Blagdan tijela i krvi

Tijelovo (B)
Tijelovo je dan velikoga smirenja i svetoga opuštanja pred »Velikim svećenikom budućih dobara« (Heb 9,11), do kraja vjernim. Sva čežnja ljudske duše prelijeva se u klanjateljski pogled na bijelu hostiju. Slavi se Tijelo i Krv!

Crkvena zgrada danas još jasnije postaje slika i simbol »nerukotvorena šatora koji nije od ovoga stvorenja« (Heb 9,11) u kojem se slavi puno zajedništvo s Bogom. Danas nam još mnogo jasnije pred očima duše sjaji istina o hostiji u kojoj se krije ono nerukotvoreno, Božje. Crkva se danas opet, kao i svake godine, okuplja na svečanu povorku ljubavi Kristove – ljubavi koja je daleko više od puke simpatije i  prolazna ljudskoga osjećaja, koja je prihvatila i porugu, nerazumijevanje, odbacivanje, pa i samu smrt.

Znade liječnik kad pregledava, traži uzroke i dijagnozu, znade liječnik kad liječi, što je to tijelo i krv. Zna majka kad pod srcem novi život nosi što je to tijelo i krv. Znamo svi mi, i kad nas mladenački žar vuče i kad nas sile izdaju, što je to tijelo i krv. Slavimo presveto Tijelo i Krv Gospodina našega!

Tijelovo je dan velikoga ispita: Koliko smo pobožne misli i dobre nakane utjelovili? Jesmo li zapovijed ljubavi unijeli u naš život i ponašanje? Je li naša vjera utjelovljena?

Gospodin vjerno izvršava obećanje »Ja sam s vama u sve dane« (Mt 28,20). Ovdje, u ovom svijetu ostaje zato da pokaže kako Bog cijeni život u tijelu i krvi. Ovdje se sklapa savez. Ovdje se izvršava zapovijed. Ovdje su zabijeni stupovi – stećci: za svaku lozu Božjega naroda po jedan (Izl 24,4), za svakog apostola po jedan. Mojsije je popisao sve riječi i sastavio sveti dokument da to ne bude samo skup izgovorenih, proklamiranih stavova koji malo znače, nego riječ koja je blizu zato da je izvršavaš (usp. Pnz 30,14). Gospodin sama sebe ostavlja. Što ću ja ostaviti kad odem?

Na Tijelovo se slavi skrovita djelotvorna prisutnost u pozadini. Prošao je davno zanosan galilejski pokret. Prošla je – vrlo je brzo prošla – svečana povorka na ulazu u grad Jeruzalem. Volimo mi ljudi klicati i dičiti se, ali ono što se traži jest vjernost u malim stvarima i ljubav iz dana u dan. Znaju to najbolje članovi obitelji koji su toliko puta nadišli svoju vlastitu ugodnost i sklonost da bi dali život svojim dragima. Traži se dubinsko obraćenje od zla. Tijelovo je blagdan istine: Kristova krv jedina može očistiti savjest – svjedoči Poslanica Hebrejima (9,14). Zaludu se čovjek zavarava, tijelo ne laže; sami tjelesni zakoni reći će mu istinu o tome kako živi.

Nije Isus okupljao mnoštva zato da im odvrati pozornost od pravih problema – nego je sam ušao svojim tijelom i krvlju u naše prave probleme, našu iskvarenost i izopačenost, licemjerje i nepravdu. Gospodin Isus nije iznio program Kraljevstva Božjega zato da zavara i zavede lijepim idejama nego se sam podložio Zakonu. On je utjelovljena riječ – ne u virtualnom svijetu elektronike i interneta, ne pod reflektorima medija, nego u tijelu i krvi. Izvršava obred Pashe i kad to znači da će sam biti žrtvovan. »Samoga sebe bez mane prinosi Bogu« Ocu (Heb 9,14). I uskrsnuće će dokazati da prava žrtva nije neko samouništenje i razaranje naravi. Kršćanstvo je religija koja poštuje tijelo i krv. Razlikuje se od svakoga drugog pokreta kvazi- i pseudoreligijskog koji bi nas želio navući u zamišljene visine vlastite mašte i emocija, daleko od realnoga svijeta, ili koji zavodi i muči ljude sve do krajnjega mazohizma i samoubilačkoga gaženja vlastita života radi nečijega novca i slave. Na blagdan Tijelova kršćanstvo se izdiže i blista kao religija utjelovljenja, kao religija Tijela i Krvi Kristove.

Davno u ropstvu Izraelci rekoše totalitarističkomu Faraonu: »Pusti nas da odemo i prinesemo žrtvu Bogu svojemu« (usp. Izl 3,18). I evo, nakon kušnji i strahova, nakon buna i mrmljanja u pustinji, na svetoj gori Sinaju kod sklapanja Saveza oni prinose žrtvu (Izl 24,5)! Od početka velik politički pokret oslobođenja iz kuće ropstva ima religioznu crtu bez koje bi ostao prazan i opasan. Svenarodno, takoreći referendumsko izjašnjavanje dvaput ponovljeno na Sinaju: »Sve ćemo izvršavati!« (Izl 24,3.7) ostat će puka formalnost, ako nema svete krvi saveza. Koliko puta smo se osvjedočili da je naša vjernost na krhkim nogama!? Zato molimo, Bogu prikazujemo sami sebe i svoje dobre odluke, od njega tražimo svetu snagu. Svjesni smo itekako da nije dosta vanjsko izvršavanje, nego se traži unutarnja poslušnost srca. Zato sveti tekst u Knjizi Izlaska zapisuje ovim redom: »Izvršavat ćemo i poslušat ćemo« (Izl 24,7).

Tijelovo je dan svetoga aktivizma kad se još jednom definira tko je apostol i što je Crkva. Isus šalje učenike kad treba pripraviti Pashu zapisuje Marko (ἀποστέλλω Mk 14,13; od Luke znamo da to bijahu Petar i Ivan Lk 22,8). Oni su apostoli, od njega poslani. Zadužuje ih da priprave (ἑτοιμάζω Mk 9,15; usp. r. 12.16). Kao što je prije – kad je čudesno nahranio mnoštva –  uzeo njihov skroman dar i njima davao da hrane ljude, tako i sada traži i cijeni njihovu suradnju. Što ću ja danas dati Gospodinu kao svoj prilog?

Crkva – to je zajednica ljudi kojima je dužnost pripraviti – danas pripraviti u našem gradu, u našem narodu, u našoj domovini, u velikoj Europi – ono što treba za Pashu Gospodnju u kojoj je očito da Bog kraljuje. Znamo, nije dosta samo iz običaja biti nazočan i izdaleka motriti. Tko želi nahraniti i napojiti dušu svoju mora se aktivirati. »Uzmite!«, nalaže Isus (Mk 14,22). »Uzmite!«, čut će se u crkvi danas opet.

red. 08.06.2012.

p. Niko Bilić SJ

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *