Blagoslov dan i zadan

Blagoslov kao čovjekovo poslanje u Starom zavjetu

Sveto pismo jasno govori već na prvim stranicama: onaj koji daje blagoslov jest Bog. Poznati izvještaj o stvaranju opisuje kako Bog tri puta blagoslivlja (3x ברך bārak). Blagoslovljen je život koji započinje u vodi (Post 1,22), blagoslovljen je čovjek (1,28; 5,2), blagoslovljen je sedmi, posvećeni dan (2,3). Kod pravednika Noe, gdje sve takoreći započinje iznova, nakon velike katastrofe, Bog ponovno podjeljuje blagoslov ljudima (Post 9,1 usp. 1,28; 5,2).

Čovjekovo poslanje

S praocem Abrahamom koji stoji na početku svih triju velikih svjetskih religija, dolazi nešto novo. S Abrahamom Bog započinje novu povijest. Sada više čovjek nije samo pasivan primatelj blagoslova, nego nosi i daje blagoslov drugima. “Ti ćeš biti blagoslov” (Post 12,2) – obećava Bog svom poslušnom odabraniku, definirajući tako još jedan vidik čovjeka stvorena na sliku Božju. Kao što je od početka čovjek dionik i izvršitelj božanske moći da dodjeljuje ime bićima (usp. Post 2,20; 3,20), tako sada postaje aktivan nositelj blagoslova. “U tebi će se blagoslivljati sve obitelji na tlu zemlje” – govori Bog Abrahamu (12,3). Iduća je to bitna crta biblijske antropologije i Božjega pogleda na ljudsko dostojanstvo i poslanje. Pritom ona univerzalnost koja preskače međe vlastitoga “ja”, nadilazi okvir samo jedne “moje” zajednice i uključuje sva plemena zemlje, sve ljude na svijetu, uvriježen je znak po kojem se raspoznaje da je nešto od Božjega Duha. S pravom će mudri Pavao, prokušani poznavatelj Pisama upozoriti upravo na ove rečenice kad bude pisao o tome da Isusova smrt i uskrsnuće vrijede za sve narode, otkupnina su za sve, ne samo za Božji izabrani židovski narod. Pavao bilježi: “ova su obećanja dana Abrahamu i potomstvu njegovu. Ne veli se: ‘i potomcima’ kao o mnogima, nego kao o jednomu: I potomstvu tvojem, to jest Kristu.” (Gal 3,16). U Isusu, potomku Abrahamovu, obećani blagoslov silazi na narode svijeta (usp. Gal 3,14).

Upravo će se uz Abrahama pojaviti i prvi čovjek u Bibliji, svećenik Melkisedek, koji primjenjuje tu svetu moć i doista izriče blagoslov (Post 14,19). Melkisedek blagoslivlja Boga Svevišnjega (v19) i blagoslivlja Abrahama (v20), očitujući tako kako u Svetom pismu eulogijsku strukturu čine i anabatički (uzlazni) i katabatički (silazni) smjer. Divan učinak toga blagoslova jest što Abraham nakon njega ulazi u molitvu – postaje molitelj, prvi put razgovara s Bogom (15,2).

Svećenički blagoslov

Svojevrstan vrhunac blagoslovnoga poslanja poznat je propis o svećeničkom blagoslovu iz Knjige Brojeva (Br 6,22–27). Poznat je kao Aronov odnosno aronovski ili velikosvećenički blagoslov, a u našu je predaju ušao i kao blagoslov sv. Franje. Taj blagoslov propisan u biblijskome Božjem zakonu (Tora) otkriva nam presudne stvari. Ponajprije nalog i ovlast moraju dolaziti od Boga. Gospodin zapovijeda: “Ovako ćete blagoslivljati” (Br 6,23). Potom, blagoslov treba uputiti cijeloj zajednici koja je okupljena kao jedan čovjek. Blagoslov je komunikacijski proces koji obuhvaća zajednicu u cjelini i stvara jedinstvo (nalik Božjim zapovijedima koje su također sročene u jednini Izl 20,2–17). Sadržaj blagoslova jest ponajprije Božje lice: Zazivamo ga da nam bude svjetlo koje svijetli nad nama (Br 6,25), i da nas gleda s očinskom privrženošću i ponosom (v26).

Izvor blagoslova dobiva posve jednostavno tumačenje. Svećenik treba reći: “Gospodin te blagoslovio” (v24), a Bog svojom riječi potvrđuje i sama sebe obvezuje “ja ću ih blagosloviti” (v27).

Blagoslivljanje ovdje ipak nije neka sveopća zadaća nego zadatak povjeren određenoj skupini. Kao i velik dio propisa u Levitskom zakoniku i ovaj iz Knjige Brojeva upućen je “Aronu i njegovim sinovima” (Br 6,23). Prepoznatljiva je to oznaka za svećenike koji će službom biti vezani uz svetište i dom Božji. Ovaj je blagoslov tako pridržan svećenicima i sastavni je dio njihova zaduženja.

Blagoslov jest dužnost koja traži govor (אמר ‘amar – “reći” Br 6,23; Šarić izostavlja). Blagosloviti znači izići u susret drugima, prekoračiti zidinu šutnje i zatvorenosti, izbjeći napast povlačenja u svoj krug i skrivanja iza ljudskih barijera. Stupiti pred zajednicu, prozboriti i izraziti se uvijek je velika stvar. Često je s tim povezan smjer i način života svih. Blagoslivljati znači blago sloviti – blago, milo, dobro i ugodno govoriti.

Važne veze s biblijskom poviješću

Početni zaziv u Knjizi Brojeva veže Božji blagoslov uz čuvanje (שׁמר šāmar  6,24): “Gospodin te blagoslovio i čuvao!” Ključna je to biblijska riječ, tako poznata u često ponovljenoj obvezi da čuvamo zapovijedi, da ih se držimo i u praksi ih poštujemo. Slična zadaća čuvanja čovjeku je dana od  početka. Čovjek treba čuvati i obrađivati Božji vrt na prvim stranicama Pisma (2,15). Zapovijed vladanja s početka (1,28) dobiva u drugom opisu razjašnjenje i tumačenje: Čovjek se traži kao onaj koji će bdjeti nad vrtom, skrbiti za nj i paziti na njega. Svećenički blagoslov u Knjizi Brojeva na lijep način gleda iz druge perspektive: Zaziva Božje čuvanje. Kao što je čovjeku povjeren rajski vrt na skrb, tako se Bog ima brinuti i čuvati blagoslovljenoga sina Izraelova. Kao što je čovjek dužan poštovati Božje zapovijedi, tako neka Bog s poštovanjem pazi na čovjeka!

Zaziv “milostiv neka ti bude” (חנן hānan Br 6,25) vraća velikosvećenički blagoslov na ključnu objavu Božje privrženosti i suosjećanja koju je Mojsije primio kad je s nanovo izrađenim kamenim pločama po drugi put bio pozvan na goru (Izl 34,6). Blagoslovljen čovjek stavljen je pred samo srce unutarnjega Božjega života gdje se iskazuje milosrđe tisućama naraštaja (34,7). Mojsije saznaje kako Bog nije zatvoren u svoj svijet nego je pun sućuti i solidaran sa svojima. Formula božanskoga milosrđa koja prožima cijelu zbirku svetopisamskih tekstova prisutna je tako svojim bitnim dijelom i u blagoslovu. Već u pripravi ponovljenoga susreta na svetoj gori Mojsije prima novu definiciju božanskoga imena יהיה (Jahve) koja je izvedena upravo uz pomoć ove riječi “milostiv”. Bog nije samo slobodni i uzvišeni “jesam koji jesam” (3,14), nego svoje ime tumači i kao: “milostiv sam kome sam milostiv” (חנן Izl 33,19; Br 6,25).

Velik zahtjev daje Bog Aronu i njegovim sinovima. Moraju na sinove Izraelove položiti Božje ime. Blagoslov se tako izjednačuje sa stavljanjem Božjega imena. (Oprez: KS izostavlja broj 27. retka u Br 6, a Šarić izbjegava izvornu plastičnost pa prevodi opisno: “staviti pod zaštitu Božjega imena”). Takva definicija blagoslov uzdiže na vrlo visoku razinu. U prvim knjigama Svetoga pisma, naime, koje imenom ne spominju Jeruzalem, sveti je grad označen kao mjesto koje će sam Bog odabrati da ondje prebiva njegovo ime (Pnz 12,11; 14,23 itd.). Najava je to hrama i Božje prisutnosti u njemu. Blagoslov tako uzvisuje sve koji ga primaju upravo na taj uzvišen stupanj da poput svetoga grada budu nositelji realne Božje prisutnosti. Na njih se polaže Božje ime slično kao što Bog sam bira mjesto u kojem će se njegovo ime nastaniti. Blagoslovljen čovjek posvećen je stan u kojem boravi Božje ime.

09.07.2011.
Dopunjeno i popravljeno: 05.10.2011.; 08.03.2012.; 13.03.12.; 04.08.12.; 15.04.13.

p. Niko Bilić SJ

 

Duhovnost, FER, Nastava

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *