Abrahamov poziv

Pamtimo kako Bog upućuje svoj poziv Abrahamu, praocu naše vjere. Nadprosječno poznat biblijski izvještaj u Knjizi Postanka još jednom nas veseli jer je daleko prodorniji i jači nego maštanja i priče koje nisu dio Božje objave. Abraham je veoma istaknut time što mu Bog osobno upućuje svoju riječ. Kad mu Bog progovara to je prvo Božje obraćanje nakon saveza s pravednikom Noom. Biblijski poziv: “Idi!, Hodaj!” klasičan je poziv na život jer se odnosi na životni hod.

Od Abrahama se traži izlazak iz domovine. Zanimljivo, Abraham je već krenuo iz zavičaja pod očevim autoritetom. Premda je već u braku, njegov je život put i izlazak iz Kaldeje bjelodano smješten unutar obiteljske povijesti njegova oca Teraha. Otac vodi pokret iz zemlje. Već je očeva nakana doći u Kanaan, premda još ne zna za Božje obećanje. Nadahnjuje i tješi vidjeti da se Abraham nalazi unutar tradicije. Kad pomislimo da sami polazimo na nešto silno novo i ako revolucionaristički preziremo prijašnje, pogled izbilza otkriva kako već prethodnici izvršavaju volju Božju. Dobro je zaviriti u prošlost i vratiti se na početke kako bismo prepoznali da Bog pripravlja put i onda kad nam se čini da su stari zakazali i da treba radikalno naprijed nekim novim putom. Znamo da je biblijski je prorok, primjerice nenadmašni Jeremija, od majčine utrobe pozvan (usp. Jer 1). Slično je evo i Abraham već od oca poveden na put koji mu je Bog namijenio. Iz iskustva znamo da je za čovjekovu vjeru i duhovnost uloga roditelja odlučujuća.

Stiže Abrahamu poziv. I on mora poći. Do sada je otac Terah bio subjekt koji vodi, sada Bog od Abrahama traži samostalnost. On će sada poći kao voditelj (12,4). Biblija izvješćuje kako on uzima ženu i bratova sina, on uzima sve što su stekli. Sada je on otac obitelji i gospodar.

Abrahamovo podrijetlo je u Uru Kaldejskome (Post 11,28.31). Jesmo li se već zapitali zašto Bog od njega traži napuštanje i odlazak? To može biti neodgovorno zanemarivanje drevnoga i predanoga. Uočimo li da je to prvi Božji govor nakon suda žalosnom pothvatu s babilonskom kulom (11,6s), biva nam jasnije. Prisjetimo li se k tome da je gradnja bila u zemlji Šinearu i da pothvat koji završava u međusobnom nerazumijevanju dobiva ime Babilona, stvar je još očitija. Kaldejci – bit će to uvriježen naziv za Nabukodonozorove babilonce koji u presudnom trenutku razaraju sveti grad Jeruzalem, spaljuju hram, dokidaju državu i kraljevstvo i odvode Božji narod u veliko progonstvo. Od Kaldeje i Babilona Abrahama se treba udaljiti. Od ohologa uzdizanja u Božju sferu i od bolesnoga nerazumijevanja među ljudima.

Kad Bog obećava Abrahamu da će učiniti velikim njegovo ime (12,2), to još više raskrinkava promašenost i besmislenost babilonskoga pothvata pri kojem su si ljudi htjeli sami sebi “pribaviti” ime. Abraham se treba odvojiti od neuspjeloga i bespotrebnoga pothvata čovjekova da samome sebi stvara veliko ime, da gradi svoju slavu. Ta, Bog otpočetka daje ime. I čovjeku daje ime, u skladu s njegovom zemaljskom naravi izvješćuje peto poglavlje (Post 5,2). I tu važnu službu davanja imena Bog je povjerio čovjeku (2,20). Tako je babilonska kula izopačenje i izvitoperenost. Umjesto da daju ime bićima, ljudi ga žele sami sebi kreirati. Čovjek treba prepoznavati svijet oko sebe i davati mu ime (prepoznavati i unositi smisao).

Asketska tradicija dobro poznaje kako je važno odricanje. Od Abrahama se traži odjeljivanje koje se višestruko i zbiva. Brat mu je umro, još za života očeva, dakle, neočekivano rano (11,28). Tako se već unaprijed ispunjuje dio zahtijeva Božjega da od iz doma očinskoga. Potom već s ocem odlazi od drugoga brata Nahora i njegove obitelji (11,31). Napokon i otac umire. Hoćeš-nećeš, Abraham se odvaja od svojega roda.

Zanimljivo kako Biblija ističe da je Abraham osobni Božji poziv čuo upravno u presudnom trenutku nakon što mu je otac preminuo (11,32). Iskustvo pokazuje koliko očeva smrt može značiti i u životu odrasle osobe. Ako je bio snažna osobnost, onda može nastati osjećaj dezorijentiranosti ili pak oslobođenja, čovjek će odahnuti; ako li je bio slabašan i premalo prisutan ista se potraga i osjećaj nesigurnosti, neka bezličnost nastavljaju. Otac je umro. I tako se, evo, hoćeš-nećeš odvaja od kuće očinske što Bog izrijekom traži.

Danas volimo ostavljati dojam, izgled nam je važan. Sve tamo od Staljinova doba retuširamo svoj izgled, prikrivamo nedostatke. Pa i u duhovnom životu olako se gotovo po instinktu prikazujemo u boljem svjetlu. Kod Abrahama pak od početka je jasno da ima bitan nedostatak. Biblija ga odmah spominje. On i Sara nemaju potomstva (11,30). Ne samo da se taj nedostatak ne prikriva nego će biti u središtu čudesnoga Božjega plana, jarki je kontrast božanskoj inicijativi da od Abrahama učini velik narod (12,2).

“Idi u zemlju koju ću ti pokazati” (12,1) nalaže Gospodin i tako stvara budućnost. To je velika obveza Abrahamu za Abrahama koja traži otvorene oči, motrenje i živu povezanost s Bogom da može pratiti što mu to Bog pokazuje.

11.05.12. (11.07.12.; 25.09.12.)

p. Niko Bilić, SJ

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *