Riječi koje je Bog izgovorio

Izl 20,1–17 i Pnz 5,6–21 u bližem kontekstu

Bliske teme

U Dekalogu se govori o obitelji. U prvoj od zapovijedi, koja – kako sv. Pavao primjećuje (Ef 6,2) – neposredno donosi svrhu i obećanje, propisuje se poštovanje prema ocu i majci. “Poštuj svoga oca i svoju majku!” (Izl 20,12; Pnz 5,16). Pozitivno je usmjeren i propis subotnjega počinka koji uključuje i djecu. “Ne čini nijednoga svojega djela ni ti ni tvoj sin ni tvoja kći” (Izl 20,10; Pnz 5,14). Definicija Božje revnosti upozorava napokon na to da krivnja roditelja pogađa i djecu: “Ja sam Bog revan koji se brinem za krivnju otaca (=roditelja) i kod sinova (=djece)… (Izl 20,5; Pnz 5,9).

U Dekalogu se govori o imanju, o onome što čovjek ima. “Sve što pripada tvome bližnjemu” spominje se kao objekt u posljednjoj zapovijedi (כל אשׁר לרעך Izl 20,17; Pnz 5,21). Misli se pritom na sve stvari. Posebice se u tekstu navodi kuća (i polja Pnz). Osim toga spominju se i životinje, poimence vol i magarac (Pnz). Istaknute su i osobe: žena najprije, potom također sluga i sluškinja.
Govori se i o onom što ne treba i ne smije se imati, a to su tuđi bogovi (Izl 20,3; Pnz 5,7). Na isti način izrečena je u hebrejskom jeziku pripadnost tj. imanje kao i u 10. zapovijedi. Izraz za posjedovanje, prijedlog -ל jednak je u toj zabrani i u govoru o sveukupnu imanju bližnjega. Hebrejski tekst osim toga veli da su tuđi bogovi protiv lica Božjega (על פני – “protiv mojega lica” Izl 20,3), da su na njemu, da ga gaze. Oni su, rekli bismo u hrvatskom, “kao šaka u oko”.

U Dekalogu je riječ o djelovanju, radu i aktivnosti. Pet puta nailazimo na glagol “činiti, tvoriti” (5x עשׂה Izl 20,4.6.9–11; Pnz 5,8.1.13–15). Govori se o onome što treba činiti (šest dana rada Izl 20,9.11) i o onome što se ne smije činiti, što treba izbjegavati (kumiri, rad u dan počinka Izl 20,4.10).
Riječ je o Božjem djelovanju. Ista je riječ koja označava da Bog iskazuje milosrđe tisućama (Izl 20,6; Pnz 5,10) i kojom se podsjeća na postanak, na Božje stvaranje (Izl 20,11). Bog ostvaruje privrženost tisućama naraštaja onih koji ga ljube i izvršavaju zapovijedi, stvara solidarnost, povezanost s njima (עשׂה חסד v6), isto onako kao što je stvorio nebo, zemlju more, i sve što je na njima (… עשׂה יהוה את v11).
Tako i Izrael treba šest dana stvarati svoje djelo, obavljati svoj posao (עשׂה Izl 20,9; Pnz 5,13), a na dan prestanka ili na dan počinka ne smije raditi (עשׂה Izl 20,10; Pnz 5,14). Jednako tako ne smije sebi stvarati kumire, lažne bogove da im se klanja (עשׂה Izl 20,4; Pnz 5,8). To ne treba biti u njegovu posjedu.

U Dekalogu se govori o služenju i radu za druge. Deseta zapovijed čuva tuđega slugu i sluškinju (עבד Izl 20,17; Pnz 5,21) da ne budu oteti. Propis o počinku sedmoga dana osigurava odmor i vlastitom sluzi i sluškinji (עבד Izl 20,10; Pnz 5,15).
Šest dana obavljaj svoju službu, radi! – nalaže hebrejski tekst rabeći isti korijen (עבד Izl 20,9; Pnz 5,13). Treba služiti zajedničkom dobru.
I kad se govori o podređenomu, služinačkom položaju u Egiptu ista se riječ pojavljuje u tekstu. Egipat bijaše “kuća slugu” (עבד Izl 20,2; Pnz 5,6).
Ista riječ treba spriječiti robovanje idolima: Nemoj im se klanjati i nemoj im služiti! (עבד  Izl 20,5; Pnz 5,9)

Cjelovit tekst

U cjelokupnu tekstu Dekaloga zajednica je personificirana, pred Bogom je kao jedan čovjek, sugovornik. Narod, na putu kroz pustinju u obećanu zemlju postaje veliko “Ti” kojemu su izravno upravljene Božje riječi.

Tekst povezuje u cjelinu ponavljanje vlastita Božjega imena יהוה – Jahve, koji je nazočan kao aktivan subjekt, kao onaj koji stvara i blagoslivlje (Izl 20,11), ali i ne ostavlja bogohulnika nekažnjenim (Izl 20,7).

Pripadnost Bogu i njegova povezanost sa zajednicom, izrečena u onoj rečenici koja je izvor i utemeljenje pogleda u budućnost, preslikava se na četiri opetovana izričaja. U Dekalogu Jahve sama sebe predstavlja kao Boga koji se darovao svojemu sugovorniku, pripada onom “ti” kojemu se obraća. “Ja sam Jahve – tvoj Bog” (אנכי יהוה אלהך Izl 20,2; Pnz 5,6) stoji na početku, a onda još četiri puta odzvanja taj isti izraz predanja i obveze: “tvoj Bog”. Pet put ukupno možemo naći u tekstu taj izričaj pripadanja. Pet put slušatelj čuje da je Jahve njegov Bog.

יהוה אלהיך

Izl 20

Pnz 5

1. Ja sam יהוה, tvoj Bog koji sam te izveo v2 v6
2. Ja sam יהוה, tvoj Bog, Bog revan, koji se brine za krivnju predaka i u potomcima v5 v9
3. Ime יהוה, tvoga Boga, ne smije se isprazno izgovarati v7 v11
4. Sedmi dan jest počinak koji pripada Jahvi, Bogu tvom v10 v14
5. יהוה, tvoj Bog, jest onaj koji ti daje tlo pod nogama na kojem možeš dugo živjeti v12 v16

Ponavljanje? (Deset zapovijedi u Izl i u Pnz)

U Knjizi Ponovljenog zakona (Pnz 5) ima istovjetnih izričaja koji mogu djelovati kao čisto ponavljanje. Kad nakon popisa u Knjizi Izlaska još jednom nađemo niz zabrana: ne ubij!, ne razaraj brak!, ne kradi! (Izl 20,13–15; Pnz 5,17–19), možemo se zapitati nije li došlo do neke zabune i suvišna opetovanja.

Osim toga zabrana drugih bogova (Izl 20,3; Pnz 5,7), zabrana klanjanja napravljenim kumirima u nastavku, zajedno s obrazloženjem u Božjoj revnosti (Izl 20,5s; Pnz 5,9s) nalaze se u oba teksta. Isto vrijedi i za zabranu obezvrijeđivanja Božjega imena (Izl 20,7; Pnz 5,11)

Izvor i osnovica na kojima počiva cijeli ovaj ustav naroda Božjega također je istovjetan u obama tekstovima. Na početku stoji rečenica u kojoj Bog sama sebe predstavlja.

“Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske”
(אנכי יהוה אלהיך אשׁר הוצתיך מארץ מצרים Izl 20,2 = Pnz 5,6).

U Božjoj riječi pri tom se navode: vlastito ime Božje, pripadnost narodu i oslobođenje iz ropstva. Ono što je zajednica mogla kroz iskustvo doživjeti kad su teškim pregovorima i silnim čudesima uspjeli izići iz Egipta, sada Bog sam potvrđuje kao svoje djelo. Upravo to što se već dogodilo čvrsta je točka na koju slijede rečenice o budućnosti. U hebrejskom jeziku izrečene su oblikom koji je jednak futuru: “nećeš imati drugih bogova”, “nećeš ubijati”, “nećeš krasti” ili “da nisi imao”, “da nisi krao”… Između temeljne rečenice i teksta koji slijedi postoji uzročno-posljedična veza: jer sam te ja izveo iz Egipta, zato nećeš imati drugih bogova, zato nećeš ubijati…

Osim toga u oba teksta postoje one zapovijedi koje su sročene pravim imperativom: Sjeti se dana počinka! (Izl 20,8)! Poštuj svoga oca i majku (Izl 20,12)!

Je li sve to puko opetovanje? Bitnu razliku prepoznat ćemo kad uočimo tko je osoba koja govori u Izl 20 i u Pnz 5 i ustanovimo da je tekst u Pnz oblikovan kao navod. U Knjizi Izlaska vrlo je jasno navedeno da su to riječi koje sam Bog izgovara; u Ponovljenom zakonu početak poglavlja otkriva da je, sukladno cjelini knjige, govornik Mojsije  (וידבר אלהים Izl 20,1; ויקרא משׁה Pnz 5,1).

Osim toga, premda oba teksta navode kao ključnu riječ Savez s Bogom (ברית Izl 19,5; Pnz 5,2s), u Pnz se Deset zapovijedi pojavljuje kao “zakon što ga je Mojsije postavio pred Izraelce” (Pnz 4,44). U prvi plan dolazi Mojsije, zakonodavac, koji navodi i proglašava riječi Božje. Dok u Knjizi Izlaska sav tekst nosi naslov “ove riječi” (הדברים האלה Izl 20,1) u Pnz se pojavljuje stručan naziv “Tora” – pouka (תורה Pnz 4,44). Ondje su sve riječi koje je Bog izgovorio, ovdje je pouka Mojsijeva. Ondje je Mojsije samo glasonoša – izlaže što je Jahve naredio (Izl 19,7.14.25), i prenosi odgovor zajednice (Izl 19,8s). Objava Božja služi mu kao potvrda njegove pouzdanosti (19,9). Ovdje, u svom oproštajnom govoru (=Pnz) , tik pred ulazom u obećanu zemlju on je priznati voditelj zajednice.

Unutar samih riječi, kako su one sročene u Pnz, postoji upozorenje na to da su zapovijedi izravno od Boga i da se zasnivaju na Božjemu autoritetu. “Kao što ti je zapovjedio Jahve, Bog tvoj” (Pnz 5,12.16) čitamo kao svojevrstan retorički umetak i u zapovijedi o danu počinka i o poštovanju prema roditeljima. To ne pripada u navod, nego je izravno Mojsijeva riječ upućena zajednici slušatelja. Izgovarajući zapovijedi Mojsije napominje da ih je Bog izrekao. Pri tom se obraća istom personificiranom sugovorničkomu “Ti”, komu je i Božji govor upućen. (Upravo ovaj glagol “zapovjediti” opravdava i obrazlaže uvriježen naslov “zapovijedi”.)

Ostale formalne i sadržaje razlike

Vrijeme. U Izl Deset zapovijedi izrečeno je “tri mjeseca nakon izlaska iz zemlje egipatske” (19,1). To se događa nakon dvodnevne priprave, “trećeg dana” (19,16). U Pnz Deset zapovijedi nalaze se unutar velikog Mojsijeva oproštajnog govora održanoga 1.11.40. (Pnz 1,3 Pritom je prešućen ishodišni motiv jer se podrazumijeva: od izlaska iz zemlje Egipatske.)

Mjesto (zemljopisni podaci). U Izl mjesto je “sinajska pustinja” (2x מדבר סיני  19,1s); pred brdom Sinajem (4x הר סיני 19,11.18.20.23) ; Jahve silazi na brdo Sinaj (19,11.18.20). U Pnz mjesto radnje je “s one strane Jordana” (istočno), “u dolini”, ne na brdu. Mjesto koje se spominje jest Bet Peor (Pnz 4,46–49).

Popratne prirodne pojave koje se u Izl opisuju u Pnz samo su dio uspomene. Spominje se “oblak” (Izl 19,9.16; Pnz 5,22) i “tmina” (Izl 20,21 Pnz 4,11; 5,22). Govori se 3x o “grmljavini” i 3x o “zvuku roga” (Izl 19,16.19; 20,18), te o “vatri” (Izl 19,18 Pnz 5,22–26).

Formalna razlika je u tome da se izraz “Jahve, Bog tvoj” u Pnz češće opetuje: 9x za razliku od 5x u Izl.

U Pnz se dan počinka utemeljuje drugačije. Koje je obrazloženje u Izl 20,8–11, a koje u Pnz 5,12–15? Izl povezuje dan počinka s postankom i izvještajem o stvaranju, a Pnz s izlaskom, oslobođenjem iz Egipta, ističući socijalnu notu: sam si bio sluga, zato neka bude tvoj sluga i tvoj sluškinja kao ti (5,14s). Stoga se i temeljno iskustvo izlaska u Pnz spominje dva puta, i uvodu (5,6) i kod sedmog dana (5,15). Dvaput se spominje da je Jahve izveo narod iz ropstva.

(16.01.2007.) 18.10.2012.

N. Bilić SJ

 

FFDI, FTI - TS, Nastava

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *