Knjiga o Ruti

Primjer žive obiteljske solidarnosti

Julius_Schnorr_von_Carolsfeld-_Ruth_im_Feld_des_BoazKnjiga o Ruti u Hebrejskoj se Bibliji nalazi u trećem dijelu (»Spisima«), a u starozavjetni kanon raspoređena je prema povijesnom slijedu. Smještaj se raspoznaje već po prvoj rečenici: »U dane kad su sudili suci… « (1,1). Riječ שׁפטים – »suci« naziv je Knjige o sucima koja u tom rasporedu neposredno prethodi. Osim toga Ruta je prabaka Davidova: dvaput se na kraju knjige spominje rodoslovlje koje navodi ime njezina sina, unuka i praunuka:  »Obed, Jišaj, David« (2x 4,17s)

Knjiga o Ruti realističan je izvještaj, ona je drama i ljubavna priča. U prvom poglavlju saznajemo o izraelskoj obitelji koja zbog velike gladi iz Betlehema odlazi u Moab s druge strane Mrtvoga mora. To je obitelj budućega Rutina svekra Elimeleka i svekrve Noemi. Njihova dva sina Mahlon i Kiljon pronalaze, dakle, žene u Moabu. Međutim, umire i otac (Rut 1,3) i oba sina (v5), pa se majka udovica sprema vratiti u svoj kraj gdje je vrijeme gladi prošlo (v6), a svoje snahe opetovano nagovara neka ne idu s njom u tuđinu (v8s.11–13). Ruta međutim ipak ostaje uz nju (v14).

U drugom poglavlju postaje očitom Rutina poduzetnost. Kao što se i treći put oprla nagovaranju svekrvinu da ostane u svojoj domovini Moabu (1,15–17), tako sada, kao strankinja u novom kraju kreće u potragu za poslom. Preuzima inicijativu, izvještava svekrvu o svom naumu (2,2). Cio dan radit će na polju gdje je baš vrijeme žetve (v17). Od obilna obroka koji je dobila i nasitila se (v14), preostali dio donosi svekrvi (v18). Ruta je u razgovoru i s gospodarom po imenu Boaz kod kojega radi (v8–14) i sa svekrvom koju izvješćuje o dnevnim uspjesima (v19–22). Na kraju poglavlja saznajemo da će sudjelovati u obje žetve: i žetvi ječma i žetvi pšenice (v23).

Treće poglavlje predstavlja preokret. Po savjetu svekrvinu (3,1–4) koji Ruta spremno prihvaća (v5), nasamo se u noći nalazi s dobrostivim poslodavcem i dobročiniteljem Boazom za kojega sada i ona zna da je dio njezine svojte jer je iz rodbine pokojnoga svekra (v9). Što čitatelji znaju već od 2,3, Ruta je bila saznala od svoje svekrve (2,21). Dirljiv počinak nakon dobra jela i pila, i razgovor u noćnoj tmini završava novim dobrim nakanama i obilnim poklonom: šest mjerica ječma (3,15), koje Ruta nosi svojoj svekrvi. I opet, na kraju poglavlja Ruta je marno izvješćuje o svemu (v16–18).

Četvrto poglavlje donosi rasplet. Javnim procesom (שׁער = gradska vrata = sud 4,1; deset starješina v2) Boaz upozorava na prvoga skrbnika koji ima prvi pravo otkupa dobara koja su pripadala pokojnicima (v3s). O tome je čovjeku već unaprijed bio govorio Ruti (3,12s). Otkupljivanje uključuje i dužnost prihvatiti mladu ženu koja ostade bez muža i potomstva (v5). Kad ovaj prvi skrbnik odustaje (v6), Boaz preuzima stvar na se: Otkupljuje svekolika imanja iz ruke majke-udovice Noemi (v9), a Rutu uzima za ženu (v10.13). Sretan svršetak knjige obilježava rođenje sina Obeda (v13.17).

Rutin primjer posebice upozorava na solidarnost. Biblija na više mjesta svjedoči kako solidarnost često počinje u solidarnom, zajedničkom podnošenju »velike nevolje« (Otk 7,14) koje dovodi do aktivnog razumijevanja i pomaganja. Knjiga o Ruti odlično prikazuje kako solidarnost od velike tragedije dovodi do sretnog završetka. Uz pomoć nekoliko ključnih riječi nudi nam biblijsku definiciju solidarnosti.

Cijela knjiga opisuje ženu čija je sudbina primjer traženja i pružanja obiteljske solidarnosti. Ruta je u Izraelu strankinja, žena iz tuđinske zemlje Moab. Vidjeli smo već, prabaka je kralja Davida i baka onog Jišaja iz čijeg će panja, prema riječi Prorokovoj (Iz 11,1) isklijati mladica. Vjerojatno nije samo zbog toga ova junakinja unišla u Božju objavu, nego i zbog svoje lojalnosti i solidarnosti koja ju je od tegobna gubitka i žalost dopratila do sreće koja traje. Već u drugom odgovoru koji upućuje svekrvi još u stranoj zemlji Ruta prihvaća Božji autoritet i izgovara sveto ime יהוה (1,17) kao dio prisege.

Rutu upoznajemo kao odvažnu djevojku koja se solidarizira s jednom obitelji tragične sudbine. To je prvi stupanj solidariziranja. Za Rutu oni su stranci, došljaci koji dođoše trbuhom za kruhom kad je u njih nastala glad (1,1). Ruta prihvaća ženidbu i ulazi u krug obitelji u kojoj već imena sinova naviještaju zlu kob. Ime Mahlon dolazi od  »oboljeti, oslabjeti«, a ime Kiljon od hebr.  »dovršiti, dokrajčiti, propasti«. Otac obitelji već je pokojan kad se Ruta udaje, ali i njoj nakon  »deset godina« (1,4) braka umire muž koji je za ondašnju obitelj bio zaštitni znak ugleda, sigurnosti i materijalnih dobara.

Drugi stupanj solidariziranja plod je Rutine čvrste odluke (»tvrdo je naumila« 1,18) da i ovako, kao udovica, ostane uza svoju svekrvu koja je ostala bez muža i sinova. Ruta odlučuje poći s njom u Izrael koji za nju tuđi kraj i narod. Ni trostruk nalog i ponuda koju joj svekrva izriče: »Vrati se!« (שׁוב 1,8.11s.15) ne odvraća je od njezine nakane. Tri put odbija. Ni odlazak one druge snahe iz obitelji, koja se nakon drugoga svekrvina inzistiranja oprostila i pošla, nije ju uzdrmao (1,14).

Kad u našem prijevodu čitamo: »Ruta ostade s njom« (דבק 1,14) približavamo se biblijskomu pojmu solidarnosti. Izvornik ima onu istu riječ koja stoji u Psalmu 63 gdje molitelj Bogu kaže: »duša se moja k tebi privija.« Ruta je vjerno prionula uza svoju svekrvu da bude uz nju ne samo u danima obiteljskoga zajedništva nego i u napuštenosti. Da je ta odanost bila prožeta dubinom osjećaja svjedoči Pismo koje dvaput spominje jecaj i plač kad se činilo da se moraju rastati (1,9.14). Suza na očima i uzdisanje koje para grudi znak su velike povezanosti.

Važnost ovog poteza nije samo osobna sklonost. Ruta čini nešto posebno. U ono doba muževi izgledaju kao nositelji obiteljske sigurnosti, a žena koja dolazi u obitelj znači još jedna usta koja treba prehraniti i novoga nasljednika za podjelu imanja. Ove okolnosti istaknut će u svom govoru rođak koji bi trebao otkupiti polje i uzeti na skrb udovicu. Odbit će baš iz tih razloga: »da ne raspem svoje baštine«, veli (4,6). Svekrva Noemi, već starica, iz istoga je razloga bila zdravo razmišljala da će se za sebe već snaći, a svojim snahama želi da ostanu u svom zavičaju i zasnuju obitelj (1,9). Ruta ne ostaje uz svekrvu s nakanom da joj bude na teret.

Odmah po dolasku u Betlehem jasno pokazuje svoj naum: kreće u potragu za poslom. Vrlo je marljiva: već prvoga dana radila je od ranog jutra, gotovo bez predaha (2,7), sve do sunčeva zalaska i nakupila čitavu vreću, oko 50 kg, ječma (efa = 45 l 2,17).

Rutina je aktivnost magnet koji privlači pozitivne reakcije. Put je nanosi ne samo na polje dobrohotna gospodara Boaza koji je prima, nego nailazi baš na njega koji je, jer su u srodstvu, i pravno odgovoran da se pobrine za nju. Dopušta joj da na njegovu polju skuplja od plodova za sebe. Naklonost i dobrota koju joj Boaz iskazuje ne izvire samo iz njegove osobe, nego je solidno i praktično utemeljena u zakonu. U Levitskom zakoniku čitamo kako Bog zahtijeva od svojih da kod žetve ostave rubove na njivi i da ne prolaze drugi put kako bi pokupili ostatke. To treba ostati za siromahe i tuđince.

»Kad žetvu žanjete po svojoj zemlji, ne žanjite dokraja svoje njive; niti pabirčite ostatke poslije svoje žetve. Ne paljetkuj svoga vinograda; ne kupi po svom vinogradu palih boba nego ih ostavljaj sirotinji i strancu! Ja sam Jahve, Bog vaš (Lev 19,9s).«

Rutina solidarnost sa svekrvom Noemi bit će izravno nagrađena. Ponajprije čujemo kako je Ruta spremna učiniti sve što Noemi kaže (3,5), a šest redaka poslije saznajemo kako će Boaz učiniti sve što Ruta zatraži (3,11).

Boazova je solidarnost sa strankinjom u teškoj situaciji primjerna. Dat će joj posao, hranu i piće, zaštitu od drugih, mjesto za odmor i počinak. Napokon će se njih dvoje uzeti i zasnovati obitelj. Povrh toga, Boaz Rutu poštuje i prepoznaje njezinu vrijednost. Cijeni njezinu lojalnost prema svekrvi, njezin marljiv rad kod žetve, odanost zbog koje se nije povela za ljepotom i snagom mladih momaka s kojima je po čitave dane radila na poljima.

Tri su, eto, stupnja solidarnosti koje Boaz iskazuje ženi s poljana u Moabu. Daje joj pristup materijalnim dobrima te za nju Betlehem doista biva ono što mu ime kaže: kuća kruha. Boaz joj omogućuje javno društveno priznanje, ugled i čast. Prima je u zajedništvo s Bogom.

On ne spletkari u potaji. Poštuje prednost koju po pravu imade drugi rođak. Postupa jasno, tj. u modernom jeziku  »transparentno«. Saziva gradske starješine da se otkup posjeda i preuzimanje skrbi legalno razriješi pred očima svega naroda koji se okuplja pred sudištem (4,11). Dva put ih zaziva kao svjedoke: »Vi ste danas tome svjedoci« (4,9.10) i oni to prihvaćaju: »Svjedoci smo!« vele (4,11). Žene još napose izriču svoje veliko priznanje pred svekrvom, govoreći za Rutu da je vrjednija negoli sedam sinova (4,15).

Da je Boaz otvoreno prima u zajedništvo s Bogom vidimo iz blagoslova koji zaziva na Rutu (3,10). Boaz prevladava onu bitnu vjersku razliku koja nas dodiruje u našim najsvetijim dubinama. On također omogućuje da cijela okupljena zajednica Božjega naroda ne samo prihvati Rutu i poželi joj blagoslov, nego je uzvisuje na čast koju imaju majke naroda izraelskoga Rahela i Lea, žene Jakovljeve koje stoje na početku dvanaest plemena (4,11). Boaz nam svojim riječima otkriva da solidarnost znači sklonište pod krilima Gospodnjim (2,12), onim krilima koja su poput orla ponijela narod iz ropstva u slobodu (Izl 19,4).

Iz Boazova primjera možemo osobito naučiti kako je za međusobnu pomoć i solidarnost važno upoznavanje s prilikama. Treba znati činjenice, upoznati osobu. Imao je točne informacije o Rutinim djelima. Veli »Čuo sam što si sve učinila za svoju svekrvu poslije smrti svoga muža« (2,11). Zasigurno je Boaz pratio dulje vrijeme tragičnu povijest iseljeničke obitelji. Treba se informirati, pisati, čitati, razgovarati. Osim toga Boaz potvrđuje kako se solidarnost ne krije samo u tome da siromahu dadnem deset kuna ili da priskočim u pomoć obitelji u krajnjoj nevolji. Prije nego čovjek gradi kulu, treba sjesti i izračunati. Ruta ne dobiva pristup tek na jedan dan i na jedno polje, nego ostaje sve dok se ne požanje i ječam i pšenica (3,23). Boaz otpočetka ispituje i sprema nešto više. Dovitljivo sebi pripravlja skrbničko pravo, poznavajući mogućnosti drugog skrbnika koji će odustati. Solidarnost uzima u obzir čitavu zajednicu. Solidarnost uvijek smjera na cjelinu čovjekova života.

Na temelju Knjige o Ruti možemo nekoliko stvari zaključiti: Solidarnost se ne može narediti. Za solidarnost traži se osobna inicijativa, odvažnost i čvrsta odluka.

Za solidarnost se traži zajednica, potrebne su obje strane. Solidarnost se ne da svesti na povremenu dobrotvornost nego je zalaganje cijelog života.

BIBLIJSKI POJAM SOLIDARNOSTI

Ljudska potpora bratu čovjeku i zajedničko štovanje Boga prvi su temelji biblijskoga pojma solidarnosti. Ruta kaže svojoj svekrvi: »Kamo ti ideš, idem i ja i gdje se ti nastaniš, nastanit ću se i ja; tvoj narod moj je narod i tvoj Bog moj je Bog.« (1,16). Koliko to utječe na cjelokupni dalji tijek života, još prije u Svetom pismu pokazuje primjer Debore i Baraka prije velike bitke. Barak otvoreno kaže: »Ako ti pođeš sa mnom, ići ću; ako li ne pođeš, ne idem.« (Suci 4,8). Životni zadaci, ispunjenje poslanja od Boga traže oslonac.

»Prionuti«

Biblijski pojam solidarnosti možemo usidriti na četiri ključne riječi. Prvu smo već susreli: Ruta je ostala uza svoju svekrvu. Istom riječi na jeziku pisma Boaz će Ruti naložiti: »Drži se mojih poslenika do kraja žetve!« (דבק 2,21). Za nju je spasonosno odobrenje da prione uz njih. Istom riječi Knjiga Postanka opisuje muža koji prijanja uza svoju ženu kad sklapaju brak (דבק Post 2,24). Solidarnost znači zajedništvo na duge pruge, zajednički napor u radu, blizinu i preuzimanje odgovornosti.

»Pohoditi«

Riječju »pohoditi« Knjiga o Ruti opisuje radostan preokret kad je prestala glad u domovini iz koje su izbjegli. »Gospodin je pohodio svoj narod da mu dadne kruha«, veli Pismo (פקד 1,6). Hebrejski glagol u hrvatskom je još bolje prevesti kao »pobrinuti se za nekoga«, a odgovara onome kako je Samarijanac postupio prema ranjeniku kad mu je iskazao milosrđe (Lk 10,37). Sam Bog udvostručeno izgovara tu riječ narodu koji će osloboditi iz Egipta (3,16).

»Otkupiti«

Otkupljenje označava središnje otajstvo kršćanske vjere. Isus je naš Otkupitelj. Sin Božji solidarizirao se s nama sve do u smrt da nas izbavi iz ropstva grijehu. Knjiga o Ruti odlično pokazuje na kojoj je pozadini izgrađen ovaj pojam jer ga upotrebljava čak 18 puta. Kad Ruta kaže Boazu: »Ti si moj skrbnik!« (3,9) onda izgovara upravo tu riječ. Onaj iz svojte koji se pobrinuo za žrtve teške nevolje jest גאל go’el skrbnik, izbavitelj, otkupitelj. Kad Boaz onomu koji je prvi bio na redu, veli: »Otkupi njivu!« (4,10) onda vrlo konkretno naznačuje zadaću: treba platiti i otkupiti dobra kojima unesrećena obitelj više nije kadra upravljati, treba se pobrinuti da obitelj dalje živi, treba napuštene uzeti k sebi. Najdrastičniji, ali i najutješniji primjer jest Otkupitelj čuvena biblijskoga patnika kojemu su obitelj, imanje i zdravlje stradali, kojega prijatelji ne razumiju i proglašavaju grješnikom, koji trpi napade sotone. »Moj Otkupitelj živi« veli Job (Job 19,25).

»Milost«

Glavni izraz kojim Sveto pismo označava solidarnost u doslovnom smislu, dobro poznajemo. To je riječ »milost«, hebrejski חסד hesed koju možemo prevesti kao  »povezanost« ili  »privrženost«. Možda je još bolje poznamo kao »ljubav« iz pripjevnog psalma koji ponavlja: »Vječna je ljubav njegova«! »Mudro sazda on nebesa, on utvrdi zemlju nad vodama… Provede Izraela posred voda, on narod svoj vođaše pustinjom… On daje hranu svakom tijelu: vječna je ljubav njegova« (Ps 136, 5-6.14-16.25). Psalam izvrsno pokazuje postojan Božji hod sa svojim stvorenjem koji se proteže od stvaranja, preko izbavljenja, sve do Božjega promisla ili providnosti koja nas danomice prati. Bog ostaje vjeran svojemu Savezu dovijeka. Bog nikada nije raskinuo ni onaj prvi Savez koji je u Noino doba sklopio sa svim živim bićima na zemlji.

I ovdje se Knjiga o Ruti pokazuje kao vrlo podatno vrelo budući da tu riječ tri put upotrebljava. Noemi izriče priznanje pred svojim snahama da su bile milostive prema pokojnicima i prema njoj (חסד 1,8). Iza izraza »biti milostiv« stoji ista biblijska solidarnost. U blagoslovu »Neka Gospodin blagoslovi onoga koji ne uskraćuje dobrote svoje…!« (חסד 2,20), istom svetopisamskom riječju Noemi odaje priznanje Boazu koji se solidarizirao s njima, povratnicima. Naš prijevod to ovdje prikladno naziva: dobrota. Kad napokon Boaz veli Ruti: »Ovaj tvoj drugi čin milosti još je vrjedniji od prvoga« (חסד 3,10). onda je to pohvala Ruti koja je toliko solidarna sa svojom svekrvom da nije samo ostala uz nju pri povratku u Svetu zemlju, nego ne polazi osnivati novu obitelj već ostaje u istoj rodbini odnosno svojti. Nakon smrti muža, mogla se odvojiti od svekrve, a ovako će Noemi, sretna, zagrliti svoga unuka.

Sveto pismo pokazuje kako riječ koja stoji u korijenu teološkoga nauka o milosti znači povezanost, lojalnost, vjernost Savezu, solidarnost. Primjeri nam posvjedočiše da je tu riječ o solidarnosti Božjoj s ljudima i o solidarnosti među ljudima. Čovjek koji se zna solidarizirati ostvaruje Božju krjepost.

ur. 02.02.2013. (23.01.2007.)

doc. dr. sc. N. Bilić SJ

usp. Rutina primijenjena solidarnost

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.