Uvod u Stari zavjet

Biblija na Uskrs

Nakon uskrsnuća, učenicima na putu u Emaus uskrsli Gospodin tumači počevši od Mojsija i svih proroka što u svim Pismima ima o njemu (Lk 24,27). U slušateljima to ostavlja pozitivnu emocionalnu reakciju tako da ga pozivaju da ostane s njima i prije nego su znali tko je i, napokon, čini ih sposobnima da ga prepoznaju.
Kad se još iste večeri tog uskrsnog dana pojavljuje živ među učenicima u Jeruzalemu, Učitelj im pomaže da prihvate novu stvarnost tako da ih podsjeća na ono što im je već unaprijed govorio: „treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano“ (Lk 24,44). Zbirka o kojoj ovdje govori ima tri dijela koja poznajemo sve do danas.

Trostruk se preokret zbiva na putu s Kristom: oči učenika kojima bje uskraćeno prepoznati ga (v16) otvaraju se (v31), srce koje je bilo sporo za vjerovanje (v25), postaje goruće srce (v32), a riječi njihove nisu više dobacivanje (v17), nego postaju molitva (v29). Rezultat susreta također je višestruk: u njima vlada zajednički osjećaj (v32), vraćaju se u Jeruzalem, pa mjesto muka od kojega su željeli pobjeći, postaje sveto mjesto (v33), opet su u krugu učenika (v33). Za njih je i susret s Kristom dvostruk: prvo su ga prepoznali u Emausu (v31), potom ga susreću kad se pred svima pojavljuje (v36).

Božanska pouka za život (Psalam 1)

Čuveni 1. psalam odlično pokazuje kako se Biblija zanima za čovjekov životni put, ne samo za informaciju i neko određeno znanje. Važno joj je kojim putom čovjek hodi, kuda ide. Već prvi stih u psalmu i potom opet posljednji govore o hodu kroz život. Psalam upozorava da je bitno čiji savjet slijedimo, na koji put stajemo i hoćemo li opstati na njemu

Psalam najprije želi očuvati čovjeka od opasnosti koje mu prijete, a potom pokazuje koji je pravi put. Pritom je vidljivo da se Biblija zanima za čovjekov osjećaj i iskustvo, upozoravajući na blaženstvo i na užitak. Tako sama sebe definira kao sredstvo za sretan život. Kada Učitelj Isus svoj programatski govor otvara blaženstvima, potvrđuje i nastavlja vrijednu tradiciju zabilježenu i u prvoj riječi ovoga psalma.

Središnja misao prvog dijela psalma upućuje na Bibliju kao Božju pouku u kojoj čovjek može uživati meditirajući o njoj. Riječ koju u skladu s grčko-rimskom pravnom tradicijom uobičajeno nazivamo “Zakon” u izvorniku se odnosi na poučavanje, a razmišljanje o tom zakonu izvorno označava tiho ponavljanje, šaputanje, recitiranje u sebi.

Središnji dio psalma govori o učincima koji slijede iz čovjekova životnoga puta. U isti mah taj dio pokazuje kakvim se jezikom Biblija služi: ne toliko misaonom analizom i postupnim razglabanjem, nego živim slikama i simbolima. Čovjek koji Svetom pismu pristupa tako da uživa u njemu, nalik je plodnom drvetu na izvrsnu terenu, s bogatom krošnjom. Sjetimo li se pustinjske klime na Istoku još je jači dojam potoka koji teče i zelene krošnje. Čovjek koji se dao na takav studij Svetoga pisma donosi plod, kaže psalam, ima “čarobne ruke”: sve što poduzima postiže uspjeh. Velik si i snažan učinak Sveto pismo pripisuje! Psalam tu dodiruje i vraća se na prvotnu zapovijed novostvorenim ljudima koja traži da budu plodni (Post 1,28).

Na drugoj je strani izopačen životni put na kojem čovjek osjeća kako mu život poput pljeve izmiče iz ruku. Ništa mu ne ostaje. Nema ploda. S jedne strane uživanje, s druge strane praznina.

Treći dio psalma zaključuje s pravom da pakost, zločin i promašenost čovjeka čine takvim da ne može “ustati na sudu”, ne može stajati – jasno, jer je poput pljeve: sitnih biljnih, razmrvljenih ostataka raznesenih vjetrom. Stoga je razumljiv i sam završetak psalma s tvrdnjom da takav životni put propada.

Posljednji redak psalma u izravnoj opreci otkriva tajnu odakle uspješnost onom hvaljenom, dobrom životnom putu. Životni hod pravednih poznat je Bogu. Obilježava ga bliskost i prijateljstvo. Odvija se pred Božjim pogledom. Tako Biblija ne služi samo da čovjek upozna Božji govor, nego ujedno osigurava vrijeme u kojem će Bog čovjeka upoznati, vrijeme u kojemu će doživjeti da Bog mari za nj, da gleda na nj.

Ime “Biblija”

Ime Biblija ima svoju povijest. Biblos bijaše luka na Bliskom istoku u današnjem Libanonu. Feničani su bili glavni proizvođači pisaćeg materijala. Stoga je njihova trgovačka luka Biblos u grčkom jeziku poslužila za naziv knjige. Izraz (s članom τα) βιβλία jest umanjenica u množini (od βιβλίον) i označava knjižice, zbirku knjiga.

Izraz biblos naći ćemo u 2 Mak 8,23. Juda Makabej sprema svoje ljude za žestok boj. U toj pripravi pred svima je pročitana „sveta knjiga“ η ιερα βιβλος.

Naziv τα βιβλια nalazi se u 1. Pismu Klementa Rimskoga (kraj I. st.). Taj naziv je preko latinskog jezika ušao u sve europske jezike.

Izraz Pismo potječe iz same Biblije. Oko 50 puta u novozavjetnim tekstovima bit će govora o Pismu (γραφη) ili Pismima (γραφαι) pri čemu se misli na SZ.

SAVEZ ILI ZAVJET

Izraz „zavjet“ u hrvatskom jeziku dobro je pogođen jer upućuje na čovjekov odnos prema Bogu. Starozavjetni, hebrejski izraz ברית (berit, Izl 19,5) i novozavjetni διαθηκη (Lk 22,20) tako je puno bolje pretočen u redovitu uporabu negoli izraz „testament“ u europskim jezicima koji znači oporuka, izričaj posljednje volje prije smrti i odgovara biblijskim oproštajnim govorima. Riječ je međutim o Savezu kao ključnom pojmu koji se prvi put spominje u Post 6,18, a Isus ga primjenjuje na sebe kod Pashalne večeri (Lk 22,20). Izraz „novi zavjet“ najavljuje Jeremija (Jr 31,31), Isus ga primjenjuje, a objašnjava ga osobito Poslanica Hebrejima koja razlikuje „novi savez“ (8,13) od „prvog saveza“ (9,15).

Središnji događaj u povijesti izraelskog naroda jest Savez na Sinaju opisan u Petoknjižju (Izl–Br). Tim je Savezom obilježena ukupna povijest naroda koja slijedi u Bibliji. O njemu pjevaju psalmi, proroci nastupaju kao zaštitnici i stražari Saveza.

U drugom dijelu Biblije Novom zavjetu Isus sam za sebe veli da u svojoj krvi ostvaruje novi savez.

Evanđelja bilježe njegove riječi kod posljednje večere:
„ovo je moja krv, krv saveza“ Mt 26,28 (usp. Izl 24,8 הברית דם)
„ovo je moja krv saveza“ Mk 14,24
„ova je čaša novi savez u mojoj krvi“ Lk 22,20. (usp. Jr 31,31 הדשה ברית)

Pavao prvi zapisuje riječi koje gotovo doslovno odgovaraju formulaciji u Lukinu evanđelju kad opisuje Korinćanima ono što je primio kao svetu predaju (1 Kor 11,25). Tako je središnja tema iz samog svetog teksta oznaka za oba dijela Biblije, a u Novom zavjetu Isus postaje njezin nositelj.

 

 

FFDI

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *