“Užad Podzemlja sputiše mene” (Ps 18,6)

Biblija i problem ovisnosti

41. obiteljska ljetna škola Obiteljskoga centra Filozofsko-teološkoga instituta DI u Zagrebu: “Ovisnosti u obitelji – njihovo prepoznavanje i pristup”

1. Polazišta

Dobro je poznato kako osnovna biblijska misao pogađa samo srce pitanja ovisnosti. U Bibliji je naime riječ o oslobođenju, izbavljenju iz ropstva, o postizanju slobode. U Starom zavjetu glavna općepoznata tema jest oslobođenje iz kuće ropstva. Ondje, kamo su bili došli kao gosti, gdje im je bilo dobro i gdje su ponajprije našli utaženje u velikoj gladi, Izraelci postadoše robovima. Postupan i naporan bit će put u slobodu. U Novom zavjetu Gospodin Isus dolazi kao Otkupitelj. Otvoreno govori: “Tko čini grijeh, rob je grijeha” (Iv 8,34). U biti riječ je o ovisnosti, o robovanju od kojega Isus oslobađa. Rekao je Gospodin i Učitelj: “Istina će vas osloboditi” (Iv 8,32). Uza sve psihološko značenje – da na putu oslobođenja od ovisnosti ne smijemo prikrivati stanje stvari – u Evanđelju ova misao uvijek upućuje na Kristovu osobu i odgovor je Pilatu na pitanje: “Što je istina?” (Iv 18,38). Isus, naime, za sebe kaže: “Ja sam istina” – put i istina i život (Iv 14,6). Kršćanski odgovor na dubok i bolan problem ovisnosti uvijek je vezan uz Spasitelja koji odvažno sama sebe ističe govoreći: “Vi, opterećeni, dođite… učite od mene i naći ćete spokoj dušama svojim!” (Mt 11,28.29) A već je na prvu ruku jasno da problem ovisnosti u jezgri skriva dubinsku ljudsku čežnju da nađemo spokoj za vlastitu dušu.

Na Obiteljskoj će školi zacijelo biti još riječi o tome kako nitko nije toliko zreo i toliko svet da bi bio posve siguran od ovakve ili onake bolesne ovisnosti – zato ova tema ostaje aktualna ne samo s obzirom na djecu. I najvjerojatnije svatko od nas ima neku ovisnost koja ga muči, vraća nas na priznavanje naše slabosti i traži pozornost, mudru njegu, ustrajnu disciplinu i povratak našemu Gospodinu.

Upravo takvu krhkost i lomljivost Biblija uzima vrlo ozbiljno. U srž svetopisamske antropologije pripada poznati izvještaj da samo satkani od praha zemaljskog. “Oblikovao je Gospodin čovjeka, prah od tla zemaljskoga” kaže Pismo (Post 2,7). Razmrvljeni smo prah, zemaljsko tlo – ubačeni i upleteni u biokemijske i fizikalne zakonitosti kojima ne vladamo do kraja i ne poznajemo ih do kraja. Od zemlje smo po kojoj će Isus prstom pisati, sagnuvši se, kad su mu doveli ženu koju su htjeli kamenovati (Iv 8,6). Isus se potom još spušta i Božjim prstom ukazuje na to od kakve smo građe građeni (Iv 8,8).

U toj sugestivnoj i točnoj slici praha zemaljskoga biblijska antropologija sažima svu osjetljivost naše naravi. Prah tla zemaljskoga tvar je od koje je sazdan čovjek – zemljanin. I doista proučimo li elemente i atome od kojih se naš organizam sastoji, nećemo naći drugo doli ono što je u svijetu oko nas! Čovjek pripada zemlji, smrtnosti, ograničenosti. Tako, dakle, i cilj prema kojemu idemo u liječenju i sloboda od ovisnosti nije neka zamišljena apsolutna neovisnost i neograničeno gospodstvo.

Na ovoj će školi zasigurno još biti istaknuto kako postoje zdrave i potrebne ovisnosti: o zraku, o hrani, o kvalitetnu i dovoljnu snu. Ovisni smo o ljubavi bližnjega: od najranijega djetinjstva primamo pomoć koja nam je potrebna – vitalno nužna – od onih koji nam mogu pružiti pomoć. Ovisni smo o njegovanoj duhovnosti. Naš organizam je genijalan: dobro zna da nam je svaki dan potrebno dovoljno fizičkoga napora i dovoljno nježnosti i opuštanja, dovoljno intelektualne hrane i dovoljno molitve, svaki dan treba nam dostatna mjera radosti.

Osim ovih zdravih i onih kobnih bolesnih ovisnosti postoje i one zadane – ne uvijek drage i poželjne – ali vrlo realne: ovisni smo o političkom ustrojstvu u kojem živimo, ovisni smo o zajednici u kojoj odrastamo.

Naslov ovoga predavanja izvorno glasi: “Užad Podzemlja sputiše me” i zorno pokazuje kako Sveto pismo pogađa bit ovisnosti. David ovim riječima opisuje svoj doživljaj da su ga užeta podzemlja sputala, kad je bio pritisnut i prognan od Šaula koji mu je bio pokrovitelj i dobročinitelj. Taj je doživljaj tako važan da dva put nalazi mjesto u Bibliji (2 Sam 22,6; Ps 18,6). Izraz Podzemlje – poznati Šeol u izvorniku, s pravom preveden i jednostavno kao “smrt” – dobro opisuje kroz kakvu situaciju, kroz kakav pakao ovisnik prolazi, gubeći vlast nad samim sobom i proživljavajući krize smisla i tjelesnoga zdravlja. S druge strane ovaj izraz upozorava odmah na društveno podzemlje koje u ovisnostima ima svoju bitnu ulogu. “Sputavanje” iz ovoga biblijskoga retka također je važno jer nam pruža valjan kriterij kako razlikovati zdravu i potrebnu ovisnost, pri kojoj pomagala čovjeku doista pomažu da živi i da kao čovjek napreduje, a gdje počinje bolesna ovisnost koja koči, oduzima život, i doslovce vodi u smrt.

U izlaganju pokušat ćemo osobito pripaziti gdje su počeci nevolje, kako dolazi do zastranjenja. To bi odgovaralo onome što u naslovu ove Obiteljske škole o ovisnostima i obitelji stoji kao prepoznavanje ovisnosti. Zatim ćemo tražiti koja moguća rješenja Sveto pismo nudi kad je riječ o ovisnosti u okviru obitelji i napokon koju – barem onu osnovu – perspektivu u toj stvari Sveto pismo daje. To odgovara onom dijelu teme ove Škole koji želi ponuditi pristup ovisnosti u obitelji. Sveto pismo, vidjet ćemo, najvećim dijelom – u kontekstu obitelji – pokazuje kako su djeca u problemima, ali ističe  i problem koji može imati roditelj. Pogledajmo najprije ono što bismo u širokom spektru mogli nazvati antropološka ovisnost.

2) ANTROPOLOŠKA OVISNOST

2.1 Kajin

Za našu je temu relevantan već prvi sin iz prve biblijske obitelji: Kajin koji postaje žrtvom vlastitog osjećaja. Daje se voditi svojim palim obrazima, licem okrenutim prema dolje koje je razumljiv znak srušenoga samopoštovanja i razorena osjećaja vlastite vrijednosti i važnosti.

Njegov je problem što se do te mjere daje voditi bijesom da nema mjesta za zdravu pamet i osnovne objektivne vrjednote pa ubija vlastitoga brata. Nas zanima i zaustavljamo se na onim časovima kada ga ispunja ljutnja, gnjev.

Ne izriče ga. Ne gleda odakle je i kamo vodi. Ne promatra uopće što zapravo osjeća nego skače na brata i ubija ga, bez ikakva dijaloga. Ovisnik je o vlastitoj razjarenosti.

A sve je izvrsno počelo. Kajin je prvorođenac što u Bibliji samo po sebi puno vrijedi i zapravo je znak da se treba posvetiti Bogu, da Bogu pripada. Za Kajina majka izravo veli da ga je dobila od Boga. Kajin obrađuje zemlju i time pravo ispunja božanski nacrt za čovjeka, na sliku Božju stvorena, da obrađuje i čuva, doslovce da opslužuje zemlju (Post 2,5). Osim toga, iz vlastite inicijative, Kajin je prvi u Svetom pismu koji se daje na bogoslužje i posvećuje svoj prinos Bogu.

Gdje je onda zastranjenje i kako počinje nevolja? Obično se s pravom ističe zavist koja se u njemu rađa kad je prinos Abela, mlađega, blagonaklono kod Boga prihvaćen, a njegov nije. Zavist je ovisnost o teškom iracionalnom osjećaju koji se u meni rađa jer je drugome dobro. Zbog gledanja na drugoga, gubim iz vida sebe, i zapravo bez opravdanoga razloga samome sebe stvaram muku.

Daleko veći problem jest što Kajin nije kadar istražiti i izreći svoj osjećaj. Na koga je on zapravo bijesan? Velika je nevolja što on odbija dijalog s onim koji se zanima za njegovo unutarnje stanje i njegovu emociju, a to je Bog sam koji inicira dijalog pitajući upravo o tome: “Kamo smjera tvoj bijes, s kojom se svrhom ljutiš? Čemu to?” Eto, Kajinov problem u samom korijenu jest što odbija razgovor s Bogom. Odbija molitvu. Na Božji upit ne daje nikakva odgovora – drsko, čudno, bezobrazno – nego  kreće u napad na brata. Problem koji očito ima s Bogom, svaljuje na brata.

Vanjska otegotna okolnost i otežavajući uvjeti jesu roditelji koji se u sukob sinova ni na koji način ne uključuju, nego pasivno ostaju po strani. Vjerojatno je i to posljedica njihova grijeha, i činjenjice da u Svetom pismu nakon prvoga zaljubljeničkoga Adamova proglasa pred Evom: “Evo mesa od mesa mojega!”, nećemo naći – o strahote! – ni jedne jedine riječi koju bi jedno drugome uputili. Pa je onda izostanak dijaloga s djecom žalosno razumljiv.

Dubinski problem Kajinov jest što – baš kao i mi kao čitatelji – kao da zastaje na neizrečenu pitanju zašto njegova žrtva ne nailazi na mio Božji pogled. Previđa očitu, odsudnu činjenicu da Bog upravo njemu upućuje svoju riječ, ne bratu Abelu. Kajinu se osobno obraća i nudi razgovor, ne Abelu. Njegovo unutarnje stanje pravo prepoznaje i njemu upućuje dragocjenu pouku o posljedicama dobroga postupanja i o opasnosti u kojoj se po prvi put u Svetom pismu spominje sama riječ “grijeh” (Post 4,7). Štoviše, pouka je izvorno u dijaloškom, upitnom obliku koji potiče razgovor, a ne diktatorsko dociranje: Nije li tako? Zar ne? Ako se daješ na dobre stvari, lice ti je uzdignuto; ako činiš dobro, vedro gledaš naprijed, osjećaš vlastitu važnost, ako li ne, eto ti već grijeh vreba na te. – Kajin odbija razgovor, ne prima ponudu, gluh je za pouku. Prema ponudi uzdignut je na čast sugovornika Božjega, ali on odbija i sama sebe srozava.

Rezultati su za Kajina poznati i pogubni. Kazna koju si je na leđa natovario jest nestalnost i bijeg, opterećen krivnjom “vječni je skitalica i lutalac” na zemlji kako naš prijevod veli. Nemir koji pokreće i tjera uvijek dalje nije samo bitno obilježje čovjekove naravi, nego je često platforma na kojoj se razvija ovisnost. Koji žele i mogu, lako će to iskoristiti – igrama na sreću, zabavom na ekranu, kemijskim preparatima. Kajinova budućnost – opterećen preteškom krivnjom, u strahu da će biti ubijen, odlazi ispred Božjega lica, napušta Boga – bolna je slika života ovisnika koji nipošto nije hedonističko uživanje, nego je mučno nezadovoljstvo isprekidano trenucima umjetnoga užitka. Ono što traje jest bijeg od samoga sebe, a prisilno proizvedeni užitak jest prekid i predah u tome.

Možda je jedna od okolnosti koje dovode do ovisnosti upravo prevelik uspjeh i prednosti koje od početka uživa.

Gideon (Suci 6-8)

Sudac Gideon također je primjer žalosne ovisnosti kad postaje žrtvom vlastite želje za osvetom i krvoločne agresivnosti pri kojoj vlastitog maloljetnoga sina tjera na ubijanje. Što je tu ovisnost? Pa upravo ta ukopanost u vlastitu strast i nesposobnost zdravoga promišljanja i postupanja.

S Gideonom je – slično kao kod Kajina – početak izvrstan, uvjeti povoljni. Kao mladić doživljava Božji poziv. Pri tom neobičnom susretu s Bogom nastupa realistično, postavlja svoja pitanja, traži znak. Nije lakovjeran. Mladi Gideon dobiva zadaću koja ga ispunja i angažira njegove sile. On je važan.

S izvršenjem kreće u roditeljskoj kući. Ruši lažne bogove. Problem s kojim se po Božjem nalogu treba suočiti jest teološki i ekonomski: narod trpi jer im sav urod odnose strane sile.

Odlični uvjeti s kojih Gideon polazi sastoje se ponajprije u tome da ga njegov otac Joaš uzima u obranu kad ga je društvo napalo i kad ga sumještani žele radikalno kazniti zbog njegova prvoga istupa. Predragocjeno je imati takva oca koji pruža potporu i štit mladoj osobi, pa i onda kad i sam trpi štetu i njegovi su ideali dovedeni u pitanje.

Gideon se dobro razvija. Odjeven silom Duha – kako Sveto pismo slikovito opisuje – okuplja zajednicu, polazi od bližih rođaka, pa sve šire. Na Božju zapovijed usudit će se pose približiti neprijateljskom taboru. U spasonosnom boju bit će uzor i predvodnik.

Pa ipak sve po zlu završava. Daje se na krvavo osvećivanje, pokreće neki vlastiti kult – opako izvrćući na kraju ono od čega je dobro počeo – odustaje od voditeljske uloge. Uzima i prikuplja od ljudi zlatninu i obiteljsko srebro da bi od toga izradio svoje kumire.

Počeo je sjajno, a završava kao rob strasti, idolopoklonik koji zavodi cijelu zajednicu, pljačkaš koji ubire novac. Posljedice su radikalne i definitivne: Među njegovim sinovima dolazi do ubojita sukoba. Obiteljska loza praktički nestaje (Suci 9).

 Što je ukrivo pošlo? Gdje je zastranio? Ponajprije, Gideon ima otpočetka problema sa strahom i nesigurnošću. Zato svoje djelovanje započinje u potaji i kad ide u izvidnicu u neprijateljski tabor, a već je priznati vođa, imat će pomoćnika uza se. I dok uzima u obzir strah i traži pomoć, stvar hoda. Baš zbog nesigurnosti uporno traži znak i potvrdu od Boga. A onda prestaje.

Drugo realno zastranjenje i put u ovisnost jest pretjerivanje. Božji nacrt bijaše da oslobodi Izrael. On pak prelazi granicu i ide u tuđi teritorij. Potom se daje na krvoločno osvećivanje koje nigdje nije dio Božjega naloga i misije koju je dobio.

Ključni problem izgleda da je naprosto u činjenici kako u opisu njegova života negdje do polovice gotovo pretjerano susrećemo njegovo traženje potvrde od Boga, ukupno šest znakova će dobiti, i spremno priznaje Božje autoritet. A onda sve to nestaje i to potpuno zanemaruje. Nema više traženja da mu Bog dadne znak, ne postavlja više Bogu svoja pitanja. Nema razgovora s Bogom, nema molitve. Nema vjere.

2.2 Samson

Honthorst, SamsonIzvrstan primjer kako kvalitetni roditelji i odlični uvjeti odgoja ne dokidaju ljudsku slobodu i mogućnost pada u kobnu ovisnost pruža nam poznati Samson.

Samson u našu temu pripada zato što je i on žrtva vlastita osjećaja, daje se voditi subjektivnim doživljavanjem kao odlučujućim mjerilom. Sveto pismo izrijekom navodi kako se ravna prema sudu vlastitih očiju i pružit će očit primjer kako spolna privlačnost može biti naporna, mučna i razorna.

Roditelji su mu praktički idealni. Čuvaju otvorenost i povjerljivost. Žena oba puta hitro i neuvijeno izvješćuje muža Manoaha o susretu s Božjim glasnikom koji je najavio rođenje i važnu životnu zadaću Samsonovu. Zajedno su kad prinose žrtvu i klanjaju se. Zajedno slušaju sina i primaju njegov dar. Muž se moli i traži od Boga – on, autoritet – pouku što i kako s dječakom. Spremno će prihvatiti logično i praktično objašnjenje koje mu žena daje. Otac je to koji dobrohotno i argumentirano razgovara sa sinom i upozorava kako stvari stoje. I usprkos svojoj volji prihvaćaju oni odluku sina i prema njegovoj želji ugovorit će svadbu. Pratit će ga na njegovu putu.

Gdje je kod Samsona pošlo ukrivo? Kako kod njega počinje zastranjenje? Osnova teškoća očito jest u tome što uzima za mjerilo ono što se vidi i otklanja vodstvo iskusnoga oca. Gdje naš prijevod tumačeći veli da mu “djevojka omilje” izvornik doslovce donosi Samsonov argument kojim se suprotstavio ocu: “ona je prava u mojim očima” (Suci 14,3). I poslije opis potvrđuje: “bila je prava u njegovim očima” (Suci 14,7). Izgled, dojam, vanjština osnovica su mu za bitne životne odluke.

Kreće Samson u pogrješnu samostalnost. On koji je spremno bio izvijestio roditelje o svojoj simpatiji, sinovski im na dar donio sladak med koji je pronašao, odjednom počinje tajiti važne stvari i odvaja se. Ne kaže im ništa o čudesnoj snazi koja mu je dana; od roditelja skriva tajnu zagonetke koju će napokon kobno odati rasplakanoj ženi.

Razilazi se od roditelja kojima bi mu se doista isplatilo okoristiti za vlastitu životnu mudrost i uspjeh. Kobne rezultate poznajemo. Gotovo je promašio životno poslanje koje je tražilo da započne oslobađanje cijeloga naroda od filistejskoga potlačivanja. Postao je žrtva ne samo ženskoga srca – između smrti prve žene i ženidbe sa zlosretnom Delilom, bit će s jednom bludnicom. Osim toga on je žrtva smišljene realno-političke zavjere koja bilo prijetnjama, bilo mitom pritišće ženu tražeći: “Zaludi ga, zavedi i saznaj!” (Suci 14,15, 16,5). Nije to samo emocionalna sapunica, nego kruta politika. Na Samsonovu primjeru Sveto pismo odlično pokazuje kako ovisnost nipošto nije samo osobna nesreća, nego se tiče cijele zajednice i društvenih struktura.

Mađi i stariji sin

Kad razmišljamo o Samsonovu odvajanju od roditelja i uočavamo da je početak njegova zla u napuštanju i zanemarivanju zdravoga roditeljskoga vodstva, sjećamo se Kristove pouke o izgubljenu sinu. Mlađi je ovisnik o svojoj ambiciji i želji za preuranjenim gospodarenjem. On želi uživati u onome što mu pripada. A valjalo bi mu itekako okoristiti se mudrim vodstvom tako dobroga oca u čijoj kući i sluge imaju kruha napretek i koji prima upropaštenoga, raskajanoga povratnika.

Problem starijega sina još je osjetljiviji jer on sam sebe činim ovisnim. Kaže ocu: “služim ti”, a previđa – kao što i mi najčešće – da je otac na početku obojici podijelio imanje. Kaže: “nisi mi dao”, a nije prepoznao i prihvatio očev stav koji veli: “sve moje, tvoje je”. Kaže: “pokoravam se svim tvojim zapovijedima”, odbijajući mio poziv: “Sinko!”

Obojica izgleda imaju poteškoću u tome što očekuju da im drugi dadne, živjeli bi od onoga što je drugi stekao – kao paraziti. Dubinsko obraćenje kod mlađega se zbiva pri povratku, kad se njegovo tumačenje razbija pred očevom dobrotom; starijemu otac isto tako u otvorenu razgovoru izlazi ususret i objašnjava kako stvari stoje, sokoleći ga.

3. KEMIJSKA OVISNOST

Kemijskoj ovisnosti Sveto pismo poklanja pozornost već na prvim stranicama kada se Noa napio i pritom razorio svoju intimu, pružio prigodu za narušavanje očinskoga autoriteta (Post 9,21). Ovdje je očito problem pretjerivanje. Vino treba razveseliti srce čovječje, a ne oduzeti čovjeku dostojanstvo.

Proroci će žestoko kritizirati pijančevanje od jutra do mraka, a rješenje se nudi primjerice u zakonu o nazireatu koji traži uzdržavanje i odricanje, ali ne samo za se, nego radi posvete Bogu.

4) PERSPEKTIVE

4.1 Čovjekova usmjerenost

Smijemo se začuditi i zadiviti do koje mjere Sveto pismo pogađa u bit problema već samim središnjim nazivom za Boga. אל ‘El – to je osnovna opća imenica u hebrejskom jeziku koja označava općenito Boga, božanstvo. Izvorno ona je prijedlog koji označava prema čemu sam okrenut, kamo sam usmjeren. Tako ovaj središnji biblijski pojam upozorava na osnovnu antropološku činjenicu da su nam oči i lice sprijeda, a ne otraga ili sa strane i da je za naš život odlučujuće kamo kao čovjek gledam, u što, odnosno u koga sam zagledan. Čemu idem ususret i gdje tražim ispunjenje. To je naša temeljna ljudska potreba da na nešto usmjerim pozornost, oči, misli i srce. Važno je na što sam fokusiran. Hoće li to biti ekran TV-a ili kompjutora, hoću li ujutro dok otvorim oči zabiti glavu u “24 sata” – sve je to jedan “el”.

Narod Božji u pustinji osjetio je strah od praznine kad Mojsija neko vrijeme nije bilo. Svoju potrebu za vodstvom pretvaraju u zloglasni pothvat. Rade zlatno tele samo da imaju neki objekt štovanja i proglašavaju: to je naš bog (Izl 32).

Kristu u pustinji napasnik nudi neku prividnu točku na visokoj gori s koje je cijeli svijet na dohvatu (Mt 4). Jasno da je to samo virtualno – poput našega interneta koji nam daje dojam da nam je sve, svugdje i isti čas dostupno. Isus ne nasjeda.

Potreba je tu, ali čovjek odlučuje tko će biti njegov El – napravljeno tele, neki virtualni svijet, ili pravi Bog.

4.2 Perspektive i rješenja

Želimo li napokon uočiti kakve nam perspektive nudi Sveto pismo, sjetit ćemo se oca Tobita koji sinu Tobiji daje mudru, iscrpnu pouku i ušteđevinu šaljući ga u samostalan život. U praksi Tobit je primijenio ono što primjerice Knjiga Mudrih izreka donosi kao cijeli skup roditeljskih pouka i to od oca sinu, ali i od majke kako pokazuje posljednje poglavlje.

Svu ozbiljnost problema ovisnosti Novi zavjet prikazuje u sinu kojega zao duh opsjeda (Mk 9,17–27), baca ga u vatru i vodu, trga njime i trese ga, obara ga, oduzima mu moć komunikacije, mladić se valja po tlu i koči se. I to već dugo traje. Njegov otac dolazi i traži pomoć. Dovodi sina k Isusu. Mudro postupa: iznosi problem, ne odbacuje sina i ne osuđuje ga, ne prepušta ga njegovim vlastitim sputanim silama, nego se zalaže za njega. On vapi pred Gospodinom: “Pomozi mojoj nevjeri!” i dolazi do uspjeha.

Slično je i s majkom Kanaankom koja ustrajno moli Isusa za teško bolesnu kćerkicu i ne odustaje.

Ključna perspektiva i završno rješenje koje Sveto pismo pruža nije neki poučak ni savjet, pa ni neki dobar primjer, nego živa Kristova osoba. Isus – koji je mogao u svemu biti neograničen kao Bog – prihvaća ovisnost o roditeljima, ovisnost o tijelu i krvi, podložnost zakonu. Postao je čovjekom – kaže Vjerovanje. Prolazi i kroz najteže osjećaje i izriče ih kao primjerice: “Duša mi je na smrt žalosna.”

Ono što je pak najvažnije kad je riječ o ovisnosti, Isus prihvaća naravnu ljudsku istegnutost, nemirnu čežnju za dovršenjem i napetost koja traje. Mi po naravi želimo da smo već ostvarili što treba, zahvaćamo željom i mislima ono što ima doći, posežemo za samim krajem i za beskonačnošću i potpunom utaženošću kojoj se nadamo. A Isus i to prihvaća na sebe kao otkupitelj čovjeka. Žarko želi da je već planuo oganj koji je došao baciti na zemlju (Lk 12,49). On veli: “Krstom mi se krstiti i koje li muke za me dok se to ne izvrši” (Lk 12,50). Mora primiti krštenje – očito ne ono na Jordanu koje se već zbilo, nego pashalno, koje i Jakovu i Ivanu najavljuje – i za njega je prava muka dok se to ne dogodi. Štoviše u slavnom, svečanom i milom, ugodnom trenutku preobraženja Mojsije i Ilija s njime razgovaraju upravo o njegovu Izlasku koji se ima zbiti u Jeruzalemu. To je ono što ga tek čeka i prema čemu ide. Tu rastegnutost, gotovo nagonsku – i zahtjevnu – ljudsku napetost Gospodin prihvaća u svoj život i tako je posvećuje.

doc. dr. sc. Niko Bilić SJ

 

Duhovnost, Iz iskustva

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.