Središnji događaj (Izl 14)

Književni ustroj i teološka poruka u Izl 14

http://unitedisrael.org/blog/wp-content/uploads/2008/04/crossing-the-red-sea.pngSažetak i cilj (14,29–31). Izl 14 ima kraj koji donosi sažetak i cilj čitava poglavlja.
U v29 čitamo da su Izraelci pošli posred mora po suhu i da su im vode kao zid stajale s desna i s lijeva. Taj sažetak, kao i u svakom pisanom radu, smije i treba ponoviti glavnu misao. Isti opis stoji već u v22, a u kompoziciji teksta jest izvršenje Božjeg naloga iz v16 (ići po suhom posred mora).

Cilj opisa u Izl 14 jest אמן (v31) vjera, pouzdanje koje je cijela zajednica stekla. U koga? U Boga i u Mojsija! Taj je ostvareni cilj u kompoziciji teksta prijelaz i veza s pjesmom koju u Izl 15 zajednica potomaka Izraelovih pjeva. Velik se preokret u njima dogodio. Usporedimo li ljute prigovore i najdublja egzistencijalna pitanja, koja postavljaju prije prijelaza (14,11s), s hvalospjevom nakon prijelaza vidjet ćemo silnu razliku. Doživljaj da su spašeni iz krajnje nevolje, da su bez svoje zasluge pobjednici, uviđanje da je to Božje djelo, dovodi ih do pjesme. Od velikoga straha (14,10) dolaze do iskustva spasenja (15,2)

Zaplet. Prvi dio teksta pokazuje Božju vjernost i poslušnost naroda. Jahve nalaže da se utabore kraj mora (v2), oni to i čine (v9). I zemljopisna imena potvrđuju da su dobro slušali i točno izvršili: Pi-Hahirot i Baal-Sefon (v2.9). Jahve najavljuje da će otvrdnuti srce faraonu (v4), što i čini (v8).

Prvo dramatsko težište, negativno obojeno, jest smrtni strah, tjeskoba i stiska cijele zajednice (ירא v10). Strah traje punih 10 biblijskih redaka. Nastaje na vrlo razumljiv način. Ljudi naime koji su pohrlili u slobodu odjednom se nalaze u krajnjoj pogibelji. Pred njima more, a za njima progonitelj: kralj i sva bojna kola (v9). U v10 opažaju progonitelje, a tek u v22 čitamo da su mogli poći dalje. Tek tamo nastaje utjeha, prekid panike. Do tada su doslovce u stisci, takoreći “u škripcu”.

Riječi koje izriču izravan su prigovor (v11s), napad na Mojsija koji se može prepoznati po formulacijama u 2. jd. (koje su to? “izveo si”, “učinio si”, “pusti!”…). Iz straha lako skačemo u napad i optuživanje. Čovjeka koji je pokrenuo velik pothvat izbavljenja stavljaju na optuženičku klupu i nemilo ga kore. Govor zajednice uokviren je opetovanim riječima koje izlazak i put u slobodu ne samo stavljaju u pitanje, nego ga okreću naglavce. Oslobođenje iz sužanjstva za njih je smrt u pustinji (2x “pomrijeti/poginuti u pustinji” v11s). Njihovo obrazloženje je ironički realno jer misle na navodni nedostatak grobova u Egiptu. Računica je čista logika: bolje biti sluga Egipta nego mrtvac u pustinji. Sav napor Mojsijev obescijenjen je, zgažen. Sve što je poduzeo sada je u očima tužitelja bezvrijedno, prekriveno mrakom. Može li se takvo što nama dogoditi? Ljudi za koje si sve dao, odjednom ti objektivno i s pravom sve razrušiše i popljuvaše.

Mojsijeva je reakcija dvostruka. a) Pred zajednicom kao nositelj odgovornosti tješi i ohrabruje. Izgovarajući biblijsko ohrabrenje: “Ne bojte se!” (ירא v13), koje su čuli Abraham (15,1), Izak (26,24) i Jakov (46,3) od Boga, Mojsije pokazuje da on prepoznaje bit problema: njihov strah koji se naknadno pretočio u agresiju. Što je u opisnom dijelu izrečeno (ירא v10), to on u svoj govor preuzima. Ne staje na gorkim optužbama iz v11s, ne daje se njima zaustaviti i zbuniti. Njegov odgovor u v13 nije protuudar.
Osim toga cilj do kojeg će zajednica tek nakon spasonosna Božjega djela doći, Mojsije je već dosegao kad s pouzdanjem najavljuje doslovno: “Gledajte spasenje Božje” (ישׁע kao imenica v13). Riječju ישׁע ispravno najavljuje ono što će se dogoditi jer tako to i sažetak prikazuje (ישׁע glagol v30). U to će zajednica tek poslije iz iskustva povjerovati pa će svi složno s Mojsijem u hvalospjevu ispovjediti: “Jahve mi postade spasenje” (ישׁע imenica 15,2).

b) Dubinu vlastite tjeskobe i objektivnoga osjećaja nevolje Mojsije će iskazati pred Bogom. U HB čitamo: “Zašto vičeš k meni?” (צעק v15; tako Šarić). Isti onaj gorak biblijski vapaj koji stoji u opisu za sve sinove Izraelove (צעק v10), ovdje je u Božjem govoru primijenjen na Mojsija. Mojsije izriče svoje vapaje Bogu, on moli. Za svoje pouzdanje, koje je unaprijed posvjedočio i u drugima budio, traži snagu kod Boga. To je ujedno znak da su se i oni bili na dobru adresu obratili kad su Bogu zavapili (v10) prije nego počeše svojim optužbama kao drvljem i kamenjem zasipati Mojsija (11s). (Hrv. prijevod Zagrebačke Biblije u množini “zapomažete” u v15 ne odgovara ni HB, ni LXX ni Vulgati).

Bog se bori. Mojsije je pred svima navijestio da će sam Jahve preuzeti glavnu ulogu. “Jahve će se boriti za vas” – najavljuje Mojsije (נלחם v14). To će na temelju iskustva Egipat uvidjeti kad svi složno ustanove: “Jahve se za njih bori” (נלחם v25). Pogledamo li kako se ta najava ostvaruje, otkrit ćemo na koji se način Bog bori. Taj se glagol ne nalazi naime u opisu nego samo u upravnom govoru koji donosi shvaćanje i mišljenje govornika.

1. Poslanik Božji od voditelja postaje obrana na začelju (v19). Da je Bog na djelu, svjedoči imenica אלהים u nazivu מלאך אלהים.

2. Slično i stup od oblaka od predvodnice postaje zaštitom na začelju koja razdvaja (v19). Ima dvostruku ulogu jer progoniteljima donosi mrak, a progonjenima svjetlo (v20 potvrđujući istinost Božjega imena koje kaže da će u svoj slobodi “biti tko god da će biti” 3,14). Već čitatelj zna da je sam Jahve prisutan u tom čudesnom stupu, zna već i da mu je dvojako djelovanje jer može biti oblak i oganj: “Jahve je išao pred njima, danju u stupu od oblaka da im put pokazuje, a noću u stupu od ognja da im svijetli” (13,21). Što se ondje (c13) dijelilo na dan i noć, ovdje (c14) je objedinjeno.

3. Bog govori. I prije i usred nevolje Bog ne šuti, nego reagira objašnjenjem, najavom i konkretnim uputama. Cio tekst komponiran je tako da sadrži dva dugačka Božja govora upućena Mojsiju (v2–4a.15–18). Pritom susrećemo ponavljanja:
a) Jahve će otvrdnuti srce faraonu v4.17 (לב);
Jahve će se proslaviti v4.17.18 (כבד);
b) Egipat će spoznati da je on Jahve (ידע 4.18).
Važna riječ “spoznati” pojavljuje u Izl 14 samo ova dva puta i oba puta joj je subjekt Egipat, a objekt Jahve.
Višestruka je uloga ovoga ponavljanja. Iste riječi znače da Bog ostaje vjeran svojoj nakani i ne može ga zaustaviti teška situacija, dapače ona je bila planirana.
Što je prije u v2–4a bila općenita najava, sada u v15–18 odgovor je Mojsiju na njegov vapaj. Služi kao podsjetnik i ohrabrenje ohrabrivatelju. Još jednom objašnjava smisao onoga što se zbiva.
Osim toga najava da će Bog otvrdnuti srce faraonu nije pravo ponavljanje. Bitna je razlika u tome što faraon i Egipat zbog tvrdoće srca prvi put kreću iz Egipta u potjeru u pustinju (רדף v8s), a drugi put u more (רדף v23), što će za njih biti kobno.

4. Konkretna uputa koju Mojsije dobiva jest da pruži ruku nad more (נטה v16, isto v26) koju on pokorno i izvršava (נטה v21, isto v27). Da nije riječ o čarobnjaštvu i magijskom činu svjedoči opis: Jahve je subjekt u v21, on šalje vjetar (slično u v27).

5. Jahve prati situaciju, on gleda (v24). Za jutarnje straže još jednom saznajemo da je Bog sam prisutan u stupu od oblaka i vatre.

6. Konkretna borba očituje se u tome da napadače čini bezopasnima i oduzma im silu, osujećuje ih. To opisuje glagol המם (v24) koji je biblijska rijetkost (13x u HB), a ovdje se prvi put pojavljuje. Ta riječ znači “zbuniti”, “sputati”, i odlično je ilustrira zaustavljanje kotača na bojnim kolima u v25 (gdje ne stoji taj glagol).

Važan ispravak. U tekstu Izl 14 nije riječ o “Egipćanima” kako često stoji u prijevodima, nego o “Egiptu”. Ne opisuje se narod, nego Egipat kao kuća ropstva, simbol zla i potlačivanja. O tome da nije riječ o geografskoj ni etničkoj veličini svjedoči i Mojsijev hiperbolični, tj. teološki izričaj: “neće vidjeti Egipat dovijeka” (v13). 26x u poglavlju stoji imenica Egipat (מצרים).

Postignuta svrha. Ono što je postavljeno kao nakana cijeloga pothvata: da Egipat spozna Boga (v4.18) ostvaruje se u v25 gdje Egipat riječju potvrđuje svoju spoznaju da je Bog na djelu.

Popratna nakana: Božja slava odgovara razlogu pjesme koja slijedi. Što je ovdje izrečeno kao “slava” (כבד 14,4.17.18) ondje odgovara “uzvišenju” (גאה 15,1.21) o kojem pjevaju Mojsije i sinovi Izraelovi, a Mirjam i sve žene odgovaraju.

Strah koji su osjetili (ירא v10) i od kojeg ih je Mojsije nastojao riječju osloboditi (ירא v13) dolazi na svoje pravo mjesto. Samo je Bog završni autoritet, njemu jedinome dolikuje završno i istinsko strahopoštovanje (ירא v31).

(10.01.2007.) 18.10.12.

doc. dr. sc. Niko Bilić SJ

 

FFDI, FTI - TS, Nastava

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *