sebe odano podastire. Ali ne odustaje, zna što hoće i još jednom ponavlja molbu. „Pomozi mi“ – govori (Mt 15,25). Ni drugi Isusov odgovor nije upućen njoj osobno, nego je općenito tumačenje, koje kaže da nije lijepo oduzimati hranu djeci da bismo je dali kućnim ljubimcima, psićima.

Teška srca prihvaćamo ovako grubu Isusovu usporedbu! Njegovo govor o psima obrazlažemo si duhom vremena, semitskim slikovitim govorom, nekim posebnim značenjem ili skrivenom pedagogijom. Ali sva težina njegove usporedbe ostaje u Evanđelju i možemo je donekle relativizirati tek ako se sjetimo da će u idućem evanđeoskom poglavlju svome prvaku, Stijeni, Isus reći da je Sotona. A ova majka traži baš pomoć protiv demona i oslobođenje od njega. Pogledamo li pak ozbiljno Matejev opis da se Isus „povukao“ (25,21) ili, još više, ako u Markovu evanđelju sasvim konkretno čitamo da se Isus sklonio u kuću i nije htio da bilo tko to sazna (Mk 7,24), možda ćemo Isusovu riječ najbolje prevesti suvremenim: „Pusti me na miru!“

Vjera i molitva

Ne da sa majka zaustaviti. Ne stavlja na sebe masku uvrijeđenosti; ne kreće u protunapad, neće se sakriti u mnoštvo i početi luđački vrijeđati; neće rezignirano dići ruke od svega. Na početku je već hrabro istupila naprijed. „Gospodine!“ – zazvala je, započinjući tako pravu molitvu (Mt 15,22). Riječ je to  u kojoj se skriva sva svetost drevnoga biblijskoga Božjega imena. Riječ je to koju ona upravlja Isusu s povjerenjem, tražeći i očekujući – jedanput (κύριε r. 22), pa drugi put, klanjajući se (κύριε r. 25) i napokon treći put (κύριε r. 27) kada svojom nevjerojatnom komunikacijskom vještinom pokazuje svoju nezaustavljivu prodornost. Zna što hoće. Od početka pokušava uspostaviti dijalog.

Suprotno od svake naše prirodne reakcije ona uvredu otvoreno, bez pridržaja prihvaća. „Da, Gospodine!“ (r. 27) potvrđuje ona, priznajući već Isusu dostojanstvo gospodara za stolom. Sama na sebe primjenjuje uvredu. Ne odbacuje usporedbu s psićima nego je otvoreno prihvaća i preokreće u svoj argument. Preuzima je te njome obrazlaže i potkrepljuje svoju molbu. Vrijedna je to i precizna pouka i za svaku našu međuljudsku komunikaciju. Jest, sinovi su Izraleovi djeca, ali i nama psićima pripadaju barem ostaci – tako bismo mogli shvatiti novi stupanj njezina razgovora s Isusom, njezine molitve.

Još veći plodovi

Uspjelo je. Evanđeoski tekst jasno kaže da u početku Gospodin „njoj“ ne daje nikakva odgovora (Mt 15,23), a sada evanđeoska majka konačno doživljava da se Isus upravo „njoj“ obraća (Mt 15, 28). „Ženo!“ govori Isus izravno ženi Kanaanki (r. 28) kao što je rekao i svojoj majci na svadbi u Kani i kao što će joj s križa reći (Iv 2,4; 19,26). Što je od početka pokušavala, na što se trostrukim zazivom vraćala, sada je konačno ostvareno. Komunikacija je uspostavljena.

Više puta u Evanđelju naići ćemo na to da Isus ističe i hvali nečiju vjeru, ali čini se da je jedino u ovo ženi prepoznao „veliku vjeru“. Stoga u svom odgovoru i Isus prelazi granice. „Neka ti bude kako želiš“ kaže on i opet razbijajući naše duhovne navike. Nije samo usporedba s psima nego i ova objava Božje velikodušnosti i širokogrudnosti izazov koji zapanjuje i čudi. Sve tamo od blagoslovljena primjera Svete Djevice mi molimo „Neka bude tvoja volja!“ Pokorno se podlažemo Božjoj volji, a ovdje Isus pokazuje dokle Bog ide u svojoj tajnoj dobroti. Božanska riječ „neka bude“ – kojoj pripada stvaralačka moć – ovdje treba ispuniti volju majke moliteljice. Isusov odgovor „Neka ti bude kako želiš!“ ne zaustavlja se i ne mora se zaustaviti na granicama izlječenja opsjednute kćeri, nego odgovara svoj širini molbe izrečene u „Pomozi mi“ (r. 25).

Otkuda taj korijenit i dalekosežan zaokret? Od prvoga ignoriranja, pa do ovih božanskih obećanja! Ne prepoznaje li Učitelj u ženinu poniznu spominjanju mrvica nešto daleko važnije? Kruh (ἄρτος Mt 15,26), o kojemu on govori u svom drugom objašnjenju, u središtu je čudesnoga događaja koji tek za nekoliko epizoda prethodi molbi žene Kanaanke, a bit će opet u središtu zgodu-dvije kasnije. Poznajemo dobro oba evanđeoska izvještaja! Našavši se pred nepreglednim mnoštvom u kojim je samo muškaraca bilo pet tisuća, Učitelj ne zdvaja nego zahvalno uzima ono malo kruha što učenici imaju na raspolaganju, gleda u nebo, razlama i daje. Isto će tako biti, znamo, i u onoj idućoj krizi kada je muških bilo četiri tisuće, a tome treba još pribrojati i žene i djecu. Isus na skromnom, daleko premalenom daru zahvaljuje, a rezultati su čudesni. Svi su podmireni, siti.

Kruh s neba

Je li Isus s ganućem i suzom u očima čuo odgovor majke Kanaanke? Na mrvice upozorava ona. Nije doduše ista riječ ni u evanđeoskomu tekstu, ali slika je ista. Kad je maloprije nahranio mnoštvo preostalo je dvanaest košarica ulomaka (Mt 14,20), a poslije će ih opet biti sedam (r. 37). Od ostataka, mrvica, novo je obilje koje nadilazi naše očekivanje i zdravu ljudsku računicu. Kruh koji Isus daje, to je on sam – uvijek veći, neizmjeran, Bog. Majka Kanaanka to već može osjetiti. Ona, inovjerka, potpunim povjerenjem i nezaustavljivom upornošću prihvaća Kristovu vlast. Isus cijeni i hvali vjeru poganke! To je putokaz za zdrav međureligijski dijalog i pravi stav prema raznim vjerama.

Primjer Kanaanke nezaobilazan je za svaku zdravu teologiju ljudskoga vjerovanja. Ona pokazuje da za pravu vjeru u Boga nije zaključno važna i presudna tradicija – bilo ateistička bilo pseudoreligijska – iz koje čovjek dolazi. Moguće je obraćenje! Vjera zahtijeva priznavanje nenatkriljiva Kristova autoriteta i njegove božanske moći koja oslobađa od sotonskih sila. Vjera počiva na ustrajnoj i nepokolebljivoj molitvi.

vidi: Molitva majke Kanaanke

red. 17.12.2013.

doc.dr. sc. Niko Bilić, SJ
 

Nastava

1 response to Majka Kanaanka


  1. Sonja

    Sve sadržano u jednooj reči MAJKA

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *