Cjeloviti odgoj u inspiraciji Svetoga pisma

42obiteljska(42. Obiteljska ljetna škola Filozofsko-teološkoga instituta Družbe Isusove: “Obitelj – mjesto cjelovitog odgoja”; 29.08. do 01.09. 2013.)

Poslušajte! * Pogledajte!

I ovom promišljanju pripada divna zadaća pozvati da se zajedno zagledamo u blago koje nam je povjereno. Kako to odgojni procesi koji smjeraju na cjelovit čovjekov život – i tjelesni i društveni i duhovni – izgledaju u Svetom pismu? Poslužimo se malim sustavom. Uočimo prvo odnos oca prema djetetu na primjeru Abrahama, Jakova i dobrog oca iz čuvene Isusove pouke o rasipnom sinu. Pogledajmo zatim odnos majke prema djetetu, prisjećajući se Mojsijeve majke i čuvene Ane, majke proroka Samuela. U trećem završnom koraku zastanimo napokon na međusobnom odnosu roditelja u njihovu odgojnom pristupu djetetu. Pogledat ćemo roditelje čuvenoga Samsona i na kraju Svetu obitelj.

Biblija nam pruža otrježnjujuću sliku koja upozorava. Prema običaju odgoj djece prepuštamo majkama. Sveto pismo pak, koje dobro poznaje velike i važne žene poput vojničke Debore, osloboditeljice Judite, i kraljice Estere, odgojiteljsku ulogu i ključnu interakciju s djecom opisuje poglavito na primjerima oca obitelji. Suprotno našoj navici i očekivanju: biblijske žene imaju bitnu ulogu u društvu, a očevi upućuju sinove na životni put.

U poznatim naputcima u Poslanicama Efežanima i Kološanima nećemo naći istaknuto: “Majke, odgajajte svoju djecu” Ali Apostol se očevima u tom smislu višestruko obraća i to ponajprije negativno postavljajući presudnu granicu: “Nemoj dražiti svoju djecu, nemoj ih tjerati u bijes! Ne izazivaj!” Tako piše na oba mjesta a onda obrazlaže: Zato da svoje dijete ne slomiš, ne obeshrabriš, ne oduzmeš mu volju za život. Zato da tvoje dijete ne ostane bez vlastitih životnih želja (Kol 3,21). Sigurno i suvremena psihologija može potvrditi kako upravo odnos tate prema djetetu oblikuje djetetov temeljni aktivni stav prema životu i interes za življenje.

U Pavlovim poslanicama otac dobiva zapovijed da odgaja svoju djecu. Biblijski izraz pritom doslovce veli: “othranjujte” svoju djecu – dajte ima hranu, dakako i tjelesnu i duhovnu, dok sami ne odrastu – i potom Pismo upozorava na poznato mjerilo. Mjerilo je paideia Gospodnja – odgajanje Božje. Onako kako Gospodin postupa s djecom – tako i vi. Gospodinovih pedagoških postupaka Biblija je puna, a markantne poznajemo: “Kad je Izrael bio mali, zavolio sam ga, iz Egipta sam dozvao svojega sina” (Hoš 11,1) “Ja sam Efrajima učio hodati, uzimao sam ih u naručje” (11,3) – tako Hošea bilježi riječi božanskoga odgojitelja. “Kao što mati tješi sina, ja ću vas utješiti” (Iz 66,13) zapisuje Izaija Božju najavu. Pri tom se teškoće ne kriju, stvari se ne idealiziraju: “Dozivao sam ih, dozivao, a oni su odlazili od lica mojega” prisjeća se Gospodin svoje pedagogije.

Znamo također da se sveti Pavao izravno djeci obraća, ona su subjekt. Odagajnici sami imaju svoje obveze. Riječ Božja veže i njih, ponajprije ona pragmatična zapovijed koja treba osigurati dovoljno dug i dobar život. Vrlo točno Pavao poziva da djeca svoje roditelje slušaju u svemu (Kol 3,20) upozoravajući na ono što iskustvo itekako potvrđuje. Dijete sluša ne samo poruke i smišljene postupke, nego motive i želje svojih roditelja, njihov način ponašanja, njihove skrivene poruke, osjećaj srca njihova, slogu ili neslogu, ljubav ili mržnju.

Otac i djeca u Svetom pismu

Abraham i Izak

Dragocjen nam je primjer biblijski izvještaj kako Abraham žrtvuje sina – tekst koji je vjekovima mnoge inspirirao i pozivao na promišljanje. Na prvi pogled upozorava na polaznu činjenicu da je život djeteta-odgajanika izvorno u rukama roditelja-odgojitelja i da roditeljski autoritet bitno određuje kakav će biti odnos prema Bogu.

Epizoda u Svetom pismo dobro nam je znana. Od početka je jasno istaknut nedostatak i bol Abraham i Sare: Nemaju djece. Veliki Božji plan smjera upravo na tu njihovu slabost jer obećava brojno potomstvo. Najavu Izakova rođenja dočekuju s osmjehom – prvo Abraham, potom Sara – s osmjehom koji će ostati zabilježen u Izakovu imenu. Izak je poseban – prvi u Svetom pismu prima obrezanje prema propisu: osmoga dana po rođenju. Na njemu je Abraham postupio točno onako kako Bog traži.

Došlo je odsudno jutro. Otac je gospodar kuće i voditelj. Rano kreću. Nema objašnjavanja i zavlačenja. Pokret! Otac ima plan koji mu je priopćen. Put nije tek bezazlena šetnja za razonodu jer traje do trećega dana. Strogoća i udaljenost osjetit će se kad Abraham ponajprije o svome sinu govori istom riječju koja označava sluge, on je “mali”. Bez najave natovario je na momka drva koja su do tada po svoj prilici bila na magarcu. Vrhunac pokoravanja i roditeljske moći svakako su idući postupci koji bi također danas odmah završili žestoko osuđeni kao zlostavljanje djece: Otac veže sina, polaže ga na žrtvenik, pruža ruku i uzima nož da zakolje.

S druge strane to je isti topao i blizak otac koji osigurava prostro za sebe i sina nasamo. Sluge će ostati dolje. Tata ide sa svojim Izakom. Idu oni zajedno – namjerno ponavlja sveti tekst. Pozoran je otac Abraham koji pripravna srca istu onu spremnost iz odaziva Bogu i njegovu nebeskom anđelu: “Evo me”, izriče pred sinom: “Evo me”.

U središtu događaja kao ključ zbiva se dijalog koji sin započinje svojim realističnim i važnim pitanjem. Odmah pokazuje kako dijete-odgajanik brzo prepoznaje i shvaća bit stari. Očinsko srce Abraham otkriva u ljubaznu izričaju: “Sine moj, sinko”. Otac, koji je sam doživio Božji poziv i krenuo u novi kraj, koji je stekao povjerenje u Boga i povjerovao njegovoj riječi – pa je savez mogao biti sklopljen, obećanje prihvaćeno – pred svojim sinom pokazuje isto precizno uznapredovalo pouzdanje u Boga: Bog će vidjeti koje će si žrtveno janje uzeti.

S pravom su već crkveni oci u Izaku vidjeli sliku Očeva Sina koji se žrtvuje.  S drvom na leđima uspinje se na goru, bit će svezan, prikovan, položen na drvo – na žrtvenik, spreman i smrti primiti. Ali kao što anđeo zaustavlja Abrahama, tako Duh diže Krista iz groba da zaustavi naše razbojništvo i razaranje života.

Bitna pouka ovoga teksta jest da očev odnos prema Bogu pogađa pitanje života i smrti njegove djece. Ovo je prva kušnja u Bibliji i potvrđuje da je roditeljstvo uvijek nešto novo. Ako je Abraham dosada gradio oltare, ako oni obojica govore o žrtvi, ovo je prvi put kad je valja prinijeti. Abraham zajedno sa svojim sinom uči što je to žrtvovati, Bogu posvetiti. Upravo je hrvatski jezik velika pomoć jer biblijska riječ za žrtvu paljenicu dolazi od onoga kako mi nazivamo središnji dio svete mise: “podizanje”. Sina treba Bogu posvetiti, Bogu dati – uzvisiti, podići. “Nož” i “zaklati” nećemo nigdje naći u Božjoj zapovijedi Abrahamu. Roditelj mora precizno slušati što to Riječ Božja od njega traži, mora se svim vraćati na nju i svim oštroumljem otkrivati što ona zahtijeva da ne ode ukrivo. Budući da se sve odvija na brdu na kojemu će poslije Salomon izgraditi hram, ovaj događaj ima široke razmjere i poučava o ispravnom bogoslužju. Služiti Bogu uzvišenje je čovjeka. Da je Abrahamova žrtva prihvaćena, da je prošao na kušnji, Božja poruka dvaput potvrđuje: “nisi mi uskratio sina”.

Jakov i sinovi Josip i Juda

Od biblijskih očeva koji su u interakciji sa svojim potomcima posebno mjesto zauzima i patrijarh Jakov, izravni praotac Izraelovih plemena. Zanima nas njegov odnos prema miljeniku, proslavljenomu Josipu i prema četvrtomu sinu Judi – koji će se osobito istaknuti te će cio narod po njemu dobiti ime. Uočit ćemo opet kako i sam otac, odgajajući prolazi proces samoodgoja.

Josipovu povijest znamo. Dolazi na svijet kao miljenik. Otac mu neskriveno pridaje veću pozornost i ljubav negoli ostalima. Josip uživa povlastice i u odijevanju. Kolikogod razumljiva privrženost i osobita simpatija prema trenutno najmlađemu u obitelj, Sveto pismo nam otkriva dvostruku pogubnost. S jedne strane Jakov upada točno u onu pogrešku zbog koje je sam stradao i prošao težak mladenački put jer su njegovi roditelji pravili bitne razlike: on bijaše miljenik majčin, dok je otac neskriveno preferirao Ezava. S druge strane upravo ovim isticanjem zasigurno podržava nerazborite snove i maštarije dječaka koji traži da mu se braća klanjaju. Možda je posve dobrohotna, ali veoma problematična očeva zapovijed da  Josip, najmlađi, praktički uhodi braću na njihovu poslu i donosi izvještaje o tome. Neskriveno Biblija prikazuje do kakvoga stanja to dovodi: braće Josipa ne mogu više niti pozdraviti, komunikacija među njima puca. Zajednički osjećaju prikraćenost: otac sve najmlađemu posvećuje. Koristi ga za nadzor. Osjećaj uvrijeđenosti zbog nepovjerenja natječe se sa vatrom zavisti. Sve to bukti u njima kao pozadina za njihovu krajnju odluku da ga se doslovce riješe.

Na bolan način otac će doživjeti posljedice svojih pedagoških postupaka kada mu ostali sinovi donose Josipovu haljinu umrljanu krvlju i vijest da je stradao. Miljenik ubijen! Oca, prema biblijskomu izvještaju, pogađa gotovo srčani udar. Ukočen, u boli, ne dolazi k sebi. A još tužnije i bolnije jest što živi u laži. Omogućio je i podržao proces u kojemu mu vlastiti sinovi u teškoj stvari grubo lažu. Još jednom bolno odzvanja njegova prijevara pred ocem kad dvaput veli: “Ja sam Ezav”, te zbog toga prolazi duboki put pročišćenja. U borbi s Bogom morao je točno i iskreno odgovoriti tko je on.

Josipovim snovima otac ne pristupa s pravim stavom. Davanjem prednosti očito podržava dječakove maštarije, ali kada mu se učini da u njegovu snu biva povrijeđena njegova roditeljska čast i autoritet naglo, ali površno kori i odbacuje cijelu stvar. Nije se zaustavio, otišao u dubinu i pokušao izvući neki zaključak. A sam je upravo u snu u ključnom trenutku svojega života doživio prvi susret s Bogom. Josipova razvijena osjetljivost na unutarnji život i razumijevanje slika razvit će se, znamo, i obilježiti ne samo njegovu osobnu karijeru, nego će udariti temelje ekonomiji golemoga Egipatskoga carstva.

Što li se zbiva u srcu već ostarjela oca kad mu sinovi nakon godina javljaju da je Josip ipak živ, samo možemo slutiti. Emocionalni preokret je velik i plodan. Upravo Josipova zasluga i njegov poziv omogućit će im da se za velike gladi smjeste u plodnu okružju. Otac grli sina miljenika koji je došao do najvišega stupnja u karijeri. Josip ga štoviše dovodi u audijenciju Faraonu, a Jakov ga, zahvaljujući sinu blagoslivlja. Novi susret urodio je plodom tako da Jakov prihvaćajući Josipove sinove definitivno ispravlja pogrešku zbog koje je prvo sam od svojih roditelja trpio, a potom ju je sam ponavljao. Unucima obojici daje blagoslov i to onako kako on hoće, svjesno mijenjajući tradicionalan raspored prvenstva.

Odnos prema sinu Judi ima svoj ključni trenutak kada Jakov sluša njegove razloge. Riječ je očito već o odrasloj dobi, ali bitne promjene stavova itekako još nastupaju. Jakov nipošto ne kani pustiti da Benjamin, novorođeni najmlađi mezimac, kojemu je Jakovljeva ljubljena Rahela umrla pri porodu, pođe Egipat po hranu. Rubenova argumentacija koji kao najstariji prvi pristupa i ocu iznosi stanje stvari ne polučuje nikakav uspjeh. Judinim razlozima Jakov će popustiti. Vrlo su jasni, izravni, jednostavni. Juda spremno vlastitim životom jamči pred ocem za siguran put i povratak Benjaminov. Kako to da otac sada sluša jednoga od onih koje je zapravo držao na distanci i bio nepovjerljiv prema njima? Stvar nas još više začuđuje sjetimo li se kakav je Juda u početku: upravo on iznio je braći pragmatičan, materijalistički argument: ako ubijemo brata što imamo od toga. Prodaja se isplati jer će doći do novca i kakve-takve zarade. S takvim “materijalom” otac Jakov živi i njih odgaja. Judinoj logici novac je važniji od života vlastitoga brata. Pravi osobni rast i bitni pomak u Judinu životu nastaju kada sam on postaje roditelj te čak dva sina gubi i dobiva žestoku moralnu pouku od svoje snahe. Nakon toga stupa pred oca Jakova i s uspjehom s njim “pregovara”.

Ukupno smirenje i dobar dovršetak Jakovljeva pedagoškoga postupka predstavlja njegov završni blagoslov. Ponajprije, sada više nema eksluzivizma i isključivanja. Sve sinove okuplja. I drugo, kolikogod se činilo da je ostale sinove zanemario i ostavio po strani njegove završne riječi u kojima svakom pojedinačno poklanja pozornost pokazuje kako dobro poznaje osobitosti svakoga od njih, svakome zasebno u svojoj oporuci upućuje riječ za budućnost.

Mudrost

Osobitu vrijednost među biblijskim očevima ima svakako i onaj iz Knjige mudrih izreka kad npr. u Izr 3 vrlo precizno upućuje sina na konkretne životne plodove. Mudrost o kojoj poučava donosi zdravlje, materijalna dobra, kvalitetne međuljudske odnose, životnu sreću. Najsimpatičnije jest kad se brine i za miran, opušten san i dobar osjećaj. A vrhunac njegove pouke važan je za biblijsku povijest. Predočit će svome sinu kako je mudrost drvo života – ono kojemu je na početku Svetoga pisma čovjek izgubio pristup, a sada se, evo, otvara zahvaljujući zdravoj roditeljskoj pouci.

Priča o rasipnom sinu

U Novom nam je zavjetu najplastičniji i najpoučniji čuveni primjer oca u Kristovoj pouci o izgubljenu sinu. Dobro poznajemo biblijski izvještaj i znamo njegove očinske postupke. Poštuje razliku među sinovima. Dopušta i prihvaća incijativu mlađega – koja bi po običaju i pravu imala čekati, ali obojici podjeljuje imanje: dio koji ih ide. Ne sprječava mlađega koji se bez dopuštenja udaljuje i na svoju ruku želi osamostaliti. Čeka ga i vidi izdaleka. On, možda već starac – trči mu ususret. Svoju mu ljubav i opet iskazuje djelom, bez riječi, pokazuje svoje srce: prima ga u zagrljaj, ljubi ga. Sluša on ispovijed sina, ali prekida i ne dopušta mu nastavak kada se ovaj želi pretvoriti samo u slugu – prema svojoj zdravoj računici da kod oca i sluge bolje žive nego što je on u svom nacrtu uspio. Kad mu otac dodjeljuje obuću onda prema drevnomu običaju Staroga istoka upravo to potvrđuje – dolaziš kao gospodar u svoje, ne kao rob. Odgovor mudroga oca na promašeni pothvat njegova djeteta nije ni prezirni prijekor, ni kazna, ni objašnjavanje, nego radosna gozba za cijelu zajednicu jer se sin živ vratio. Mlađemu tom zgodom ne govori riječima, nalog i tumačenje koje daje upućeni su drugima.

I starijemu će, jednako tako, sam izići ususret. Otac izlazi iz kuće kad sin ne želi ući. I s njime, na svoju inicijativu, izravno se susreće. Pristupa mu ne dajući se zaustaviti osjećajem bijesa u sinu. Riječi koje mu upućuje prema biblijskom su opisu ohrabrenje i utjeha – poput one kakvu daje Duh Sveti. Pouka je ovdje verbalna i intelektualna, ide u bit stvari. Otac ponajprije sluša, baš kao i kod mlađega sina. Vrlo podrobno odgovara. Na doživljaj i tumačenje sina koji se proglašava pokornim slugom koji samo tuđu volju izvršava i sluša zapovijedi, odgovara i ispravlja bliskim, očinskim “sinko”. Na tužbu da mu nikad nije ni jareta dao, upozorava na jasno stanje stvari: pa dodijeljen mu je njegov dio, a osim toga otac ga ne smatra slugom. Sve moje, tvoje je. Sinova ugušena volja i zatomljena želja koja je buknula u gorko nezadovoljstvo nije dio očeva pedagoškoga nacrta, nego zacijelo plod sinovljeve nesamostalnosti, škrtosti koja ne želi da ugojeno tele bude zaklano, možda i straha. Zlu distancu koju stariji sin zauzima pred svojim bratom govoreći: “Ovaj sin tvoj” također dobiva odgovor istim važnim uvodom: sve moje, tvoje je. Zato otac, naravno, ispravlja i izravno veli: “tvoj brat”. Poznavatelji Biblije upozoravaju: to je govor srcu. Otac govori srcu njegovu. Nije riječ o romantičnom ljubavnom šaputanju, povlađivanju i laskanju, nego o prodornom probijanju do ljubljenoga srca da razbije njegove pogrešne poglede, da promijeni stav, nagovori na obraćenje. Grijeh mlađega sina otac pritom uopće ne umanjuje i ne omalovažava nego ga neuvijeno tumači kao smrt i propast. Mlađi, brži, sam se je eto izvukao i obratio, uputio se u kuću očinsku. Starijega će otac osokoliti i pružiti mu potanko obrazloženje.

Majka i djeca u Svetom pismu

Mojsijeva majka

Od svetopisamskih majki koje su zauzete svojom djecom na prvom mjestu možemo zastati kod Jokebede, majke Mojsijeve. Roditeljska je odvažnost u situaciji opće potlačenosti i pravoga ropstva donijeti dijete na svijet. Hrabra je majka koja unatoč kobnoj prijetnji vrhovne vlasti rađa sina. Umjesto radosti što je dijete tu, ona dragovoljno prima na se sve neugode i strah skrivanja. Puna tri mjeseca, iz dana u dan, krije sinčića. Rastanak mora biti emocionalno zahtijevan i dokaz je majčinskoga junaštva. Mudra majka postupa dovitljivo. Mračni propis vlasti glasi: muško novorođenče treba baciti u Nil. Neće ona prekršiti propis. Ali sinčiću priskrbljuje poznatu košaricu, obloženu i zaštićenu. U Bibliji je jasno iz samoga naziva. Kao što Noa po nalogu Božjemu gradi korablju da u njoj očuva život izabranika, tako i Mojsije zahvaljujući majci dobiva svoju korabljicu – ista je biblijska riječ. Neće majka prekršiti propis: sinčića će predati velikoj rijeci, ali će ga znalački pohraniti u gusto bilje uz obalu.

Je li pronicljiva i spretna djevojčica na svoju inicijativu pratila bracu i djetinjom neopterećenošću stupila u razgovor s predstavnicama najvišega društvenoga sloja, ne znamo, ali jasno Biblija potvrđuje vjekovno iskustvo da u odgoju sudjeluju djeca međusobno.  Ključna je uloga kćeri, Mojsijeve starije sestre, i nije strano upravo dječjoj, mladenačkoj brzoj misli i oštroj ideji, da Faraonovoj kćeri predloži izvrstan plan. Znamo kako stvar sretno završava. Upravo kći omogućit će majci izravan kontakt s faraonovom kćeri. Majka će primiti svoje vlastito dijete na skrb dok ne poraste. Prema prokušenu i potvrđenu iskustvu nije to samo napor, nego i veselje i ispunjenje majčinskoga srca – pogotovu u prilikama kada ga je mogla izgubiti, a sada će evo još i primati plaću za svoj trud. Pritom će ponajprije biti hraniteljica koja hrani dijete na svojim prsima, što medicina i opet verficirano hvali, a u Bibliji odgovara i izravnom zahtjevu mlade faraonice.

Majčin postupak prema sinu uključuje i novi rastanak koji možemo usporediti s redovitim slanjem iz roditeljskoga gnijezda, upućivanjem na školovanje i slično u modernomu životu. Majku Mojsijevu ne zaustavlja instinkt, nego ona, očito u skladu s preuzetom obvezom, sina predaje. To je za nju drugi rastanak. Ali “investicija” je dobra. Na prvu ruku gledano: daje ga u faraonsku obitelj, posinak princeze, primljen je kao unuk faraona. Daleko je važnije što će to mladomu Mojsiju omogućit ulazak u obje kulture, poznavanje obiju strana što je pozadina za njegovo životno djelo.

Majka Ana i mali Samuel

Vrhunski primjer majčinstva u Svetom pismu svakako je Ana, majka velikoga proroka Samuela. Izvrsno dokazuje da zdrav odgoj počinje doslovce od početka, od majčine utrobe, pa i još prije. Sama prolazi žestoku patnju i psihosomatske poremećaje, žalosna i ponižavana što nema djece. Ne može jesti, plač je guši, ništa ne govori. Dok ostali na hodočašću u radosti i pobožnosti slave, ona tuguje. Korak naprijed čini kada u molitvi – kako sama veli – izlijeva pred Bogom dušu svoju. Dijete je plod zavjeta: Ako mi daruješ dijete, ja ću ga darovati tebi. Promjena koja nastupa gorostasnih je razmjera, kad je začela dijete, ona počinje govoriti unutar svoje zajednice. Štoviše, donosi samostalne odluke, priopćava ih i one su prihvaćene. Njezin muž bez pridržaja odobrava njezinu prosudbu: “Kako je u tvojim očima dobro, tako čini.” Kao prava majka prvo vrijeme sav njezin svijet bit će novorođeno dijete. I ona je dojilja koja hrani dijete majčinskim mlijekom. Novost se očituje kod idućega hodočašća. Sveto pismo neskriveno nju prikazuje kao voditeljicu – u toj istoj obitelji u kojoj je doživljavala vrijeđanje i dugotrajnu bol. Ona uzima dijete i žrtvene darove, ona vodi sina do svetišta, ona pristupa svećeniku i hrabro predaje Samuela u Božju službu. Osobita vrijednost njezina postupka u tome je što izvire iz iskrenoga razgovora s Bogom i što će i sam čin predanja vlastitoga sina utopiti u poznatu veliku molitvu koja pokazuje da je njezina perspektiva sada vrlo široka. Jest ona majka, ali ona u molitvi pred očima ima sudbinu naroda i cijeloga svijeta, Božja djela. Posebno ističe i Božju snagu koja od nerotkinje čini sretnu majku. Sama će imati još petero djece.

U biblijskoj je povijesti Anin čin bitan korak. Ne samo da sinu omogućuje školovanje i posvećenje Božjoj službi, nego Ana koja kao majka stvarno daje svoje dijete, odvaja se od njega produbljuje i ispravlja Abrahamov postupak. Abraham je u svojoj kušnji bio spreman ubiti Izaka, a majka Ana koja se u skladu sa zavjetom, eto, stvarno odriče sina, žrtvuje ga za Boga, pritom nipošto ne ubija i ne razara život. Štoviše, svoju skrb – ne odbacivanje i ubijanje – očituje tako što kad s obitelji dolaze u svetište donosi dječačiću novu odjeću. Zašto? Pa dijete raste, a majka ga prati. Uspjeh njezina odgoja ne može se previdjeti. U istom poglavlju u kojemu doživljava Božji poziv, Samuel će pred cijelim narodom biti priznat kao Gospodinov prorok.

Ako nas na Mojsijevu primjeru Sveto pismo podsjeća kako dobro zna da ostala djeca sudjeluju u odgoju svoga brata i sestre, primjer majke Ane svjedoči o tome kako je važna suradnja sa svećenikom, s predstavnicima vjerničke institucije, takoreći s profesionalnim čuvarima vjere. Nije Eli biser kreposti ni cvijet mladosti. Ali upravo će starac svećenik kao strpljivi učitelj, uz ponavljanje, kad mu dječak usred noći dotrči jednom, drugi i treći put, shvatiti o čemu je riječ. Zahvaljujući pouci svećenikovoj Samuel shvaća tko mu progovara – da je to Božji poziv; zna kako sama sebe treba definirati – kao slugu Božjega; zna što mu je činiti: pažljivo slušati. Upravo ova pouka omogućit će vrlo intenzivan i živ religiozni doživljaj Samuelov koji Biblija bez suzdržavanja opisuje: “Gospodin je došao i stao”. Prisutnost Božja Samuelu je takoreći fizički zamjetljiva.

Međusobni odnos roditelja

Posebno poglavlje svakako čine međusobna suradnja roditelja i njihovo ponašanje jednoga prema drugome u odgoju djece.

Samsonovi roditelji

Dragocjen primjer bit će nam ponajprije roditelji izvanredno nadarenoga i problematičnoga, vrludavoga, slavnoga ili zloglasnoga Samsona. Majka, toliko skrovita i nenametljiva da joj ni ime na znamo definirana je pripadnošću svome mužu. Za Sveto pismo ona je Manoahova žena. Koliko je životna pripadnost odlučujuća stvar znamo još od malena kad su nas pitali “Čiji si, čija si?” Da bismo kao ljudi mogli živjeti potreban nam je zdrav osjećaj pripadnosti. Samsonovi roditelji pripadaju jedno drugomu. Bit će to za njih važno.

Buduća majka spremno, odmah i otvoreno izvješćuje muža o svojemu susretu s anđelom i o najavi da će dobiti dijete. Tako prvi, tako i drugi put. Muž ne budi zle sumnje nego spremno prihvaća i na temelju ženinih riječi daje se na molitvu. Moli za njih oboje. S jedne strane traži svojevrsnu potvrdu, da im Bog još jednom pošalje svoga glasnika. Ali traži on i vrlo preciznu stvar: pouči nas kako nam valja postupiti s djetetom koje će se roditi – kako ga odgajati, kakva uputa i pouka, kakva tora za nj vrijedi. Gospodnju pouku prema kojoj se roditelju imaju ravnati prije svega moraju sami primiti.

Svoje će zajedništvo muž i žena njegovati kada zajedno prinose žrtvu i poslije kad razglabaju o svojem dubokom religioznom doživljaju. Žena otvorena i odana takvu privrženost svojega muža zaslužuje da on nju slijedi kad se po drugi put javlja Božji glasnik. Ide za njom – a ići za nekim, slijediti – u Bibliji, znamo, puno znači.

Bez prigovora i sustezanja Maonah prihvaća činjenicu da njegova žena puno brže shvaća kako je riječ o anđelu – tako je ona već u prvom izvještaju rekla, a on sam – naglašava Sveto pismo – tek kod žrtve upoznaje stanje stvari. Pripravno prihvaća utjehu i pouku koju u njihovu razgovoru o tome što se zbilo preciznom i oštrom logikom žena daje.

Čuvat će zajednički svetu uspomenu i živjeti od nje – a bit će to ključno da ne odustanu od svojega sina. Pismo izričito veli da anđeo više nije dolazio. Slično Blaženoj Djevici u Evanđeljima i njihova vjera može rasti čuvanjem u srcu i promišljanjem o onome što su doživjeli. Poput suvremenih roditelji koji se kad redovito idu na misu uvijek iznova vraćaju na Evanđelje. Htjeli, ne htjeli Samsonovi moraju se vraćati na pouku koju su od Boga dobili za svojega sina. Osobito u onaj čas kad Samson izravno ide usuprot Božjemu planu te umjesto da počne izbavljenje od Filistejskoga tlačenja, on izaziva njihov nov napad.

Zajedno su roditelj dok im njihov dječak Samson govori o svojoj simpatiji i kad im u sinovskoj dobroti donosi med koji je pronašao; kad traži od roditelja da mu priprave svadbu. Čuvaju zajedništvo i kad otac opominje sina da se u životnim odlukama ne ravna po sudu svojih očiju, po onome što se vidi. Sveto pismo u izvorniku izričito napominje: “rekoše mu njegov otac i majka” (14,3). Zajedno polaze s njim u Timnu, poštuju Samsonovu odluku, premda se s njom ne slažu. Zajedno su kad im je sin odjednom počeo tajiti i ne kaže što mu se zbilo, ne izvješćuje o čudesnom događaju i svojoj velikoj snazi. Zajedno su kad se momak kobno opire i kreće svojim putom koji će napokon ipak dobro završiti – svojom smrću Samson će napokon izvršiti ono što je Bog otpočetka s njime nakanio.

Sveta obitelj

Međusobni odnos i suradnju u odgoju možemo napokon plodno promotriti na poznatom primjeru svete obitelji. Kada anđeo Gabrijel donosi vijest o rođenju Isusovu, Josip i Marija su zaručeni. Bitan je to korak koji znači da je mladenaštvo, traženje i samovanje dovršeno, ali ono iščekivanje i čežnja za punim životnim zajedništvom još traje. Svakako, začeće se zbiva prije nego što su zajedno u braku i oni oboje trebaju prihvatiti tu činjenicu.

Marija se izvrsno pripravlja na majčinstvo, ostajući kod svoje rođakinje, sve dok Elizabeta nije rodila maloga Ivana. Tri puna mjeseca bila je uz nju. U isti je mah tako priredila čudno razdoblje udaljenosti, nekomunikacije, nerazumijevanje od kojega zacijelo oboje trpe. Josip pravedni, u galilejskoj samoći promišlja i stvara svoje planove.

S pravom u Mariji gledamo uzor i učiteljicu vjere. Ona je Božja izabranica, sveta Majka. Ali dolazak Isusov tako je velik projekt da i ona i Josip trebaju božansku pouku. Oboje su ljudi koji razumiju jezik Božjega glasnika i njegovu poruku.  Štoviše, redovito držimo da je ženska duša od naravi sklonija religioznosti – žene su uglavnom u našim crkvama, majka će djecu poučiti prvim molitvama. Usprkos tome, prema jasnom i poznatom evanđeoskom izvještaju Marija samo jednom prima anđeosku poruku, dok Josip čak četiri puta pažljivo i spremno sluša što mu Bog poručuje i poslušno izvršava. Kad je bez rezerve uzeo k sebi svoju ženu, primio je pod svoje, kad je valjalo bježati u Egipat, kad su, vraćajući se, ostavili Betlehem i nastanili se u Nazaretu. Imenjak prvog biblijskoga tumača snova u svojoj je pravednosti toliko pozoran na svoj unutarnji život da i u snu razaznaje što mu Bog želi reći. U povlaštenom noćnom miru, povučen od svih vanjskih događaja, kad je duša otvorena i nesputana, sluša Božji glas. Na javi, u budnom stanju kreće u akciju.

Zajedno su Josip i Marija kada kreću u Betlehem. Zbog bijesne carske naredbe u posljednjim danima trudnoće, hajde na put. Brižan mora biti muž, žena požrtvovna! Zajedno se mire s time da za njih mjesta nema u svratištu. Zajedno su, izrijekom svjedoči Evanđelje (Lk 2,16), uz dijete u jaslama kad im pastiri dolaze. Zajedno ga kao njegovi roditelji donose u hram, izvršujući vjernički propis (2,27) i oboje su u čudu nad onim što starac Šimun o djetetu govori (33). Zajedno svake godine hodočaste – zapisuje isto tako sv. Luka.

Kad se tako u njegovoj dvanaestoj godini vraćaju najprije složno s povjerenjem puni jedan dan jednako misle da je među suputnicima. A potom će dijeliti bol kad ga budu zajedno tražili dok je on bez njihova znanja ostao u hramu. Proživljavaju onaj užas koji nastaje kad roditelji ne znaju što im je s djetetom ne samo sat dva, ne samo jedan dan, ne samo preko noći, nego puna tri dana. Susret u hramu ne donosi preveliko olakšanje. Josip pušta majci da govori sa sinom, ali zajedno ostaju u nerazumijevanju pred dječakovim čudnim odgovorom. Zasigurno bolni konflikt kroz koji su sami prošli kad je Josip kovao plan da je potajno otpusti pomaže i pozadina je da sada ovaj nesporazum mogu podnijeti, ne prave dramu, nego dalje zajedno prihvaćaju momka u pubertetu.

Bitni vidik roditeljske suradnje otkriva nam poznati evanđeoski izvještaj da im je nakon što su ga pronašli u hramu Isus u Nazaretu bio poslušan. Roditeljski autoritet ističe biblijska riječ koja izravno označava pokornost, podložnost i podvrgavanje. Oni su zajedno “nad njime”. Kao što su ga zajedno prihvatili dok još bijaše pod majčinim srcem, kad je Josipu Mariju uzeo k sebi, omogućili su mu da dođe na svijet usprkos stresu, stisci, nemilosrdnoj administraciji i popisivanju koje se prvi put zbiva za Kvirnijeva vladanja pa je sve novo; Kao što su zajedno u tuđini poveli dijete u njegovim samostalnim koracima, tako sada u Nazaretu oni stvaraju prostor u kojemu dječak može rasti, jačati. Pod okriljem odgojitelja on je ispunjen mudrošću; ako su oni  “nad njime” (usp. Lk 2,51) onda je preko njih milost Božja bila “na njemu” (Lk 2,40). Roditelji stvaraju životni prostor u kojemu dijete može napredovati ne samo u dobi nego i u mudrosti.

Kad Evanđelje tvrdi da je Isus sve više uživao naklonost i Božju i ljudsku onda Josipu i Mariji možemo zahvaliti što mu omogućuju pristup tajni Božjoj i ljudima s kojima žive. Za njegovo životno poslanje oba su ta pola – i Bog i ljudi – od ključnoga značenja.

Vidi na YouTube.com

dr. sc. Niko Bilić, SJ

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.