Sv. Pavao obraćenik i apostol

Nije teško susresti se s velikim apostolom koji je prvi novozavjetni pisac i prvi kršćanski teolog. Od njega imamo dragocjene prve dokumente o Isusovu uskrsnuću (1 Kor 15) i o ustanovljenju Euharistije (1 Kor 11). U ovom pregledu u tri ćemo koraka razmotriti glavna obilježja Pavlova života i njegove misli kako su nam dostupni iz dvaju biografskih izvora: iz Djela apostolskih i iz autobiografskih dijelova njegovih poslanica. Istaknut ćemo prvo njegovo školovanje i objave koje prima, potom ćemo uočiti kako on stoji unutar predaje kojoj služi i aktivan je njezin sudionik. Napokon, u posljednjem dijelu, pogledat ćemo njegovu oštroumnu okrenutost prema budućnosti i svrsi koju tek valja doseći.

1. Sv. Pavao – školovani obraćenik i mistik

Snažna i izravna Božja riječ u sv. Pavlu pokreće obraćenje. Poput Marije Magdalene koja upravo u času kad čuje svoje ime, postaje sposobna prepoznati uskrslog Isusa koji stoji pred njom, Pavao čuje poziv izvornim, drevnim imenom: „Savle!“ odn. „Šaule!“ (Dj 9,4; 22,7; 26,14). Čovjek doživljava vlastitu potvrdu u imenu kojim ga je Bog zazvao i u dlanove ga svoje urezao. Marija Magdalena prepoznaje proslavljenoga Gospodina pred grobom i bujica radosti prelit će se u izraz privrženosti i poštovanja (Iv 20,16), a Pavao je spreman za čuveni upit: „Zašto me progoniš?“ Božja Riječ iz temelja stavlja u pitanje njegov strasni zanos i gorljivost.

Sv. Pavao potječe iz Tarza, ali školovan je u Jeruzalemu uz Gamaliela, u strogosti očinskog zakona (Dj 22,3). Odrasta uz Riječ Božju. Pokazuje svoje vrhunske sposobnosti i u raspravama o Svetom pismu i u izvrsnim obrambenim govorima. Njegov prvi zapisani govor u Djelima apostolskim tumačenje je Riječi Božje – Zakona i Proroka – u Antiohiji Pizidijskoj (Dj 13), a po sadržaju uvelike odgovara Stjepanovu govoru „braći i ocima“ (Dj 7), pokazujući na temelju biblijske povijesti kako je Isusov dolazak najavljen. Riječ Božja služi za obrazlaganje Isusove osobe i poslanja. Osobno upoznavanje Svetog pisma i danas je temelj vjerničkoga života i duhovnoga rasta.

Sv. Pavao je čovjek koji zna grčki i tako razgovara s tisućnikom koji ga kao uhićenika vodi u Jeruzalemsku vojarnu (Dj 21,37). Tako je zasigurno govorio i na Atenskom sudištu, poznatom Areopagu. Na grčkom će sastavljati svoja pisma zajednicama. Pavao zna hebrejski i Jeruzalemcima koji su se digli na njega govori hebrejskim jezikom kako bi istaknuo svoju vezu s predajom (Dj 22,2). U posljednjem izvještaju o svom susretu s Kristom otkriva nam da su prvi poziv i odsudno pitanje bili upućeni „hebrejskim jezikom“ (Dj 26,14).

Najvažnija je riječ kojom se Gospodin objavljuje Pavlu: „Ja sam Isus“ (Dj 9,5; 22,8; 26,15). To je božanska riječ koja će posvema zaokupiti i ispuniti Pavlov život. Je li sv. Pavao u tom času znao za Stjepanov pogled u otvorena nebesa (Dj 7,56), je li možda bio slušao Stjepanovu molitvu: „Gospodine Isuse, primi moj duh!“ – dok je stajao sa strane i čuvao haljine svjedokâ (Dj 7,59)? U biblijskom se tekstu ime Isusovo pred sv. Pavlom prvi put pojavljuje upravo u Stjepanovoj molitvi. Na putu u Damask taj Isus pred njim stoji u svoj snazi svojeg božanskoga bića. Ne znamo koliko je Pavao imao uvid u Stjepanove duhovne doživljaje, ali snaći će ga upravo Stjepanova sudbina. Svojima će na temelju Pisma i svete povijesti dokazivati Isusovo mesijanstvo, a oni će ga progoniti, osuditi, te barem jednom i kamenovati – baš kao Stjepana – te odvući iz grada, misleći da je mrtav (Dj 14,19).

1.1 Preokret

Ivanovo Evanđelje u čuvenu prologu spominje kako je svjetlo došlo na svijet (Iv 1,9). Pavao je to svjetlo sa svom silinom doživio. Zaustavilo ga je u njegovu pohodu na damašćanske kršćane (Dj 9,3; 22,6; 26,13). Srušilo ga je na zemlju – što u biblijskom rječniku znači i to da se Pavao pred njim ničice poklonio. Ako se u tradiciji duhovnoga života govori o prosvjetljenju, sv. Pavao je izvrstan primjer. Do te je mjere iskusio novo svjetlo svijeta da će poslije pisati kako su Kristovi vjerni djeca svjetla (Ef 5,8; 1 Sol 5,5) i da borave u svjetlosti (Kol 1,12). Pavao prvo sam mora učiniti što traži od drugih: odlaže djela tame i uzima na sebe oružje svjetlosti (usp. Rim 13,12).

Kao kod Abrahama (Post 22), Mojsija (Izl 3) i Samuela (1 Sam 3), staro ime „Savao“ dvaput je zazvonilo. Kad u Svetom pismu Bog nečije ime pozivljući ponavlja, to označava dubok zahvat – korjenitu promjenu i zadatak za cijeli život. Kod sv. Pavla to je očito. Šimun, apostolski prvak, postao je Kefa (Iv 1,42) zato da podsjeća na čvrstu stijenu na kojoj treba graditi kuću. Tako će i Savao postati novi čovjek – Pavao. Njegovo novo ime susretst ćemo prvi put u Dj 13. Ista revnost i isti posluh ostali su, ali nakana se od početka iz temelja promijenila! Nastavio je Pavao put u Damask, ali kao svjedok da je Isus Mesija. Dostaje jedna Kristova riječ „ustani“ i Pavao kreće u novi život (Dj 9,6).

Nakon što se Isus predstavio dovoljna je zapovijed i Pavao polazi. „Ustani i idi!“ – sluša Pavao. Dolazi u grad u koji je bio pošao, ali ondje umjesto da po prvoj prijetećoj nakani damašćanske kršćane okovane dovede u Jeruzalem (9,1) on „odmah stade propovijedati Isusa, da je on Sin Božji“ (Dj 9,20). Obrat je očit i poznat, ne ostaje u intimi srca. Kršćanske zajednice znaju da je Pavao prije bio progonitelj, a sada je predani pobornik vjere u Krista (Gal 1,22). One koje je htio zatrijeti, sada naziva „braćom“, za njega oni su „sveti“.

1.2 Objava

Kolika je snaga Kristove proslavljene osobe!? Dovoljno je bilo da objavi Pavlu: „Ja sam Isus“ (Dj9,5) i bogata trogodišnja škola koju su učenici prošli sa svojim Učiteljem od Galileje kroz brojne pouke, čudesa i zajednički život, slila se u blagoslovljen susret pred Damaskom. Tri dana Pavao će podnositi mrak; tri dana provest će u postu i pokori (Dj 9,9). Isus ga izgleda odmah otajstveno pridružuje svojem pashalnom trodnevlju u kojem je raspet, umro i sašao nad pakao da trećeg dana uskrsne. Sv. Pavao će biti bjelodano pridružen Kristovoj sudbini kad svjetina u Jeruzalemu za nj počne vikati baš kao i za Isusa „Smakni ga!“ (Dj 21,36) i kad skuju plan da ga pogube (Dj 23,12–15). Izvest će ga pred Veliko vijeće (Dj 23,1) i udarit će ga po obrazu – baš kao Isusa (23,2). Sadržaj optužbe bit će posve sličan kad ga optuže da se protivi caru proglašavajući Isusa  kraljem (Dj 17,7), i da želi obeščastiti hram (24,6).

Važan je trenutak Pavlova obraćenja. Bog u čije je ime otpočetka htio djelovati dovodi ga konačno na pravi put. Ali nije to Pavlu prvi susret s Bogom. Pavao zna da je od majčine utrobe pozvan (Gal 1,16) i da ga je Bog  pomazao (2 Kor 1,21). Efežanima će napokon pisati kako nas je sve Bog u Isusu prije postanka svijeta izabrao da budemo sveti prinos (Ef 1,4).

Pavao će doživjeti i nove objave. Još je nekoliko Božjih riječi, Pavlu upućenih, zapisano u Svetom pismu. U Korintu Pavao dobiva ohrabrenje u noćnom viđenju (Dj 18,9). Pritom ga Božje obećanje: „Ja sam s tobom“ svrstava u isti biblijski niz s Jakovom (Post 28,15), Mojsijem (Izl 3,12), Jošuom (Jš 1,5), Izaijom (41,10; 43,5) i Jeremijom (1,8).

Od Boga Pavao dobiva i čuveni odgovor „Dosta ti je moja milost“ (2 Kor 12,9). Kad je zatočen u Jeruzalemu, Gospodin mu noću pristupa i hrabri ga jer treba i u Rimu svjedočiti kao što je u Jeruzalemu za nj svjedočio (Dj 23,11). Anđeo Božji progovara mu u noćnom viđenju i onda kad je već na putu za Rim (Dj 27,24). Božja riječ prati Apostola u životnome hodu, nije to bio samo jednokratan prolazni doživljaj.

1.3 Sazrijevanje

Pavlovo je obraćenje proces i ima nekoliko stupnjeva. Poznato je da Pavla susrećemo u Djelima apostolskim prvi put kod kamenovanja Stjepana (Dj 7,58). Biblijski tekst izričito kaže da je pristao na smaknuće Stjepana (8,1). Sam će potvrditi da je dao svoj glas za ubijanje Kristovih vjernika (Dj 26,10). U progonu koji nastaje Pavao ima važnu, vrlo grubu ulogu: ulazi u kuće i odvodi pripadnike zajednice u zatvor (8,3). Prema vlastitom svjedočenju i za Jeruzalem – ne tek za Damask – imao je punomoć i bacao u tamnice (Dj 22,19; 26,10). Sam priznaje da ih je mučio, bičevao po sinagogama (Dj 22,19; 26,11). Poslije će postati apostol ljubavi i napisati čuven hvalospjev u 1 Kor 13.

S apostolima će se povezati, ali će i proći sukob s Petrom (Gal 2,11–14). S Barnabom koji je prvi uz njega i koji ga dovodi u krug apostola i voditelj je prvoga putovanja, razići će se (Dj 15,39). U prvo vrijeme kamo god dolazi ide k židovima i po sinagogama naviješta radosnu vijest, onda svjesno odlučuje da će postupiti drukčije. U duhovnom životu Riječ Božja svakome otkriva i njegove tamne strane i negativnosti, koje valja s Božjim milosrđem nositi i liječiti – treba se obratiti. Riječ Božja hrabri i potiče na poboljšanje i mudar strateški popravak, gdje je to potrebno. Katkada će to biti povezano i s odvajanjem od onih na koje smo navikli.

Pavlov nam je primjer dragocjen jer on poznaje produžena vremena povučenosti. Riječ Božja može pustiti korijenje, aktivni Apostol nije se zagušio u aktivizmu. Osim prva tri dana tame i posta Djela apostolska izvješćuju kako se sv. Pavao nakon prvih prodornih nastupa u Damasku i Jeruzalemu povukao. Ostat će u Tarzu (Dj 9,30) sve dok ga Barnaba ne pozove u Antiohiju (11,25). Galaćanima sam svjedoči kako je, nakon poziva i obraćenja, na neko vrijeme otišao u pustinju (Gal 1,17). Molitva na duži rok i ustrajnost koja ne dobiva sve u isti čas očituje se i u poznatom Pavlovu svjedočanstvu kako je „tri put molio Gospodina da odstupi od njega“ (2 Kor 12,8).

Sv. Pavao prvo putuje i obilazi takoreći sav poznati svijet. Eno ga dvaput po maloj Aziji i Makedoniji, želi sve do Španjolske (Rim 15,28), ali drugi – ili treći – dio života donosi promjenu. Prvo je barem dvije godine u Cezareji zatvoren (Dj 24,27), a potom „pune dvije godine u svom unajmljenom stanu“ u Rimu prima one koji su dolazili k njemu (Dj 28,30). Od velikog hodočasnika postat će nešto novo. Znat će se skrasiti na jednome mjestu.

2. Sv. Pavao – nositelj predaje i komunikator

Kad sv. Pavao prima Riječ Božju onda ima u rukama Sveto pismo koje mi danas nazivamo Stari zavjet. Genijalni argument za raspravu o važnosti vjere bit će mu Abrahamov autoritet koji priznaju i njegovi protivnici (Rim 4). Nadajući se pak i njihovu obraćenju podsjetit će na Mojsijev mistični, nov susret s Bogom na Sinaju od kojeg je Mojsiju izbijala svjetlost s lica (2 Kor 3,7). Upravo u tom kontekstu po prvi put Pavao izriče naziv „Stari zavjet“ (2 Kor 3,14).

Sv. Pavao je aktivan primatelj Riječi Božje. On je zapisuje i – uvjetno rečeno – stvara. Njegov život ispunja stranice i stranice od devetog pa sve do posljednjeg poglavlja Djela apostolskih. Prvi novozavjetni spis, Prvu poslanicu Solunjanima, njemu zahvaljujemo. Cijeli korpus od 14 pisama tradicionalno nosi njegovo ime. Pavlove poslanice ušle su u liturgijska čitanja, njegove misli nadahnjuju teologiju. Sv. Pavao stvara hvalospjev koji propisuje obvezan put za sve karizme.

U 15. poglavlju Poslanice Korinćanima sv. Pavao donosi nadasve vrijedan izvještaj koji je najranije svjedočanstvo o Isusovu uskrsnuću. Pavao prvi piše o susretu s uskrsnulim Gospodinom kad spominje da se Isus trećeg dana ukazao Petru i potom dvanaestorici (1 Kor 15,5). Potom izvješćuje kako je sam uvršten u niz svjedoka: u usporedbi s ostalim apostolima on je slabašno djetešce, nedonošče (1 Kor 15,8). U Isusovu uskrsnuću vidi ostvarenje Pisama. Sv. Pavlu je važno da je Isus umro za naše grijehe po Pismima – po Riječi Božjoj, i da je uskrišen po Pismima (1 Kor 15,3.4). Upravo na temelju Riječi Božje uskrsnuće je u Pavlovim očima liturgijski čin: Uskrsli je „prvina“ koja se prinosi Ocu (1 Kor 15,20). U uskrsnuću dovršava se prinos s križa.

2.1 Predaje, što je primio

Sv. Pavao donosi nam i prvo svjedočanstvo o Euharistiji. S poštovanjem prema Gospodinu kojega je, uskrsla i proslavljena, uživo susreo piše kako je Isus one noći kad bijaše predan uzeo kruh. Nakon zahvale Isus ga je razlomio, a poslije večere uzeo je čašu (1 Kor 11,23–25). Pavao točno navodi Isusove riječi: „Ovo je moje tijelo – za vas“ (1 Kor 11,24), „Ovo je novi Savez u mojoj krvi“ (r. 25). U Pavlovu tekstu, dakle, riječ dobiva sam Gospodin. Pritom, kad Pavao – dionik pradavne, časne biblijske tradicije – piše o Savezu, to mnogo znači. Savez je središnja tema koja nosi i povezuje Riječ Božju sadržanu u knjigama Svetoga pisma. Savez, ustanovljen i sročen na Sinaju poslije izlaska iz Kuće ropstva, svojevrsna je jezgra Božje riječi na koju će se proroci uporno vraćati.

Isusove riječi preciziraju. Mojsije je bio poškropio sav narod krvlju saveza koja je potjecala od žrtvenih životinja (Izl 24,8; Heb 9,20). Dvanaest stupova podno Sinaja predstavljalo je dvanaest plemena Izraelovih (Izl 24,4). Kod Posljednje večere nalazi se dvanaest apostola – živih stupova nove Isusove zajednice. Zato Isus jasno govori da uspostavlja novi savez. Više nije riječ o krvi junaca i bikova kako podrobno objašnjava Poslanica Hebrejima – „ona ne može odnijeti grijeha“ (Heb 10,4). Sada je to presveta Krv Sina koji ulazi u svijet, izričući Ocu posvemašnju spremnost izvršiti njegovu volju.

Sv. Pavao nije bio osobno nazočan na Posljednjoj večeri. On, kako sam ističe, predaje ono što je primio (1 Kor 11,23). I to je kod Pavla bitno. Revni farizej poštuje predaju, od toga je živio. Gorljivo ju je branio i izgarao je za ono što je primio od otaca. Pripada, sam svjedoči „najstrožoj sljedbi“ (Dj 26,5). Isto vrijedi i za ono prvo svjedočanstvo o uskrsnuću: predaje što je primio (1 Kor 15,3).

2.2 Povezanost i suradnja

Sv. Pavao, prosvijetljen, velik autoritet otprije, pročišćen i osnažen pustinjačkom duhovnošću (Gal 1,17), ipak se podlaže apostolskoj predaji. Priznaje Petrovu i Jakovljevu vlast. Iako je Pavao apostol narodâ, Petar je prvi koji naviješta evanđelje nežidovima. Pavao će ga u tome naslijediti, nastavlja tradiciju.

Sv. Pavao je marljiv komunikator – uspostavlja i održava veze. Osobno dolazi k zajednicama. Bez ikakvih prometala našega doba u svoja tri velika misijska putovanja obišao je Bliski Istok i Malu Aziju, došao u Grčku i Rim, a spremao se i u Španjolsku (Rim 15,24.28). On je donio radosnu vijest u Europu. U naviještanju Riječi, premda jak, vatren i samostalan, Pavao zna surađivati. U misije kreće s Barnabom (1 Kor 9, 6). Zajedno sa Silvanom i Timotejem utemeljuje korintsku zajednicu (2 Kor 1, 19). Uz Pavla je Tit koji će biti njegov izaslanik u Korint (2 Kor 12, 18), i Tihik koji će u njegovo ime pohoditi Efežane (Ef 6, 21).

Pavlovo komuniciranje s drugima nije samo stvar trenutka nego traje i tako do danas ostaje zabilježeno. On zajednicama koje je posjetio, ili to kani učiniti, piše. Ustrajnim pisanjem ostao je u doticaju s glavnim svjetskim središtima i s više manjih zajednica. Pritom, zanimljivo, čuvene Pavlove poslanice zapravo nisu samo Pavlove, nego Pavlove i Silvanove, Timotejeve, i jedna Sostenova. I prema tome kako su sročene – zajednička su djela. Pavao sa Silvanom i Timotejem piše Solunjanima (1 Sol 1,1; 2 Sol 1,1).  Zajedno s Timotejem šalje Drugu poslanicu Korinćanima (2 Kor 1, 1), Poslanicu Filipljanima (Fil 1, 1) i onu Kološanima (Kol 1, 1). Sosten, vjerojatno nadstojnik sinagoge u Korintu (Dj 18,17), s Pavlom upućuje pozdrav u Prvoj poslanici Korinćanima (1 Kor 1, 1).

3. Sv. Pavao –  dovitljivi hrlitelj

Sv. Pavao kao učitelj Riječi zna biti pragmatičan i lukav. Njegov pogled na Krista, primjerice, u suvremenu tržišnome govoru i menadžmentu vrlo je moderan i razumljiv: Krist je dobitak – profit (κέρδος). Njega treba steći (Fil 3,8). Pavao pronicljivo, gotovo kompromisno, povezuje: Jasno mu je da se po vjeri postaje pravedan, ne po djelima Mojsijeva Zakona. Ipak, u istoj poslanici u kojoj korjenito razrađuje tu temu, tumači Galaćanima kako je sav Zakon važan. Sav Zakon Pavao sažima u jednu zapovijed iz Levitskog zakonika: „Ljubi bližnjega kao sebe samoga!“ – u njoj se Zakon ispunjuje (Gal 5,14 usp. Lev 19,18; Rim 13,9;). Poznato je, prema sv. Pavlu, sloboda vlada: ni obrezanje ni neobrezanje nisu ništa; ali ono što se traži jest „držanje Božjih zapovijedi“ (1 Kor 7,19). Koliko god slobodu stavljao nasuprot Zakonu, sv. Pavao neskriveno ističe vrijednost i nužnost izvršavanja Božjih zapovijedi.

Kako bi sjeme Riječi došlo do ploda sv. Pavao postupa dovitljivo. S jedne strane daje obrezati Timoteja, od oca Grka (Dj 16,3), premda obrezanje i djela Zakona nisu ono bitno, s druge strane Tit, njegov pratilac, premda Grk nije bio prisiljen obrezati se (Gal 2,3). Pavao u svom naučavanju žustro odbija svjetovni sud (1 Kor 6,1–6), ali ipak mu se sam podvrgava jer mu je živa želja, ima već mnogo godina, doći k Rimljanima (Rim 14,23). Nije li se zbog toga prizvao na cara?

3.1 Prema cilju

Riječ Božja sv. Pavla okreće prema naprijed. Nove težnje iz temelja vuku Pavla i daju nov smjer njegovu životu. Žurno ide naprijed, kao i prije, ali sada zato da dođe do Krista i do savršene snage njegova uskrsnuća (Fil 3,8.12). Teži prema naprijed i iščekuje ono što tek treba postići. Ne upada u oholu iluziju da je već došao do cilja. Gorljivi apostol koji je život predao Kristu otvoreno priznaje Filipljanima da još nije dopro do savršenstva. Pruža se prema onom što je pred njim i što još mora ostvariti. Obratio se, ali nipošto nije na kraju. Hiti ne bi li kako dohvatio jer je zahvaćen (Fil 3,11.12). Žudi za onim što ima doći.

Isus, koji je došao oganj baciti na zemlju, s mukom je i čežnjom iščekivao buduće krštenje (Lk 12,50). Pitao je apostole mogu li primiti krštenje kojim će on biti kršten (Mk 10,38). S Mojsijem i Ilijom u mističnim trenucima molitve na Gori preobraženja razgovara o svom Izlasku koji se ima zbiti (Lk 9,31). Sam Sin Božji, uzimajući na sebe ljudsku narav, preuzeo je i našu ispruženost prema onome što se tek treba ostvariti. Tako i sv. Pavao k cilju hiti, k nagradi višnjeg poziva Božjeg (Fil 3,14). Oba završna obrambena govora, i pred Feliksom i pred nasljednikom mu Festom i Agripom II., kao predmet optužbe protiv Pavla zadržavaju još jedino uskrsnuće od mrtvih (Dj 24,21; 26,23). Do toga Pavao od svojeg obraćenja želi prispjeti (Fil 3,11).

Prvi Pavlov spis, predragocjeni dokument kršćanske vjere također je posvećen temi iščekivanja. U Prvoj poslanici Solunjanima Pavao naime govori o Dolasku Gospodnjem (1 Sol 4,15). To je slavni dolazak koji je Isus više puta najavio, svršetak prema kojem gledamo. Za braću Solunjane Pavao zna da nisu u tami pa ih Dan Gospodnji ne može zaskočiti kao kradljivac. „Bdijmo“ poziva sv. Pavao jer zna „da imamo spasenje po Gospodinu Isusu Kristu“ (1 Sol 5,9).

3.2  Sa svim stvorenjem

Sv. Pavao bi se zacijelo odmah s nama složio ako bismo čovjeka definirali kao biće iščekivanja. Jednako kao što kosti nose tijelo, tako naše duhovno biće drže niti čežnje i žudnje za onim što ima doći i što će se ostvariti. U osmom poglavlju Poslanice Rimljanima Pavao govori kako su kršćani „u nadi spašeni“. Mi još ne gledamo u punini svoje otkupljenje i svoje posinstvo kojim smo, poput Krista, Božja djeca. Ali ih postojano iščekujemo i već imamo prve plodove. Kristovim darom već imamo prvine Duha, premda još uvijek „uzdišemo“ (Rim 8,22).

Sv. Pavao međutim ističe kako mi ljudi u tome nismo usamljeni i izolirani. Prema Pavlu i u tome smo dio ovoga svemira u kojem živimo. Pavao prepoznaje kako je sve Božje stvorenje usmjereno prema naprijed, čeznutljivo se isteže prema onom dovršetku i svrsi koju mu je Stvoritelj namijenio. I mi danas, dok se vraćamo prirodi, otkrivamo kako „sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se“ (Rim 8,22). Sveta je to čežnja, premda bolna, koja nosi prema naprijed.

U današnjem financijskom lomu na svjetskoj razini nije teško shvatiti Pavla kad gleda kako je „stvorenje podvrgnuto ispraznosti“ (Rim 8,20). Isto tako, kad čujemo o katastrofama koje ubijaju mnoštvo nedužnih, žudnja stvorenja o kojoj Pavao piše tješi nas jer smjera na odgovor Boga, dobrog Oca, koji zna tajne svijeta. S povjerenjem u Božju providnost smijemo – njegujući nadu – sve to promatrati kao „porođajne boli“ (Rim 8,22).  Sa svetim Pavlom postajemo svjesni svoje nedovršenosti i znamo da smo solidarni sa svijetom u kome živimo.

3.3 Prava mjerila

Sv. Pavao želi upoznati snagu Kristova uskrsnuća, želi biti zajedno s Kristom u njegovoj patnji (Fil 3,10) i tako daje orijentir za svekoliku zdravu religioznost. Zajedništvo s Kristom – u trpljenju i proslavi – mjerilo je napretka. Ako suvremeno doba ističe i traži da čovjek bude autentičan i da se mora naći i ostvariti, sv. Pavao je putokaz. Sama sebe želi pronaći u Kristu. Cilj mu je, piše on, „da se u njemu nađem“ (Fil 3,9), sve ostalo gubi vrijednost. U Kristu, Riječi Božjoj, sveti je prostor gdje će biti okom Gospodnjim pronađen – otkriva se njegova vlastita ljudska bit.

Govoreći o čovjekovoj usmjerenosti na ono što dolazi sv. Pavao će u Poslanici Efežanima postaviti jednoznačan kriterij: Treba doći do „mjere uzrasta punine Kristove“ (Ef 4,13). Uzrast utjelovljena Božjeg Sina – to je mjerilo! Tako suvremenu individualizmu i novom mitu o ljudskoj veličini i čovjekovu razvoju možemo pripisati i neke pozitivne silnice, promatramo li ih Pavlovom oštrinom. Doista, valja prispjeti „do čovjeka savršena“ (Ef 4,13)! Traži se „rast“ (Ef 4,16)! Zahtjevna je askeza koju sv. Pavao zadaje. Ali pritom on sluša i usvaja Riječ Božju s početka. Prve zapovijedi koje je Stvoritelj povjerio čovjeku, svom stvorenju, a obično ih  promatramo pod vidikom množenja, traže rast i postizanje dostatne veličine (hebr. korijen רב rab Post 1,28; 9,1.7). Pavao razjašnjava: cilj je uzrast punine Kristove (Ef 4,13), a put je ljubav (Ef 4,15.16).

(prepravljeno 23.05.12.)

dr. sc. Niko Bilić SJ

vidi:

 

FER

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *