Sveto pismo – škola komunikacije

zakejSveto pismo uzor je i škola komunikacije. Znamo da je osnovni zakon Božjega naroda sažet u poznatih Deset riječi – Dekalogu koji mi obično poznajemo kao Deset zapovijedi Božjih. Bog je progovorio čovjeku. To je početak komunikacije.

Na početku čovjek je pronašao odgovor na dubinsko iskustvo samoće kad je susreo Božje stvorenje koje potvrđuje prvi nacrt: čovjek jest zajedništvo, slika Boga koji promišlja i motivira sama sebe: “načinimo” u množini. Čovjek, bez obzira bio on muško i žensko, može doživjeti gorku egzistencijalnu, životnu usamljenost. Bog potvrđuje da tako nije dobro. “Nije dobro da čovjek bude sam.” (2,18). U susretu s Evom Adam pronalazi ono što odgovara, ono što se podudara. Čovjek traži i nalazi nekoga tko će doći pred njega, tko će mu izići ususret. Međusobna pripadnost i ljudsko zajedništvo, zacrtano u slici Božjoj, ostvaruje se.

Prvi je promašaj neposluh, ne uvažavanje komunikacije koja je jasno usmjerena na čuvanje života, upozorenje na granice pred onim što je opasno po život. Neposluh prema Bogu u Bibliji je jednak nevjeri. I tužno je očito kao ona vodi dalje do ubojstva. Od početaka međutim Božji interes i njegova potraga ne prestaju: „Gdje si?“ (3,9) – sluša čovjek božansko pitanje. Bog ne odustaje, ne diže ruke nego traži čovjeka: “Gdje si” 3,9. I još više, osim odgovornosti za se, pred Bogom je odgovoran za bližnjega: „Gdje je brat tvoj“ (4,9)? Čovjek je Bogu važan. On postavlja pitanje o ljudskom djelovanju: “Što si učinila” 3,13 sluša Eva? A istovjetno pitanje zazvonit će i pred Kajinom: “Što si učinio.”

To su pitanja koja odjekuju sve do danas dok preneraženo i žalosno gledamo razdore i optuživanja untar vlastitoga naroda, dok se u isto vrijeme granice domovine, briga za sunarodnjake u dijaspori, pitanje ratne odštete za brojne materijalne žrtve i jasne osude za tolika ubojstva ostavljaju po strani. Proganjamo ljude zbog jedne financijske institucije, a sve njih zajedno prodajemo i povjeravamo drugima. Optužujemo čovjeka koji se usred divlje agresije dao na obranu zemlje i naroda, a dugogodišnjega krvnika nasred grada veličamo.

Veličina biblijskoga pogleda jest što Bog progovara i nakon grijeha (Post 3,9), kao što je prije čovjeku govorio. A čovjek se, gle, obraća Bogu tek poslije grijeha (3,10). To je naša stvarnost. Bogu progovaramo iz naše konkretne, grešne situacije. I blago nama ako se iskreno Bogu obratimo.

Druga strana

Sveto pismo odlična je škola komunikacije jer donosi i riječi druge strane. Koliko puta ćemo naći, najčešće u Psalmima, čovjekov govor Bogu – to jest molitvu. Boga hvalimo i divimo mu se, s veseljem i pravim ushitom (usp. Ps 8). Bogu postavljamo teška i najdublja pitanja, i žalimo mu se u prevelikom jadu. Od njega tražimo pomoć pa i onda kada nam se čini da nas je i on sam ostavio (usp. Ps 22).

U Bibliji se nalaze mnoge molitve vezane uz egzistancijalnu situaciju pojedinih osoba. Abraham, primjerice, ustrajno moli za Sodomu i Gomoru (Post 18), potom izriče zagovornu molitvu za stranog kralja i njegov dvor i ta je molitva uspješna (Post 20). Jakov prvi put govori Bogu „ti“ nakon čudesnoga sna (Post 28,22). Mojsije je zagovornik koji spašava i narod (Izl 32) i pojedince (Br 12). Prorok Izaija i kralj Ezekija zajedno mole i doživljavaju čudesnu Božju pomoć u velikoj pogibli za cio narod (2 Ljet 32,20).

U Novom zavjetu izvrstan je primjer molba gubavca koji se posve predaje Božjoj volji: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!“ (Mk 1,40). Jednako je dragocjen ustrajan vapaj majke koja je shrvana, na tlu, nakon što se Isus najprije bio oglušio, a ni intervencija učenika nije donijela ploda. Ona ipak ne odustaje, nego s velikom vjerom koju će Isus priznati i pohvaliti opet progovara: „Pomozi mi!“ (Mt 15,25)

Veliku otvorenost s obje strane očituje onaj zacijelo najdulji razgovor koji u Bibliji jedan čovjek vodi s Bogom Riječ je o poznatome Božjem pozivu Mojsiju u kojem on izravno saznaje velike Božje planove (Izl 3s). Cijelu zajednicu treba izvesti iz ropstva. Silan je to zadatak koji pokazuje kako veliko povjerenje Bog ima u čovjeka. Osvrnemo li se oko sebe lako ćemo se uvjeriti da se i u našoj nedavnoj povijesti tek jedan pojavio koji imao snage i znanja da se dadne na takav pothvat. I nije zastao na sitničavim, sebičnim interesima, nije pokleknuo pred faraonskom moći.

Mojsije smije pred Bogom izreći čak pet svojih prigovora kojima se pokušava „izvući“ od pregoleme zadaće. Najprije razotkriva krizu vlastitoga identiteta i pita: „Tko sam ja?“ (Izl 3,11). Potom će pitati o Božjem autoritetu (Izl 3,13) i napokon o narodu koji ga treba prihvatiti kao Božjeg posrednika (4,1). Sve su to razumljiva i duboka pitanja. Dijalog ide do granice ljutnje, ali Mojsije napokon kreće i bit će poslušan do kraja. Sluga Gospodnji poslušan je do smrti, izvršava i posljednju, neobičnu i jedinstvenu zapovijed koja mu nalaže da umre (Pnz 32,50). Prihvatio je osnovno Božje obećanje koje definira njegovu osobu: „Ja ću biti s tobom!“ (Izl 3,12) – to je Božji odgovor na Mojsijevo pitanje o sebi samome.

dr. sc. Niko Bilić SJ

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.