Korijeni korizme u Svetome pismu

krizipalmaSvećenički dan u varaždinskoj biskupiji, 04.03.2013.

“prezentacija”: Korijeni korizme u Svetom pismu (.ppt)

izlaganje:

Korijeni korizme u Svetom pismu

p. Niko Bilić, SJ

(Varaždin, 4. ožujka 2013.)

Ova promišljanja započinjem s osjećajem poštovanja i počasti jer su upućena ljudima koji su dobri pastiri Crkve Božje. Misli su to koje bi željele pružiti prostor za okrjepu, skupljanje snaga i za korak dalje. Dok je Petrova stolica prazna osobito prepoznajemo kako je Crkva utemeljena u Bogu i Božjoj riječi pa je pravo da ta Riječ dobije svoje puno značenje – na njoj gradimo.

Tražeći korijene korizme u Svetom pismu htjeli bismo izbližega pogledati kako je Mojsije po drugi puta bio pozvan na Božju Goru (Izl 34), kako je doživio novi prodoran zov: „Dođi, Mojsije, još jednom! Napravi nove ploče pa dođi na vrh gore Sinaja“. Potom ćemo promotriti veliku molitvu kraljice Estere (Est 4,17) koja nam je važna stoga što izravno iz  Knjige Esterine u modernoj Crkvi imamo sveti običaj da se posipamo pepelom po glavi na početku korizme. Zaključili bismo gledajući na pravi i neposredan biblijski izvor korizme, a to je Kristov boravak u pustinji. Pokušat ćemo se zaustaviti na onome što već znamo, a možda otkrijemo i dvije-tri nove sitnice.

1. Iskusni vođa u Božjoj školi
– Mojsijev drugi boravak na Sinaju (Izl 34)

Pođimo u mislima na svetu goru Sinaj i pronađimo ondje jedan od izvora i korijen korizme u Svetom Pismu! Mojsije drugi put provodi punih četrdeset dana i četrdeset noći, na vrhuncu Božjega brda (Izl 34,28). Ovaj je put drugačije nego prije. Izričito se traži od njega da bude sam (34,3). Prije su u blizini bili osobito Jošua i Aron, a sada se Mojsije na Božju zapovijed povlači u samoću. Znamo da je novozavjetni temelj korizme slična Isusova samoća u pustinji, ali još je nešto kod Mojsija što nas izravno vodi i u suvremen običaj Crkve i do Kristova posta u pustinji, jer je ovaj drugi boravak na gori Sinaju, prema riječima Pisma, isposnički boravak za Mojsija koji tada nije ni jeo ni pio (Izl 34,28). Sve do najnovijega vremena, zahvaljujući učitelju novovjeke zapadne duhovnosti, sv. Ignaciju Lojolskom postoje posebno oblikovane Duhovne vježbe. Sv. Ignacije nudi tridesetodnevni program, puna četiri tjedna, a Pismo evo govori o još malo duljem razdoblju od četrdeset dana – mjesec i još deset dana.

Mistična objava Božjega srca

Događaj koji obilježava Mojsijev drugi boravak na gori jest vrlo važna velika, nova objava: Sam Bog daje novu definiciju svojega boažnskoga imena. Prisjetimo se pritom: što je u Novome zavjetu „Isus“, to je u Starome zavjetu sveto ime „Jahve“. Znamo da je Mojsije već dobio definiciju toga imena koja je ušla u našu praksu, katehezu i duhovnost. Na treću korizmenu nedjelju čita se odlomak iz Knjige Izlaska upravo o toj čuvenoj objavi: „Ja sam koji jesam“ (Izl 3,14). Bog Mojsiju daje novu definiciju toga istoga imena. Sam On izgovara sveto ime i onda objašnjava njegov sadržaj, a to je: Bog koji je milosrdan, koji je milostiv, koji je spor na srdžbu. Tako nastaje biblijska formula Božjega milosrđa, ali ovaj prvi put veći je naglasak na posljednjem dijelu koji je razlučen: Bog je bogat privrženošću – ljubavlju prema ljudima, i pouzdanošću – na njega se možemo osloniti.

Nova definicija Božjega imena donosi bitnu novost. Kod poziva Mojsiju prima objavu  Božje svetosti i uzvišenosti. Od njega se tražilo: „Skini obuću, ovo je moj prostor, nisi ti tu vladar. Ne određuješ ti kako ću se ja tebi objaviti, da li u obliku gorućega grma, da li kao stup od oblaka, da li kao onaj koji razdvaja more ili – kod Ilije – kao šapat blagoga lahora, kao nježan povjetarac.“ Bijaše to proglas o Božjoj slobodi, a sada Mojsije saznaje nešto novo. Smijemo slobodno reći da je u tome prvi temelj za pobožnost i duhovnost Kristova srca u Novome zavjetu. Bog očituje Mojsiju svoju nutrinu: kakav je prema ljudima, stalo mu je do nas. Bog Mojsiju pokazuje da ga nipošto ne obilježava samo odvojenost i uzvišenost, nego također blizina i ljubav. Mojsije sluša i prima u srce objavu: „Ja sam Bog koji čuva svoju ljubav tisućama naraštaja.“ Trajnost je istaknuta, Bog ostaje sebi vjeran. Ono što Mojsije već poznaje iz deset zapovijedi, evo tu sam Bog sam još jednom tumači: „ja se brinem za krivnju koju nose roditelji, ali i za posljedice te krivnje koja ostaje i na djeci“. Svjesni smo kako i u najnovije doba ljudi u duhovnom životu često traže molitve za iscjeljenje obiteljskoga stabla. Sveto pismo zna da teret i posljedica grijeha roditelja ima svoj utjecaj i na djecu. Bog objavljuje da mu nije svejedno, da se brine za generacije. Riječi iz ove objave Mojsiju izravno ulaze i u našu liturgiju. Svi zajedno govore prije sv. pričesti „Jaganjče Božji, ti odnosiš, oduzimaš grijehe svijeta“. Taj pogled na Gospodina koji nosi naše grijehe tipično je biblijski pogled i u Knjizi Izlaska jasno se zacrtava. Mojsije sluša: „Ja sam Bog koji nisi sveukupni grijeh čovječanstva: i krivnju, i prijestup, i grijeh. Bog o sebi govori ono što mi pravo shvaćamo i prevodimo kao „opraštam grijehe“. U Svetom se pismu, eto, prvi puta definira kako Bog sama sebe predstavlja kao nosač tereta. Podmetnuo je svoja ramena. Novozavjetna vjera počiva upravo na ovoj najavi Mojsiju. Ovo je početak i slika, u Isusu je ostvarenje – kada nosi svoj križ na Kalvariju.

Pouka Mojsiju

Mojsije je pozvan izravno u Božju blizinu. Na početku upoznaje Božju svojevrsnu nedokučivost, a sada mu Bog otvara svoje srce. Važan je to korak u životu čovjeka koji nipošto nije početnik. Poznajemo mu životni put. Sam je u ranom djetinjstvu iskusio što to znači biti spašen. Osuđen na sigurnu smrt kao muško dijete rođeno u hebrejskoj obitelji – a faraonski zakon kaže „ubij“ – Mojsije je na vlastitoj koži osjetio spasenje i darovani život, zahvaljujući svojoj hrabroj i dovitljivoj sestri. Odrastao je u dvije kulture, i Hebrejac je i Egipćanin. Mojsije je već izvršio velik i temeljni nalog koji mu je Bog dao: „Izvedi moj narod“. Već je on u ime Božje, kao posrednik, sklopio Savez. I gle, nakon što je sve već iza njega, mi slušamo začuđujuću molitvu toga čovjeka, tako iskusna na Božjim putovima, s mnogo godina i mnogo napora u dobro obavljenoj Božjoj službi. Prije nego dobije poziv da se ponovno uspne na goru on dolazi Gospodinu s gotovo nevjerojatnom molbom: „Objavi mi svoje putove!“ (Izl 33,12).

Ako se ikada nađemo u situaciju da mislimo o sebi: ja sam svoje obavio, ja znam kako treba, drugi su u krivu, ja sam svoje napravio,… Mojsije nam je jako dobro otriježnjenje. Tako vrstan Božji sluga odjednom se nalazi u prijelomnim iskustvima svojega života. Što se dogodilo? Poznajemo biblijski opis. Kad se narod počeo klanjati zlatnome teletu, Mojsije je vidio što se zbiva i dopustio je da ga bijes obuzme i dao se je na svoju ruku na osvetu i na kažnjavanje. Osim toga, puno veći i temeljni problem jest ono što i sam Gospodin potvrđuje u svojim riječima: „Napravi nove ploče, namjesto onih koje si razbio“ (Izl 32,2). Sveti Božji sluga,  izbavitelj i otkupitelj Božjega naroda, onaj koji je poslušao Božju riječ makar mu je bilo u mrsko, nadvladao je svoje unutarnje otpore i izvršio Božju volju, odjednom u zahvaćen gnjevom vlastitim rukama uništava temeljni dokument o savezu s Bogom.

Koliko god mi to u katehezi stavljali u kontekst koji ublažuje,  ostaje činjenica koju nam Sv. pismo stavlja pred oči, opisujući taj događaj (Izl 32,19), a Gospodin pred njim potvrđuje „Ti si razbio“. Kamen temeljac na kojem počiva život Božjega naroda, on svojim rukama razara. Strašno! Čovjek koji je posrednik Božje ljubavi i najviše je učinio da se taj savez sklopi, sada uništava svete ploče. Stoga će nova mistična objava Božjega srca za drugoga boravka na gori biti ponajprije i u velikoj mjeri pouka Mojsiju. Objava da Božje ime ne znači samo svetost i uzvišenost, nego blizinu i ljubav, još je daleko više pouka Mojsiju o tome kakav je Bog i kako postupa.

Gospodin svojega slugu koji je već toliko učinio, vodi dalje, prema naprijed. Još on nešto treba naučiti, još on može biti uvučen u stvarnost Božju. Često se i u stručnim komentarima ističe kako je to bio susret s Bogom koji ima neke svoje vrlo jasno postavljene granice. Gospodin najavljuje „Evo ti ćeš se sakriti u pukotinu u stijeni“ (Izl 33,22). To je najava. Gospodin veli: „Ja ću, kada budem prolazio ispred tebe, staviti ruku tako da me ne vidiš izravno, ruka će te prekriti da te moj sjaj ne nadvlada“ (r. 22s). Gospodin kaže „Vidjet ćeš me, ali samo s leđa, kad već budem prošao“ (r. 23). Sve su to najave u prethodnom Knjige Izlaska

A kada čitamo naše, 34. poglavlje, kada čitamo izvršenje najavljenoga, Gospodin u svojoj pedagogiji – kako je to više puta u Sv. pismu –, kao da odustaje od svih nagovještenih restrikcija. Nećemo nigdje čitati o pukotini u stijeni, niti o tome da je Mojsiju prekriven pogled, niti da se susreće sa Bogom samo odostraga. Bog ostavlja po strani ograničenja i u svojoj dobroti dopušta Mojsiju da dođe sasvim u njegovu blizinu. To je prvi korijen korizme, ići na samo srce Božje.

Štoviše, Sv. pismo u ovom opisu rabi riječi koji nisu  nipošto nisu jedinstvene i neobične: Bog dolazi do njega iz svojih visina, spušta se (Izl 34,5). Gospodin je Mojsiju već u početku naznanio „vidio sam kako je s mojim narodom i zato sam se spustio“ (Izl 3,7s). U jednostavnoj riječi, običnom biblijskom glagolu, skriva se najava novozavjetne tajne Utjelovljenja što će osobito sv. Pavao istaknuti opisujući kako se Krist odrekao svoga veličanstva i „uzeo lik sluge“. Pred Mojsijem to je već najavljeno u opisu Božjega dolaska koji bismo smjeli parafrazirati: „Spuštam se na tvoju razinu. Ja jesam svet, ja jesam uzvišen, ne možeš ti vladati mnome, ali spuštam se do tebe.“

Potom slijedi opis riječju kakvom je Jakov u svojemu snu doživio Božju prisutnost: vidi Gospodina koji je takoreći fizički stajao na vrhu onih ljestava ili stepenica (hebr. nicab Post 28,13). Slično i kod Samuela, kada mu se četvrti put Gospodin obraća, Pismo veli da je Gospodin došao i stao (hebr. nicab 1 Sam 3,10). Tu je! Riječ je o osjećaju opipljive Božje prisutnosti. I kad se Mojsije drugi put uspinje na goru Sv. pismo opisuje stvarno blizak susret s otajstvom Božjim, koji je za Mojsija nov, koji je poučan i kojim se Bog spušta na njegovu razinu, staje pred njega (nicab Izl 34,5). Gospodin se daje fizički osjetiti. Ako u Novom Zavjetu govorimo o sakramentima, ovdje je slika i najava. Božji dolazak opipljiv i materijalno zamjetljiv.

Plodovi susreta s Božjim milorsđem

Važna je to pouka čovjeku koji ima iza sebe već mnogo iskustva s Bogom i velike stvari koje je učinio. Gospodin to nipošto ne umanjuje, nego ga vodi još bliže k svome srcu. Ne treba Mojsijeva ljutnja planuti, ne treba se on osvećivati, ne treba misliti da svojom snagom brani Božju čast, nego prima poziv da pogleda kakav je Bog u svojoj nutrini. I dobri plodovi ne izostaju. Opis je lijep i jasan. Kada je doživio novu objavu Božjega imena, Mojsije odmah reagira. „Smjesta pada na zemlju, klanja se (Izl 34,8). Prva mu je reakcija, prvi plod Božje objave klanjanje, adoracija – baš ono što mi činimo kada pred Presvetim sakramentom iskazujemo svoje poštovanje i ljubav. Klanjamo se. Izvršavamo spasonosnu zapoovijed: Klanjaj se Gospodinu Bogu svome!

Mojsije ne staje na tome. Kada je on kakav je Bog, da nije samo nedostupan, svet, uzvišen, nego je još više blizak i solidaran – stalo mu je do ljudi, pa i onda kada ukrivo krenu i klanjaju se zlatnome teletu – tada se Mojsije daje na novu molitvu koja je nevjerojatno hrabra jer predstavlja svojevrsni molitveni napad na Božju odluku. Gospodin u prethodnom poglavlju najavljuje: „ovaj je narod tvrde šije, ja neću s vama uzići, ne idem više s ovim narodom“ (Izl 33,3). Takva bijaše Božja odluka, a Mojsije, kada je čuo kakvo je Božje srce, ohrabrio se pa traži „Gospodine, ipak pođi s nama“ (34,9). S pravom mi u Novome Zavjetu i u temeljima naše duhovnosti molimo „budi volja Tvoja“, ali postoje i oni izvanredni trenuci kada nam Sv. pismo daje poticaj da kadikad idemo i „protiv“ Božje volje, tj. da neke Božje odluke, koje smo mi po svojoj grješnosti zaslužili, ipak budu promijenjene. „Gospodine, daj ipak pođi s nama.“ moli Mojsije.

Druga bitna promjena i korak naprijed u Mojsija zbiva se u tome da on sada ima uvid u vlastiti grijeh i daje se na svojevrsno kajanje. Kada su se ljudi klanjali zlatnome teletu, on je planuo svetim gnjevom i optužio ih: „Velik je vaš grijeh“ (Izl 32,30) – vi ste krivi, vi ste to napravili. Normalna je to reakcija Božjega čovjeka koji je vodio narod. Što je sve pretrpio od njih!? Izveo ih je u slobodu, doveo do Saveza s Bogom, a gledaj sada: klanjaju se tamo nekome teletu. Međutim nakon nove objave i blizine Božjemu srcu Mojsijev stav optuživanja doživljava temeljitu preobrazbu i on sada moli: „Oprosti nam naše grijehe, oprosti nam naše opačine!“(Izl 34,9). Mojsije se više ne izdiže kao nekakav bezgrješnik – zaista je na njegovu ruku bilo pobijeno oko 3000 pripadnika Božjega naroda (Izl 32,28) – nego se svrstava u red grješnika. Preuzima svoju odgovornost, priznaje: Gospodine i ja sam taj grješnik, i ja imam svoje prste u tome.

Gospodin tako, pokazujući dubinu svojega Božjega srca, vodi naprijed svojega iskusnoga, kvalitetnoga i uspješnoga pastira, kojega je zadužio za svoj narod i dovodi ga do novih, bitnih spoznaja. Dovodi ga do promjene njegova ljudskoga srca. Glavni objektivni plod i rezultat  novoga boravka na Sinaju obnovljeni je dokument koji predstavlja temelj Božjega naroda. Na tome se gradi trajna zajednica, nadilazi jednu generaciju jer ostaje zapisano. Ploče Saveza opet su tu. Gospodin daje drugu priliku Mojsiju, koji je također ukrivo pošao, ali i cijelome narodu. Ponovno je na raspolaganju temelj na kojemu se može ići dalje.

Divni plod intenzivnoga susreta s Božjim srcem nama je dobro poznat. Dobro veli uobičajeni na tragu hebrejskoga izvornika: iz Mojsijeva je lica izbijala svjetlost. (Latinski je krenuo drugačijim shvaćanjem pa se u tradiciji – kao i na čuvenu Michelangelovu kipu – pojavljuju neki rogovi na Mojsijevu čelu.) Izvorni tekst veli da je koža na njegovu licu zračila, sjajila. U običnom našem govoru znamo primijetiti: „Gle, kako zrači!“  Osjeća se „zračenje“ – daj Bože pozitivno, jer može se i negativno zračiti. Poznat nam je fenomen iz susreta sa svetim ljudima, koji su stvarno u molitvi, kada ga pogledaš u lice jednostavno se osjeća: oči, lice govore o Božjoj blizini, o Božjoj prisutnosti. I sami sebe možemo, ako smijem reći, kontrolirati pa vidjeti koliko smo molitveni ljudi ili smo otišli nekim svojim putem.

Mojsije dolazi do takva sjaja sasvim konkretno. To se vidi, ljudi oko njega opažaju kako zrači Božjom prisutnošću. Susreo se sa Božjim srcem. U tome je prvi korijen korizme u Sv. pismu. korizma je vrijeme intenzivnoga susreta s Božjim milosrđem, s onim kakav Bog jest u svom srcu, s njegovom solidarnošću sa nama u našoj grješnosti. To je vrijeme obraćenja, vrijeme bitne promjene stava kako se to s Mojsijem zbiva.

2. Velika molitva kraljice Estere (Est 4,17l–7)

Tražeći korijene korizme u Svetom pismu pogledajmo molitvu kraljice Estere, koja je – kako to biva – usprkos njezinoj važnosti i ključnom mjestu, u nekim biblijskim izdanjima izostavljena. Toliko je skrivena i u pozadini jer pripada onome kasnije nastalom, tzv. deuterokanonskom dijelu koji nam dolazi s grčkom Biblijom. Nama je međutim dragocjena kao korijen korizme u Sv. pismu jer – prisjetili smo se – upravo Estera, kada se daje na molitvu, posipa glavu pepelom. Prije toga ona poziva cijelu zajednicu pripadnika Božjega naroda koji se nalaze u Perzijskom carstvu na molitvu i tako se prvi put očituje kao voditeljica što je važno u njezinu osobnom razvoju. Još uvijek su u progonstvu, nisu na svome, još uvijek su izvan domovine te čine dijasporu – raseljeni su. Ester ih poziva na post jer prijeti velika nevolja. Post ovdje dobiva oba značenja. S jedne je strane izraz tuge i jada, straha pred prijetnjom koja dolazi. S druge strane post je – što nam je u našem razmatranju još važnije – priprava za akciju koja dolazi, spremanje za aktivnost. „I ja ću postiti“ (Est 4,16) veli Estera, naznačujući kako počinje njezino pripremanje za odlučni zagovornički čin.

Pravo stanje duše

Kraljičina molitva u četvrtom poglavlju Knjige Esterine vezana je uz jedan redak Hebrejske Biblije a ostali – iz grčkoga izvornika – označeni su slovima. Estera nam je kao moliteljica dragocjena jer pripada među one biblijske ljude koji pred svojim Bogom otvoreno iznose pravo stanje svoje duše. Bitno je obilježje biblijske molitve reći istinu svojemu Gospodinu, jer pred njim stvarno čovjek ne mora ništa skrivati i pred njim jedinim i ne može ništa sakriti. Bog gleda u dubinu moje duše. „Znaš Gospodine tjeskobu moju“ izriče Estera u molitvi vrlo negativan i težak osjećaj, ali pred Bogom ga smije izreći (Est 4,17v). Traži oslobođenje od onoga što je sputava, što joj ne da naprijed. „Oslobodi me od mojega straha“  moli ona (4,17z).

Bitna karakteristika molitve jest „izliti dušu svoju“ (1 Sam 1,15) – kako svoju molitvu opisuje druga biblijska žena, majka Samuelova. Svoje unutarnje stanje očito nikome nije mogla priopćiti, ništa nije govorila, ali onda se čaša prelijeva i pred Bogom sve otvoreno iznosi u molitvi. Slično Estera u molitvu ne ulazi samo riječju, izvršavajući naređenu formu i propis, nego svom svojom dušom, s realnim stanjem svojega srca. Bogu svome jasno kaže u kakvu se stanju nalazi: Premda je na kraljevskome prijestolju, nemoćna je. Sama ostade (Est 4,17l.t). Mordokaj traži „zauzmi se nas“, a ona zna da perzijski zakon zabranjuje da bilo što pokrene, ako joj kralj to prije ne dopusti i ne pozove je. Stoga je prvo odbila zauzeti se, braneći se, pa sada i u molitvi jasno govori kako se osjeća potpuno sama.

Estera će dva put istaknuti svoju ostavljenost koja nas vraća na početke Svetoga pisma, na temeljno iskustvo čovjeka kao Božjega stvorenja – čovjeka koji doživaljava samoću, a nije dobro da čovjek bude sam (Post 2,18). Estera to živo osjeća u svojoj egzistencijalnoj samoći te pred Bogom svojim nalazi onu zadnju utjehu govoreći: „Nemam nikoga, jedino si Ti ostao“. Koliko puta nam se u životu dogodi da i od onih na koje smo najviše računali doživimo razočaranje, bilo da su nam suradnici, bilo da su – uvjetno rečeno –  podložnici, bilo da su nam poglavari!?

Ima ljudi kod kojih jednostavno računamo na njihovu potporu i razumijevanje, a onda se dogodi da nas ne razumiju i ostavljaju nas same. I ne ulazeći u to tko je kriv i zašto je to tako, poznajemo tu činjenicu našega života; to nam se događa. Mudra biblijska žena Estera rješava problem jednostavno, govoreći Bogu: „Gospodine situacija je takva i jedino si ti ostao“. Teški su i blagoslovljeni takvi trenuci. Zacijelo je po svojoj naravi takvo i iskustvo Krista u pustinji. On se odvaja se od svih i od svega kako bi se samo s Ocem nebeskim družio, kako bi se samo na Oca oslonio.

Esterina teološka dubina

Esterin pogled na Boga ključan je za teologiju cijele knjige. Zna ona: Bog je kralj – „kralj naš“ s punim značenjem izgovara to ona koja je kraljica (14,17l). „Ti si Gospodine kralj, u tebi je izvor svakoga gospodstva“, reći će ona (17r). Esterina kakva-takva kraljevska vlast, dalekosežna vlast kralja Ahasvera, koji vlada cijelom Perzijom od Indije do Afrike, dolaze od Boga. Estera u Bogu vidi kralja koji vlada ne samo u zemaljskoj sferi, kao onaj od koga je svako gospodstvo na zemlji, nego u molitvi veli: „Ti si kralj bogova“ (17r).

Mudro i hrabro Estera u molitvi otkriva kako se u pozadini krije teološki razlog. Ne samo da su ih tuđinski gospodari zasužnjili i drže ih izvan domovine, nego se sada odlučuju na to da ih potpuno istrijebe, unište i zatru (Est 3,13; 7,4). Riječ je o prvom realnom antisemitskom progonu koji biblijska povijest pamti. Samo zato što su pripadnici Božjega naroda, osuđeni su na propast. Estera prepoznaje: „evo to je sada odluka njihova, da svoje bogove nametnu tebi“. Digli su se ne samo protiv njih kao naroda, nego protiv Božjega Zakona, Božje odredbe i  protiv Božjega hrama (17o).

Znano nam je kako se i u najnovije doba glavne bitke ipak vode na ideološkomu polju. U naše se vrijeme to opet osjetilo kada je govor o spolnom ili zdravstvenom odgoju, a treba precizno ponoviti da zdravstveni odgoj postoji u Hrvatskoj od prvoga dana Hrvatske države, jer je u programu predmet koji se zove tjelesna i zdravstvena kultura pa ako ljudi ne rade svoj posao, neka tako kažu, a neka ne zavaravaju i nameću svoje ideje svima. Uvijek je tako bilo da se misao čovjekova prvo treba riješiti, a potom dolaze djela.

Estera moli u realnoj opasnosti. Njezina je molitva vrijedna jer se moliteljica Estera ne zaustavlja na samoj sebi, na svojemu dvorskome životu i na egoističnim intrigama, nego gleda na cjelinu prilika u kojima nalazi Božji narod i realno vidi prijetnju. Lako nam se, naime, dogoditi da u nekoj „teološkoj sitničavosti“ jednostavno ispuštamo iz vida egzistencijalne prilike cijele Crkve i naroda u kojemu živimo. Estera nas vraća na to da pogledamo kako realno stvari stoje. Štoviše Knjiga Esterina izvrsno pokazuje kako opaki pothvat koji ide za tim da pobije čitav Božji narod počiva na osobnoj zamjerci, na povrijeđenoj taštini jednoga čovjeka – Hamana, koga je, eto, uvrijedilo što mu nije iskazana gesta počasti koja mu pripada. Kako je to često i u našem svijetu da se bitne odluke donose na temelju vlastite taštine! Ratovi se pokreću zbog toga, ljude se masovno ubija, uništavaju se životi, a samo zbog nečijega osobnoga izopačenoga hira i ludosti.

Esterin nam je lik važan jer je i ona jedna od starozavjetnih slika i najava hrabre biblijske novozavjetne žene, Majke Božje Marije. Estera se naime u molitvi pred Bogom izravno označava i definira „Ja sam tvoja službenica“ (4,17x.y). Kraljica samu sebe gleda kao sluškinju u Božjoj službi, izričući to dva puta u svojoj molitvi. Još nam je draže u njezinoj molitvi čitamo nešto što je dobro poznato i ulazi u ključni novozavjetni tekst. „Gospodine, tebi je poznato. Ti sve znaš…“ govori Estera u molitvi (17u). Odmah osjećamo u tome izravnu najavu Petrovih riječi koji će u čuvenoj zgodi pred Isusom jasno reći „Gospodine, ti znaš, tebi je sve poznato“ (Iv 21,17). Tolika je snaga drevne starozavjetne Esterine molitve! U njezinoj je molitvi korijen korizme  u smislu otvaranja očiju za bitne stvari i priprave da nešto poduzmemo.

Zagovornica prvo pred Bogom

Estera  ulazi u biblijsku povijest kao zagovornica pred kraljem. Doista, svojim nastupom i zauzimanjem kod kralja Ahasvera spasila je narod od smišljene osude. Uočavamo međutim važnost koju otkrivamo u ovoj molitvi: prije nego što odlazi pred kralja, Estera je zagovornica pred Bogom. To je smisao korizme: Prije nego što se svećenik dadne na velike, vrijedne i dragocjene poslove, na apostolske zadaće, on je ponajprije molitelj i zagovornik za svoj narod pred Bogom.

U svojoj molitvi Estera nam otkriva svoj razvojni put. Od djetinjstva slušala je o tome kako je Bog izabrao svoj narod i o tome kako je Bog svoja obećanja izvršio (Est 4,17m). Bitan je dio svake naše molitve anamneza: Sjećamo se što je Bog učinio, kako je izabrao i kako je vjeran. Kada je nešto obećao, to je i izvršio. Premda Estera odrasta u poganskom carstvu, premda je postavljena na prijestolje gdje još uvijek taji i ne priznanje svoju pripadnost Bogu, ona je itekako imala pravi religijski odgoj. Ovdje je potvrda i gotovo bih rekao božansku zahvalnost svemu svećeničkom nastojanju oko toga da se organizira zdrava vjerska pouka. Znamo danas  kako je tipičan oblik zlostavljanja djece kada im se ne pruži zdrava, realna, utemeljena spoznaja Boga te se onda dogodi da imamo čovjeka na visokoj poziciji koji kaže da Bog možda postoji, a možda ne postoji. Kobno je to zlostavljanje i propust roditelja, propust starije generacije koja ga je odgajala!

Estera nam u molitvi otkriva intimu svoga srca. Premda je kraljica, jasno kaže da od svega njezina dostojanstva nema nikakve radosti. „Ti si mi Gospodine jedino veselje bio“ (Est 4,17y). Pokazuje se divna duša koju smijemo u moderno vrijeme uzeti kao potporu djevičanstva i celibata: „Moje veselje, ono što ispunja moje srce, ti si Gospodine“.

Kako vidjesmo kod Mojsija, snaga je ove žene u tome što nastupa kao zagovornica koja se svrstava zajedno s narodom. Ona sama mogla je dobro proći, jer je bila u dvoru. Mogla se prikriti i izvući da njoj ne bude ništa. Ali ne! Ona ide tako daleko da se svrstava u red grješnika i izriče hrabar teološki uvid: „Gospodine, mi smo se počeli klanjati njihovim bogovima i zato nas je ovo snašlo“. Kod nas danas nismo čuli hrabrih teoloških izjava o tome da užasne stvari koje su nam se događale u nedavnoj povijesti dođoše zbog naših grijeha. Sasvim sigurno nisu se zbile samo zbog toga što smo mi pogrešno postupali, nego je u pitanju velika zloća drugih, ipak teološka je mudrost ispitati i uvidjeti koliko smo mi zgriješili, mi smo krivo činili pa nam se dogodilo da nas napadnu, još prije toga da zavlada komunizam…. Takav je pogled u Svetom pismu prisutan i pozvani smo pred Bogom živom savjesti pregledati i uvidjeti jesmo li i što pogrešno poduzeli.

Estera, žena koja svrstavajući se u red zajedno sa svima, priznavajući i svoju odgovornost, moli ne samo za sebe, nego ona zagovara sve. Njezin molitva vraća u životnu realnost i nije nekakav pobožan skok u zamišljeni svijet, nekakvo odvajanje i bijeg k Bogu koji bi „ružni svijet“ ostavio po strani. Estera je konkretna moliteljica. Uočava teološku pozadinu nevolje i traži: „Gospodine ti mi daj hrabrost!“ (Est 4,17r) Osjećam strah, ti me ohrabri! I potom: „ti stavi pravu riječ u moja usta!“ (17s). Estera očito već ima plan i sprema se stupiti pred kralja pa stoga moli od Boga  da joj on podari prave riječi.

Velika je to i važna molitva u Sv. pismu prisjetimo li se izvorne definicije proročke službe, zapisane unutar Ponovljenoga zakona. „Ja ću proroku staviti svoju riječ u usta“ (Pnz 18,18).  To je prva zadaća biblijskoga proroka: dopustiti Bogu da mu svoje riječi stavi u usta. Estera se, eto, svojom molitvom uzdiže na vrlo visoku razinu tražeći od Gospodina: „Ti stavi svoju riječ u moja usta!“

Kristova kušnja u pustinji

Na kraju se želimo zaustaviti na onome što nam u našem pregledu korijena korizme u Svetom pismu najpoznatije i najdragocjenije, a to je Kristova korizma i čuvena kušnja u pustinji na početku javnoga djelovanja. Istaknimo svega nekoliko sitnica.

Krist – izložen

Sveto pismo, poznato je, govori da je Kristov odlazak u pustinju djelo Duha. Pod vodstvom Duha on kreće. Evanđelje po Marku, štoviše, opisuje kako Duh Isusa izbacuje – izbacuje ga iz grada u pustinju, u divljinu (Mk 1,12). Važan je to podatak, prisjetimo li se kako je na početku izvršitelj Utjelovljenja Duh Sveti koji silazi na Bl. Djevicu, potom se kod krštenja Duh spušta na Isusa. A evo se sada to isto utjelovljenje nastavlja. Gospodin Isus, koji uzima na sebe našu ljudsku narav, vječni Božji Sin, druga božanska osoba nije postao čovjekom samo u tome smislu da ima tijelo i da živi tjelesnim ljudskim životom, pa onda može i umrijeti, nego nam se približava i u toj našoj mogućnosti da budemo izvrgnuti napasti. Ključan je to teološki vidik. I to je djelo Duha.

Gospodin Isus ide tako daleko da može biti izložen izravno sotonskim napastima, može se naći u situaciji u kojoj čovjek praktički od početka. Znamo opis na početku Pisma. Eva se našla u razgovoru sa sotonskim bićem i nakanama skrivenih pod krinkom zmije. Ostavljena je i sama u izloženosti Sotoni jer Adam u tih pet biblijskih redaka kao da nije tu, ni na koji način se ne uključuje ni ne zalaže za Evu (Post 3,1–5).

Isus ide tako daleko da dopušta da ga Sotona vodi. Zacijelo na način viđenja, ili kako već, –odvodi ga na visoku Goru, odvodi ga na vrh Hrama. Do te nam se mjere Isus približava da na taj način biva žrtvom Sotone. I Matejevo i Lukino evanđelje, usprkos našemu redovitom govoru, daju do znanja kako je Isus punih 40 dana postio, bio u pustinji u molitvi, a potom dolaze napasti. Kako ne bi ogladnio!? Kako ne bi odmah poželio da se konačno malo nahrani nakon iscrpljujućega posta!? I tu Sotona dolazi nudeći kruh – neka judejsko suho pustinjsko kamenje postane kruh.

Čija riječ?

Kao što mi govorimo „ići trbuhom za kruhom“, tako svetopisamski starozavjetni jezik poznaje to isto: „kruh“ znači „hrana“. Nije Krist protiv kruha. Isus će sam reći za sebe da je „kruh živi koji je s neba sišao“ (Iv 6,51). Reći će „Ovo je moje tijelo“ za kruh kod pashalne večere. Na najsvetiji način on gleda kruh i hranu. Nahranio je mnoštva. Može on to učiniti. Umnožio je kruh, ne za sebe nego za druge.

Ključ prve sotonske nije samo utažiti glad, koja će se opet javiti, nego Isus citirajući riječ Pisma upozorava: važno je čovječe od čega živiš. Kruh za puni ljudski život neće biti dosta, materijalna hrana čovjeku nije dostatna. Sva opakost i drskost Sotone u ovoj napasti krije se u tome što on želi Isusu diktirati što će reći: „Reci da ovo kamenje postane kruh (Mt 4,3)!“ On želi progovoriti kroz Kristova usta. Đavao želi diktirati Isusu što će objavljivati. A Isus jasno za sebe kaže: „Zborim kako mi je rekao Otac“ (Iv 12,50). Krist je Očeva riječ. Ne govori ono što je sotonsko. Nećeš ti meni zapovijedati, „ja govorim ono što vidjeh kod Oca“ (Iv 8,38).

Pred tom prvom napasti u pustinji smijemo se pitati kako je s našim riječima, kako je s našim porukama koje prenosimo. Odakle ih uzimamo i tko nam ih daje? U ispitu savjesti presudno je utvrditi gdje je izvor onoga što govorim. Isus jasno kaže „iz obilja srca usta govore“ (Mt 12,34). Kakvo je moje srce?

Napad na život

Dobro nam je poznat drugi stupanj sotonske napasti koji cilja na osjećaj afirmacije. Pokaži se, doživi priznatost – nudi đavao Kristu: „skoči s vrha hrama“. Prva teološka poruka krije se u činjenici da je to zloporaba kuće Božje. Napast je da od kuće Božje radimo senzaciju. Svećenik se može lako naći u opasnosti da svojim radom pokušava upotrijebiti Crkvu da sebe afirmira. Gledam li iskreno, to je kušnja od koje ni ja nipošto nisam imun. Na to nas Evanđelje upozorava, a Isus, koji pravo postavlja stvari, pobjeđuje napast i ne dopušta da sveti Božji hram bude zloupotrebljen

Sotonska je nakana u sebi još mnogo gora i izravnija. Koliko nam je to već blisko i poznato? Ako primjerice odem na vrh katedrale i skočim dolje, što će biti? Kad to ozbiljno uzmemo razotkriva se u ovoj napasti „ubojica ljudi od početka“. Prikriva svoje prave namjere koje zapravo znače: „Ubij se!“ – to je napast koju podvaljuje. Završi svoj život ovdje i prije nego što si započeo! Gotovo je s tobom. Tipično sotonski! Voditi čovjeka od emocionalne depresije pa do pravih suicidalnih misli i pokušaja koji razaraju život. Način života koji me razara, bilo psihički, bilo fizički. To je Sotona. Ali Isus i tu kušnju nadvladava.

Metoda mu je ista. Isus se brani Božjom riječi – svetom zapisanom predajom koju mi danas zovemo Stari zavjet. Za Isusa to je Biblija koju on ima u rukama i iz koje citira. Znamo da su sva tri citata koje Isus rabi iz Ponovljenoga Zakona, što svjedoči da je to ključna knjiga za razumijevanje Staroga Zavjeta. Metoda obrane dostatna je i uspješna. Po čemu se to vidi? Kada Isus izgovori jednu obranu, onda Sotona više s tom napasti nema ništa i prelazi na nešto drugo. Kada se pak – u svojoj dubinskoj perverziji, izokretanju, zloporabi i svetogrđu – napasnik u pustinji pred Kristom usudi tom istom metodom poslužiti te Božju riječ da progura svoje đavolske nakane, razotkriva se sva glupost i temeljna unutarnja nekonzistentnost sotonskoga načina postupanja. „Anđeli će te čuvati…da se gdje nogom ne spotakneš o kamen“ (Ps 91,11-12). Očito se Psalmu 91 nipošto ne govori o nekakvom skakanju s hrama, niti o letu po zraku, nego o spokojnom hodanju, normalnom ljudskom koraku po tlu zemaljskom. Ne može ni na koji način ovaj odlomak svojom unutarnjom logikom poslužiti za ono za što ga Sotona želi zlorabiti.

Gospodin Isus i tom prigodom kreće naprijed. Prema izvještaju u Lukinu evanđelju njegova obrana poprima drugačiju, bitno novu nijansu. Više ne kaže Isus: „Pisano je“ (Lk 4,4.8), jer je to metoda kojom sada se drznuo i Sotona upotrijebiti (4,10), nego sada Isus upozorava na ono što je u Katoličkoj crkvi od početka ključ za shvaćanje Božje Objave. „Rečeno je“ – govori Isus (4,12) – jer zna da je to živa riječ, Duh, a ne mrtvo slovo na papiru. „Rečeno je“ govori, upozoravajući na smisao.

Pobjeda

Gospodin Isus u pustinji će biti pobjednik. Korijen je korizme ponajprije u Kristovom boravku u pustinji, gdje on do kraja pokazuje svoju nadmoć nad ocem laži čija se laž izvrsno očituje kada pokušava na način nekakave fikcije i virtualnoga svijeta, odvesti Isusa na mjesto s kojega se vide sva kraljevstva svijeta. Takvo mjesto, znamo dobro, ne postoji! Zemlja je okrugla, sve kad bismo iz satelita gledali, vidjeli bismo samo jednu stranu. Puki privid i laž! Iduća sotonska laž nalik onoj s kakvom napasnik pristupa već na početku Evi podvaljujući da je u vrtu sve zabranjeno, puno je grublja u evanđeljima. Sotona sugerira i podvaljuje: „Sve meni pripada, ja dajem kome hoću.“ Vrlo je velika i aktivna đavolska laž da Sotona ima neku vlast u našem svijetu, osim one koju mu mi ljudi svojom slobodom odlukom dajemo. Učitelj i Gospodin Isus ne da se zbuniti tim lažima. Isusov interes nisu kraljevstva svijeta. Ne želi on da njemu pripadnu kraljevstva svijeta na jer je on sav posvećen Kraljevstvu Božjem i to vrlo jasno od prve propovijedi kaže (usp. Mk 1,15).

Pravi dovršetak pustinjskih napasti postiže se raskrinkavanjem i jasnim prepoznavanjem tko je tko. Prema Matejevu evanđelju zadnja napast vodi Isusa dotle da đavolskoga napasnika nazove pravim imenom „Sotono, odlazi!“ (Mt 4,10). Kada Isus izgovara ime onda se tu pokazuje element s početka Svetoga pisma koji razjašnjuje što to znači da je čovjek na sliku Božju stvoren. Bog Stvoritelj daje ime danu, noći, nebu i zemlji, a potom čovjeku povjerava tu upravo božansku moć da dadne ime, da nazove stvari pravim imenom i živi u istini. Isus tu uzvišenu zadaću primjenjuje, raskrinkavajući onoga koji pred njim stoji. Baš kako dolikuje čovjeku! Protom se pokazuje autoritet Kristov jer daje zapovijed.

Četvrta kušnja?

Postoji u evanđeoskim izvještajima i tzv. četvrta kušnja dublja, podlija i podmuklija, a skriva se u napadu na Kristov identitet. To je jedina kušnja koja je dva puta ponovljena. „Ako si sin Božji“, kaže Sotona i tako zabija strijelu u samo srce Kristove osobnosti (Mt 4,3.6). Opako podvaljuje Kristu da posumnja u sebe: Tko si ti? Posumnjaj u to da si ti sin Očev, da te Bog ljubi. Možda jesi, a možda nisi Božji odabranik i ljubljeni sin. Sotonska je podlost ide za tim da razori središte osobe – ljudske ili u ovome slučaju božanske Osobe. Navodi me da posumnjam u sebe. A maloprije Isus je doživio da Bog, bilo njemu izravno rekao „Ti si Sin moj“ prema Lukinom evanđelju (3,22), bilo objavio svijetu „Ovo je Sin moj“ prema Matejevu evanđelju (3,17). Sotona napada iskonsku vezu s Ocem i izvor Kristova bića. Svećenicu u Crkvi ne samo da su kao ljudi djeca Božja, nego još više po svojemu duhovnom zvanju jer proizlazi jedino od Boga. Objekt sotonskoga napada upravo je taj izvor u Bogu.

Prema izvještaju Lukina evanđelja, Sotona se udaljio – nažalost – samo do druge prilike. Poznajemo druge slučajeve gdje se Isus susreće sa Sotonom, oslobađajući ljude od zloduha, ali – gle užasa – na kraju Matejeva evanđelja nema više sotonskoga napada iz ustiju Sotoninih, nego sada mi ljudi izričemo opaku napast za Kristov identitet.  Prolaznici dovikuju Kristu raspetome: „Ako si sin Božji“ (Mt 27,40). U posljednjem trenutku zemaljskoga života opet napad, no sada se pokazuje tko preuzima na sebe sotonsku ulogu. Ne neki zamišljeni lik ružna lica, nego čovjek. „Ako si sin Božji“ upit je koji želi uzdrmati temelje Isusove osobe.

Istina Gospodin Isus nije u taj čas sišao s križa u doslovnom smislu kako su prolaznici tražili, ali jest, kada je umro, skinut s križa i sišao je s križa u svojem uskrsnuću. Premda mi kao zaštitni znak kršćanstva imamo Isusa na križu, znamo dobro da to nije završetak. Takvih je bilo, treba reći mnogo – ljudi koji su iz ljubavi prema Bogu navještali istinu i zbog toga bili mučenici. Isus, po svom uskrsnuću, silazi s križa jer jest Sin Božji i tako on križ posvećuje i čini da svaki naš križ biva svet, svako naše trpljenje sveto. Bio je uslišan – sažima Poslanica Hebrejima opis Kristovih molitava onomu koji ga je mogao spasiti od smrti (Heb 5,7). U uskrsnuću je izbavljen od vlasti smrti i zaključno potvrđen kao ljubljeni Sin Božji.

Zaključak

Promotrili smo i otkrili: korijeni korizme u Svetome pismu pozivaju nas na bliski susret s Božjim srcem, koji u nama budi popravak i obraćenje kao kod Mojsija. Korijen korizme u Svetome pismu jest iskrena molitva, post, pepeo na glavi u smislu priprave za neku akciju kako to Esterin primjer pokazuje. Korizma je priprava za Uskrs, za uskrsni navještaj. Korizma je divno vrijeme darovano nam zato da se još više približimo onome koji je naš Gospodin, koji je jedini pravi pobjednik na svim sotonskim nakanama.

vidi: Mojsijeva druga prilika * Estera – siroče i kraljica * Isus u pustinji

Poslušajte!

Korijeni korizme u Svetom pismu

Obasjaj nas, Gospodine (Ps 67)

Adonaj ro’i lo’ ‘ehsar (Ps 23) – Poslušajte!

Isus – autentičan čovjek (propovijed) – poslušajte!

 

Duhovnost, Iz iskustva

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *