Uskrsne žene

Bartolomeo Schedoni, Women at the Grave, 1613Markovo evanđelje izvješćuje o odanim Galilejkama koje su ostale uz Isusa i kad je bio raspet i pokopan, a onda na grobu doživljavaju iznenađenje i primaju poslanje.

Vjerne Galilejke idu do Učitelja – iste one koje su promatrale mučeništvo na Golgoti (Mk 15,40). Pobijedile su same sebe i svoju žestoku bol, odano, pune sućuti bile su i kod pokopa: vidjele su »kamo ga polažu« (Mk 15,47) – piše Evanđelje. A kad je subotnji mir prošao kreću Galilejke u novi dan. I opet su uložile svoj novac. Kupile su dragocjene pomasti. Idu pomazati tijelo dragog Pokojnika. One ga i na uskrsno jutro žele s ljubavlju poslužiti kao što su to već u Galileji sve tamo od početka činile (Mk 15,41). Žele do pokojnika, do mrtvoga, i s pravom se pitaju što će s veoma velikim kamenom (Mk 16,4). Vidjele su da ga je Josip Arimatejac »dokotrljao na grobna vrata« (Mk 15,46). Mi smo ljudi takvi: idemo za svojim ciljevima, mislimo svoje misli. A Bog sprema iznenađenje nad iznenađenjima.

Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma – precizno nabraja Markovo evanđelje (Mk 16,1). Iz iskustva znamo da je ženska duša kadra hitrije prihvatiti novu realnost, okreće se svagdanjim dužnostima. Učitelj je ubijen, mrtav je – prihvaćaju one kobnu stvarnost pa okretnom pameću i spretnim rukama kreću izvršiti propis i običaj. Kane učiniti ono što se uvijek tako radilo, ono što oduvijek vrijedi. Pokojniku treba iskazati počast. Idu na njegov grob kao što to i mi danas dragim pokojnima činimo.

Rano jutro već je u dubinama Starog zavjeta vrijeme susreta s Bogom, vrijeme Objave. I uskrsnim ženama sunčev izlazak donijet će susret s nebom. Ulaze u grob, a izlaze u život. Zalaze u grobnu tamu, a gledaju svijetlu bijelu haljinu. Traže izmučeno, izmasakrirano, mrtvo mučenikovo tijelo bez duše, a pred njima mladić pun jedrine i života – Božji glasnik s Božjom porukom (Mk 16,5). Računaju na smrt i žele dovršiti svoju vjernu službu kako bi se u miru s uspomenama povukle, a susrest će život koji buja i traži njihovo zalaganje. U tajnovitu mladiću, zaogrnutom u bijelu haljinu, susreću Očevu slavu koja je uskrisila Isusa od mrtvih i primaju poslanje.

Zna Božji glasnik njihov strah i zato veli: »Ne plašite se!« (Mk 16,6). Poznaje on njihovu potragu: žele naći Raspetoga koji je dopustio da ga mi ljudi odložimo. »Eno mjesta kamo ga položiše.« – pokazuje on. Još tamo u počecima Markova evanđelja farizeji i herodovci odvijećali su i donijeli odluku da ga pogube (Mk 3,6; usp. 11,18), i potom su izvršili svoj naum. Što će nama Sin Božji!? – šuruju zacijelo s ključnim pitanjem koje opet i opet gori paklenim plamom u povijesti svijeta. Maknuli su ga da mogu u miru nastaviti po svome, po svojim predajama, zanemarujući Božji zakon (Mk 7,8). Koliko puta smo se mi ljudi dali na besmislen, ali zlokoban pothvat da uklonimo i smaknemo Boga živoga i da ga zamijenimo svojim – robovlasničkim – idolima. Rezultate poznamo dobro. Na vlastitoj smo ih koži iskusili.

Dobre Galilejke na grobu Isusovu doživjet će pravo obraćenje. Od međusobna razgovora i pitanja o tome tko će im otkotrljati kamen (Mk 16,3) dolaze do slušanja Božje poruke, radosne vijesti: »Uskrsnu! (r. 6) Vidjet ćete ga (r. 7)!«. Postaju slušateljice Božje riječi. Od potrage za Pokojnim dolaze do proglasa o Uskrslome. »Ide pred vama u Galileju!« radosna je vijest koju su poslane prenijeti učenicima i njihovu novom voditelju (Mk 16,6). Od pomazanja mrtvog tijela okreću se poruci živim ljudima.

Isusov Uskrs znači život Crkve. Petar i drugi Isusovi učenici trebaju krenuti na veliko hodočašće koje traje sve do danas. I danas Sveti Otac, nasljednik Petrov vodi vjerne ususret Pobjedniku Isusu. Vidjet ćemo ga – u slavi Oca i anđela Božjih kako je sam rekao. Uskrsli Isus ide pred nama. Isus koji više ne umire potvrđuje našu iskonsku čežnju za vječnim životom (Rim 6,9).

Uskrs nije stanka i spokoj. Ne nalaze Galilejke onoga koga su tražile. Neće ga odmah vidjeti. Određena je to frustriranost koja traži akciju!  »Nazarećanina tražite?« – točno pogađa anđeo. Pa gdje je Nazaret? U Galileji! Ondje, odakle ste i vi rodom. U vašem kraju i zavičaju. Grob Isusov mjesto je obraćenja i danas. Treba se vratiti prvoj ljubavi i odanom služenju. Ne na vrhuncu slave i moći, ne u izvanrednim, upitnim polureligijskim iskustvima, nego tamo – u Galileji gdje ste odanom dušom slijedile Isusa i posluživale ga, ondje ćete ga vidjeti – poruka je iz Kristova groba (Mk 16,7). U vašim kućama, u vašim obiteljima, na svojem poslu, u svojim naporima i krizama – ondje tražite! Uskrs je poslanje svima nama da krenemo. Pođimo u svoju Galileju, ondje ćemo – tako nebo obećava – vidjeti Isusa.

Dobro sveti teolog Pavao objašnjava: Suukopani smo Kristom (Rim 6,3), kao što su ove tri uskrsne žene ušle u Isusov grob. Ali odande su poslane. Stari je čovjek umro (Rim 6,6). Živimo novim – darovanim – životom. Više nemamo pravo griješiti, nego živjeti Bogu. Naša djela trebaju biti Kristova djela. Naše riječi trebaju biti Kristove riječi, njegov pogled – naš pogled, naše srce po njegovu Srcu.

Zanimljivo, zadaća evanđeoskih žena bitno je intelektualna! Petar i drugi učenici čuli su da im je Isus na putu do Maslinske gore rekao: »Kad uskrsnem, ići ću pred vama u Galileju« (Mk 14,28). Sada ih žene moraju podsjetiti na to. »Ide pred vama u Galileju… kako vam reče« – poruka je koju su poslane prenijeti (Mk 16,7). To je i naš put danas. Crkva budi svoje pamćenje i sjeća se što nam je Isus rekao kako bismo po njegovim riječima imali život – život koji traje.

15.03.12. – ur. 31.3.13.

Niko Bilić, SJ

 

Duhovnost, Nastava

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *