Grijeh i oproštenje u Ps 51

Psalm 51Cio je psalam sročen kao upravni govor, kao molitva. Fenomen koji Sveto pismo uočava već u početku kod Adama i Kajina, da se čovjek obraća Bogu i uzvraća komunikaciju nakon što je sagriješio (Post 3,9; 4,10), nalazi svoj odraz i u ovoj poznatoj pokorničkoj pjesmi Davidovoj.

Raskajan grješnik obraća se izravno Bogu. Boga riječima spominje, oslovljava ga u neposrednu razgovoru, više put tražeći smilovanje, nazivajući ga svojim spasiteljem: “Smiluj mi se, Bože” (Ps 51,3); “Bože, spasitelju moj!” (v16). Psalam bismo načelno mogli formalno podijeliti na dva dijela. Prvi dio teče od početka gdje pokajnik prvi put u izravnom zazivu spominje Božje veličanstvo, a drugi dio počinje dvanaestim stihom psalma, kad drugi put nailazimo na situaciju da molitelj poimence oslovljava Boga, obraćajući mu se. Vrhunac psalma bio bi na onom mjestu gdje se Bog spominje dvaput za redom: “Bože, Bože” (hebr. elohîm elohe, v16). Dva puta nekoga osloviti znači učiniti to naglašeno i istaknuto.

Kad bismo se željeli dati na to da saznamo i potanko procijenimo pozadinu i okolnosti ovoga psalma – koje uglavnom poznamo – morali bismo marljivo pretražiti 11. i 12. poglavlje u Drugoj knjizi poroka Samuela. Drugi uvodni redak (Ps 51,2) precizira o kojoj je zgodi riječ. Davidov dvostruk grijeh, preljub i ubojstvo, smješteni su u kontekst. Biblija naznačuje put kojim čovjek ide sve dublje. Na vrhuncu moći, u vrijeme kad su kraljevi kretali u akciju (2 Sam 11,1), David ostaje na svom dvoru. Štoviše tek predvečer ustaje od svoga počinka (v2). Ponesen osjećajem, uzima tuđu ženu. Kralj je i gospodar, ali jasno osjeća da nije u redu što je učinio pa nastoji nedopušten postupak prikriti na najgrublji mogući način, smišljajući ubojstvo. Ružna spletka pokazuje da ima grižnju savjesti: Ispisuje smrtnu osudu za muža, ratnika, i njemu je daje u ruke kao pismo za njegova zapovjednika (v15). Sveto pismo otkriva i pozadinu: u cijelom poglavlju David Bogu ne daje pristupa. Tek u posljednjem retku Bog jasno daje svoju procjenu (v27) i poduzima akciju kod svoga glasnika, proroka Natana. Još goru nijansu svemu daje činjenica da je David već primio veliko mesijansko proroštvo (2 Sam 7).

Bog po proroku grješnika otvoreno suočava sa zlodjelima: “ubio si”, “uzeo si tuđu ženu” (2 Sam 12,9). David u susretu s Natanom odmah dolazi do spoznaje svoga grijeha, do pokajničkog uvida “Sagriješio sam” (2 Sam 12,9). I Božje oproštenje ne oklijeva. Upravo na ovo mjesto u 12 poglavlju Druge Samuelove knjige koje donosi Davidovu ispovijed grješnosti uklapa se tekst pslama. Međutim, njegova pokornička molitva (2 Sam 12,16) koja traje “sedam dana” (v18) jednako tako daje naslutiti u kojoj je dubini susreta s Bogom doslovce mogao nastati Davidov psalam.

Tekst psalma 51 svjedoči o važnoj pojavi koju Sveto pismo respektira: Premda je nanio zlo čovjeku, ogriješio se o bližnjega, oduzeo je život bratu čovjeku, grješnik se u svom kajanju obraća Bogu. Ako je sagriješio s tuđom ženom i dao ubiti njezina muža, ogrješuje se ponajprije o ljude, nanosi uvrede i oduzima život ljudima, pa ipak prijekor koji osjeća vodi ga k Bogu. Već je Jakov na vlastitoj koži osjetio da mora najprije izmiriti račune s Bogom (Post 32), da bi onda mogao u plodan susret s bližnjim, s bratom Ezavom (Post 33).

Čovjekovu savjest može potpuno rasteretiti samo Bog. Grijeh raskajanoga grješnika dovodi do molitve. Izvještaj u Samuelovoj knjizi svjedoči da se David u hramu poklonio Bogu (2 Sam 12,20), priznajući njegov autoritet i u zloj kobi do koje se doveo i kod smrti vlastitog djeteta. Psalam 51 je razgovor s Bogom, to su molbe i vapaji. Psalam daje osjetiti blizinu Bogu, grješnikov vapaj za Bogom, neposredno utjecanje Božjoj dobroti. Samo v5.7 u cijelom psalmu ne sadrži “Ti” božanskoga sugovornika, nego grješnik ostaje na opisu svojega stanja. Tako se još jednom potvrđuje fromalna podjela teksta jer u drugom dijelu svaki je redak izravan vapaj.

Dobro je da smo grješni. To nas tjera da padnemo dobrom Ocu u naručje. U uskrsnom hvalospjevu Crkva moli: “o sretne li krivice koja nam je zavrijedila božanskog Otkupitelja”. Nemirna savjest izvrsna je škola molitve. Tjera nas da preskočimo nevažne sitnice i gledamo na srž problema.

Psalam izvrsno pokazuje što se to zbiva u duši grješnikovoj. David moli da bude opran, da bude očišćen. Taj vapaj ponavlja:

Operi me svega… od grijeha me očisti… (v4)
Poškropi me da se očistimoperi me… (v9).

Grješnik se osjeća prljavim. Žudi za tim da njegovo bezakonje, njegova krivica bude ‘izbrisana’ (“izbriši” v3.11). I ta je molba opetovana. Davidova molba: “izbriši!” obilježava početak i kraj prvog dijela psalma koji je očito više usmjeren na grijeh, dok u drugom dijelu prevladava oproštenje i nova perspektiva. Tko treba “oprati i očistiti”? Bog! Onaj koji može “izbrisati” grijeh jest sam Bog. Grješnik čezne za ‘bjelinom’ (v9) koju može dati Bog. Snježna bjelina odgovara i Božjoj riječi u Knjizi Izaijinoj (Iz 1,18).

Grješniku Davidu prema riječima psalma njegov je grijeh stalno pred očima: “Grijeh je moj svagda preda mnom” (v5b). Pred njim je kao prepreka, zid, ograda koja sprječava hod naprijed. Zapriječen mu je put, zastrt pogled. Jednom ga čovjek učini, a on ga stalno progoni. Umjesto da mu pogled bude usmjeren na Boga i budućnost, tu je nešto drugo što se stavilo pred njega, nešto što mu zastire pogled i plijeni pozornost i energiju.

Raskajan grješnik spoznao je svoj prijestup, spoznao je zlo koje je učinio. Ali, grijeh ga čini pesimistom, odjednom apsolutizira, sve gleda crno, doživljava da je u grijehu od početka: kaže da je “grješan već rođen” (v7). Kompletnu sliku o sebi obojio je negativno. Osuđuje cijeli svoj život. Ukupno dvanaest puta u psalmu ćemo naći izraze koji opisuju bezakonje (peša’ “prijestup” v3.5.15) i krivicu (‘avôn “krivnja” v4.7.11.), grijeh (hata’ “sagriješiti” v4s.7.11.15) i zlo (ra’ v6).

Grješnik se osjeća emocionalno pogođenim; kad traži “radost i veselje” (v10a) znači da ga more žalost i tuga. Slomljenost je “somatizirana”, obuhvaća i njegovo tijelo: njegove su “kosti satrvene” (10b) – kosti koje označuju srž, središte čovjeka i njegovu uspravnost. Zbog grijeha čovjek je kadar na sve gledati mračnim očima, može izgubiti tlo pod nogama.

Nije samo grješnikova pozornost zaokupljena grijehom. Grješniku izgleda da je i Bog svoj pogled upravio na njegove grijehe. On moli: “Odvrati lice od grijeha mojih!” (v11). Gledaj na mene, ne na moje grijehe. Ne daj da grijeh zastre Tvoj pogled na me. Zbog snage grijeha grješnik pogrešno misli da mu je čitav život razoren; pogrešno misli da Bog gleda samo na njegov grijeh. Doživljava kao da se Bog razljutio, namrgodio; naizgled je postao neki zao bog. Kao da je nestao mio pogled dobrog Oca i grješnik moli: “ne odbaci me od lica svojega” (v13)! Prisjetimo se što se zbiva u nama kad osoba koju volimo ilii s kojom nas veže neka pravna ovisnost na nas pogleda mrkim, strogim, odbojnim licem, prijekorno, osuđivački i zastrašujuće. A što se događa kad me obasja lice iskreno nasmiješeno, dobrohotno, vedro? David jasno uočava najteži teret koji ga progoni: “prolivena krv” (v16) u psalmu stoji neposredno prije dvostrukog zaziva božanskog spasitelja.

Lijepa i paradoksalna činjenica u psalmu jest da spoznaja pojedinačnog grijeha u Davidu budi za cjelovitim obraćenjem i potpunim očišćenjem. On moli: “izbriši svu moju krivicu” (11b). Dovoljno je čovjeku prepoznati jednu stvar koja ga u savjesti muči pa da ode na vrelo spasenja i s radošću se napije. Kao što je negativno preuveličavao, tako sada David dolazi do pozitivne apsolutizacije. Pomirenje pokreće u grješniku univerzalni dinamizam, oni želi postati učitelj koji će ljude dovoditi do obraćenja (v15). Što je sam iskusio, to u svom hiperboličnom zanosu kani dijeliti ostalim “bezakonicima i grješnicima”. Pritom daje dragocjenu biblijsku definiciju: obraćenje (šûb) znači obratiti se Bogu, vratiti se k njemu (“tebi će se obraćati”). Čak i za službeno bogoslužje – za koje je uvidio da je bez duhovna sadržaja isprazno (v19) – ima osjećaj da će nakon njegova obraćenja postati plodno i vrijedno (v21).

Grješnik traži Božje smilovanje, njegovo milosrđe, njegovu ljubav. U izvorniku u prvom stihu upravnog govora (v3) za pojam ‘milosrđe’ nalazimo hebrejsku riječ hésed kao u psalmu 118 ili 136 “Vječna je ljubav njegova”. To milosrđe grješnik zaziva. Riječ je o božanskom svojstvu za koje će Mojsije saznati nakon što je sam podlegao bijesu i razbio prve ploče saveza. U drugom, pokorničkom, boravku na Sinaju Bog Mojsiju objavljuje nutrinu svojega bića koje obilježavaju sućut i privrženost (Izl 34,6). Nakon što mu je u početku objavio svoju uzvišenost i “nedodirljivost” (Izl 3), sada mu daju uvid u svoju božansku solidarnost i povezanost s ljudima.

Kad psalmist moli: “Čisto srce stvori mi Bože” (v12) podsjeća nas na prvu stranicu Biblije i ističe kako je čovječje srce vrijedno, veliko i važno. Srce se izjednačuje sa svemirom. Čisto srce treba stvoriti. Svetopisamska riječ “stvarati” (ברא bara’) pridržan je glagol, susrećemo ga na početku Svetog pisma i potom samo na izabranim mjestima. Samo Bog može stvarati. Čisto srce Božje je djelo. Za čistoću srce traži se božanska akcija.

David traži: “otvori usne moje” što znači da obraćenje i Božje oproštenje dovode grješnika do toga da progovara. Grješnost je nalik nijemosti i nesposobnosti za uspostavljanje komunikacije. Obratiti se znači naučiti govoriti. Zbog grijeha je bio nijem, a sad će Bog otvoriti njegove usne (v17) za govor Bogu u molitvi i za govor drugima, za svjedočenje koje je najbolja pouka (usp. v15). Retkom 17 psalam 51 ukazuje na važnu ulogu koju psalmi imaju sve do danas u svagdanjoj molitvi Božjega naroda. Dio su bogoštovlja.

Psalam nadilazi svoje vrijeme. U obraćenu grješniku budi se nova nada i njegov se pogled širi. Grad je razoren (v20) i obraćenik sada to vidi jer više nije zarobljen samo svojom prošlošću i vlastitim grijehom. Ali on sada vjeruje da Bog može opet sagraditi zidine i darovati budućnost. Psalmistov pogled seže preko granica moćnog kraljevskog razdoblja u doba progonstva nakon Nabukodonozorova osvajanja. Slično drugom dijelu Knjige Izaijine on nazire nov početak koji Bog može darovati.

U središtu psalma, na početku drugog dijela stoji duh (רוח rúah). U razmišljanju o vlastitom grijehu čovjek dolazi do Božjega Duha. Čovjekova slabost i jad dovodi ga do Božje svetosti i veličine.”Postojan Duh” (v12), “svet Duh” (v13), “spreman Duh” (v14) – to je Božji Duh, što je u v13 (“tvoj duh”) sasvim očito.

(26.02.2010.; 30.10.13.)

p. Niko Bilić, SJ

 

Duhovnost, FFDI

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *