Pedagoški procesi u Svetom pismu

Psihološki vidici

Kad govorimo o edukacijskom procesu, možemo doslovce početi od Adama i Eve, jer profesori i škola preuzimlju brigu o važnom zadatku da »čovjek ostavi oca i majku…« (Post 2,24) kako bi plodno ušao u svoju novu te u veliku ljudsku obitelj.

Prepustit ćemo se valu Riječi Božje. Zaustavit ćemo se osobito na psihosocijalnim momentima i odgojnoj interakciji. U prvom dijelu bit će ponajprije riječi o Božjim pedagoškim postupcima (A.), gdje ćemo nakon pogleda na početke posebnu pozornost posvetiti Noi, Jakovu, Mojsiju, Samuelu i Joni kao odgajanicima. U drugom dijelu govorit ćemo o ljudima odgajateljima u Svetom pismu (B.), pa ćemo se kratko zaustaviti na Abrahamu i Izaku, na Mojsiju, na Iliji i Elizeju i napokon na Nehemiji. U završnom dijelu ponovno ćemo usmjeriti pogled na Isusa – Učitelja i na njegov pedagoški postupak prema farizejima te prema Marti i Mariji.

A. Bog odgajatelj

Počeci

Kad govorimo o Bogu kao odgojitelju u Svetom pismu najprije se možemo prisjetiti s kakvim »materijalom« on ima posla. Njegov odgajanik je prevaren (Post 3,13), opterećen strahom i stidom. Osjeća se izložen (v10). Osjeća da je preteška njegova krivnja, sam je ne može nositi (4,13). Od početka se iznevjerio. Pedagoška taktika Božja je zainteresiranost za osobu: »Gdje si« (3,9)? – čuje Adam. »Gdje je brat tvoj?« – sluša Kajin (4,9). Odgojni pristup jest i Božji interes o postupcima: »Što si učinila?« (3,13) – pitanje je upućeno Evi; »Što si učinio?« – paralelno je pitanje za Kajina (4,10). Bog osim toga postupa kao zaštitnik kad prvom paru daje odijelo (3,21), a vječnom skitalici zaštitni znak na čelo (4,15). Promatrajući verbalnu interakciju, uočimo da Bog progovara i prije, ali i nakon neposluha i ubojstva (3,9; 4,9), a da čovjek svoju riječ upućuje Bogu tek poslije (3,10; 4,9). Štoviše Kajin prije negoli je postao bratoubojica otklanja interakciju, ne prihvaća ponuđeni dijalog o svome stanju bijesa i palog lica (4,6s). Ostavlja upućeno mu pitanje bez ikakva odgovora i kreće u napad na brata.

Noa

U izvještaju o Noi uočimo najprije kako u sveopćoj katastrofi Bog čovjeku povjerava golem zadatak. Više postupaka za našu temu je relevantno:

Bog procjenjuje Nou. Njegova pravednost nije opća procjena većine, javnog mijenja, ogovaranja i šaputanja, ili mišljenja koje su drugi dali. On je u očima Božjim procijenjen (Post 6,8; 7,1). Isti je to pogled koji poznajemo s prve stranice Biblije, dubok i objektivan pogled koji apsolutno prosuđuje vrijednost stvorenog bića (usp. »I vidje Bog…« Post 1,5 i dalje).

Bog iskazuje Noi silno povjerenje i postavlja velike zahtjeve. Traži veliku aktivnost od čovjeka koji prema mjeri svojih godina već započinje svoju treću dob: 600 od ukupno 950 godina (usp. Post 7,6; 9,29). Traži fizički angažman i stručnost. Daje točne naloge (6,14–16).

Moderni psiholozi upozorili su nas: Daj mladima baraku, napravit će ti daske; daj im daske, napravit će baraku! Stanje opće propasti u kojem je Noa opisan (Post 6,5) nije tako daleko od naše zapadne civilizacije. Isto će pravilo vrijediti: treba zadati velik zadatak u kojem čovjek može aktivirati svoje sile, osjetiti kreativnost i primijeniti je, realno se brinuti za one koje su mu povjereni kao kad Noa dobiva u zadatak da ponese i dovoljno hrane u korablju (6,21). Noa smije osjetiti veličinu djela koje svojim rukama izvodi.

Bitna karakteristika Božjeg pedagoškog postupka s Noom jest da ne otvara dijalog i ne traži Noina mišljenja. Noa je verbalno pasivan, a u izvršavanju aktivan (6,22; 7,5).

Takvo razumijevanje bez riječi i koordiniranost ima zacijelo svoju povijest u neodređeno dugoj pripravi koju prepoznajemo u izvještaju da je Noa, kao i njegov pradjed Henok, s Bogom hodio (5,22.24; 6,9). Zajednički hod vrijeme je u kojem je Bog očito mogao donijeti svoju prosudbu o Noi, ali i Noa je mogao upoznati izbližega svoga budućeg nalogodavca. Uspostavljanje zdravog kontakta između odgajanika i odgojitelja, zajednički životni koraci do danas ostaju temeljne odrednice svakog odgojnog procesa.

Važan aspekt božanskog pedagoškog postupka jest jasno definiranje cilja unaprijed: »S tobom ću sklopiti Savez« (6,18) – čuje Noa već na početku. Nakon potopa, kad Bog izvrši svoje obećanje Noa će znati da je s pravom mogao imati puno pouzdanje i povjerenje (9,8 i dalje).

Pogled na poznatu završnu epizodu s Noinim pijanstvom (9,20–27) upozorava nas ponajprije da niti najbolji odgoj ne znači željeznu disciplinu i sigurnu slobodu od svake droge. Odnos prema sinovima upozorava nas također da to što je netko uživao izvrstan odgoj ne znači da je automatski postao vrstan odgojitelj.

Ipak, Noa je za nas mjerodavan jer pokazuje bitne pedagoške uspjehe: bez izravnog Božjeg naloga ili poticaja sam dolazi do toga da prvi u Svetom pismu prinosi žrtve paljenice (Post 8,20). Preko njega saznajemo za obvezu koju Bog na sebe preuzima. Kod Noe se prvi put Savez spominje u Bibliji, i po svom sadržaju – za razliku od onoga što najviše prepoznajemo npr. u Savezu na Sinaju – predstavlja gotovo isključivo obvezu koju Bog preuzima na sebe, a ne stavlja na čovjeka zahtjeve. Noa nam je napokon važan stoga što je, čuvši da Bog odlaže svoj luk – dugu i tako započinje mir (9,13), iz temelja izbrisao pogrešnu sliku o Bogu koja tako često stvara smetnje u odgoju.

Jakov

U ovom razmatranju ne možemo preskočiti dug životni put praoca Jakova. Bog započinje pedagoški djelovati u njegovu životu ponajprije kao osloboditelj iz začaranog kruga lošeg odgoja. Roditeljska ljubav bijaše bitno podijeljena. S jedne je strane otac koji voli divljač pa stoga neskriveno preferira sina lovca (Post 25,28), a osim toga u želji da se slasno nahrani čak najavljuje i smrt (27,2), premda će još duge godine poživjeti (35,29). S druge je strane majka koja voli Jakova (25,28). Možda je na svoju ruku htjela požuriti proroštvo o gospodstvu mlađega nad starijim sinom (25,23) pa ga zavodi na put nepoštenog lukavstva (27,8) i pritom triput sebi pripisuje božanski autoritet pozivljući Jakova: »Poslušaj moj glas« (27,8.13.43).

Nebeski pedagog ulazi u Jakovljev život kad je Jakov razorio obiteljske veze: prevario je oca, brat mu smrću prijeti, majka diktira svoje – Jakov odlazi.

Bog ga najprije pohađa u snu (28,12) – u stanju gdje duša iskreno progovara, bez svjesnih smicalica i uvježbanih obrazaca ponašanja, prikrivanja i laži. Važna su vremena povučenosti i odvojenosti u kojima Bog može progovoriti.

Kod Jakova prvi susret izaziva strahopoštovanje (28,17). Ali Božji postupak je pedagoški: Jakovljevi uvjeti bit će prihvaćeni. On traži vlastito iskustvo: ako se pobrineš za mene, bit ćeš moj Bog (28,20s). Bog ne odbija pogodbu i put očišćenja za Jakova može početi. Odvajanje od majčinskog autoriteta i samostalnost započinju. Još je Jakov skučen: Bog govori o potomstvu, o zemlji; vjerno opetuje veliko obećanje koje je zadao već Jakovljevu djedu Abrahamu (v13–15). Univerzalno je i tiče se svih plemena na zemlji (v14). Ali Jakov to ne čuje. Nema dijaloga. On traži kruha i ruha, i siguran put za sebe. Djecu i posjed ne spominje.

Ipak ovaj prvi susret s Bogom bit će važan jer ga dovodi do toga da prvi put Bogu izravno progovori. Već u tom prvom susretu Jakov će kazati Bogu »ti« – tek na kraju, ali ipak (22b).

Pedagoški proces kroz koji Jakov prolazi poznajemo. Kao što je sam oca prevario tako će sad pretrpjeti prijevaru ujakovu. Prevario je brata glumeći njegov identitet, bit će prevaren sa sestrom koja mu je dana namjesto njegove ljubljene (29,23).

Sve to još nije dosta za pomirenje s bratom. Ni duge godine, ni patnje, ni novi status gospodara i oca obitelji ne pomažu. Morat će se bez ikoga i bez ičega usred mraka sam pred Bogom izboriti za blagoslov (32,25). Tek s novim imenom (v29) stupit će pred brata u ganutljiv zagrljaj pomirenja, optočen suzama (33,4).

Jakovljev osobni rast traje punih 25 biblijskih poglavlja. Kao što je sam oca povrijedio tako će poslije kao otac doživjeti strašnu bol koju mu priređuju sinovi koji su prodali miljenika Josipa (37,24s).

Bitnu pedagošku ulogu odigrat će njegov sin Juda i tu već dolazimo do druge dimenzije, do odgajatelja čovjeka, i do poznate činjenice da odagajanici odgajaju odgajatelje. Kad bude Juda vlastitim životom jamčio za Benjamina (43,9), to će istom Jakova nagnati da promijeni svoj kruti stav odbijanja i pošalje sinove još jednom u Egipat. Tako autoritet i odagajatelj mijenja stav pod utjecajem odgajanika sina.

Proces kroz koji Jakov prolazi vjerojatno ima pravo dovršenje u blagoslovu koji podjeljuje Josipovim sinovima. Pred kraj zemaljskog života ispravlja nepravdu koju je izazvao. Svjesno polaže desnicu na mlađega i tako mu daje prednost – bez prijevare, bez glume (48,14.19). Osim toga za razliku od oca Izaka, namjerno blagoslivlje obojicu.

Mojsije

Pedagoški pristup očituje se i u čuvenom tekstu o Mojsijevu pozivu. Silno je povjerenje Božje u Mojsija kad mu dodjeljuje golemu zadaću da oslobodi cijeli narod. Istodobno dopušta Mojsiju da izrekne svih svojih pet poteškoća koje počinju od pitanja o samome sebi (Izl 3,11), preko uviđanja vlastite slabosti u govoru i nastupu (4,10), te idu sve do toliko nam dragog i poznatog »izvlačenja»: »Ne bi li ipak poslao nekog drugog« (v13).

Bog si doista uzima vremena – to je zacijelo najdulji dijalog s Bogom u Bibliji jer traje sve do duboko u iduće poglavlje (3,4–4,17). Odgajateljski postupak s Božje strane u tom je razgovoru višestruk. Riječ je o dugačkom i otvorenom razgovoru. Bog otvoreno definira vlastiti idenitet, »stavlja karte na stol« (3,14). Napokon, nema skrivanja osjećaja, Bog dopušta da se njegova ljutnja osjeti (Izl 4,14).

Samuel

Kod poznatoga Samuelova poziva (1 Sam 3) od pedagoškog postupka najbolje možemo uočiti kako se isplati na vrijeme početi. Radi se o djetinjoj dobi, ali kako nam prethodna poglavlja svjedoče Božja pedagoška metoda seže u Samuelovu pretpovijest.

Iz samog opisa zvanja uočimo nekoliko pojedinosti. Važno je ozračje u kojem se interakcija događa. Samuel je u svetištu (1 Sam 3,3).

Bog strpljivo ponavlja svoj poziv i pušta da sam dječak dođe do pravog odgovora, pa makar više puta krenuo ukrivo (v5s.8). Na pravi put dovest će ga upravo njegov religiozni autoritet. Bog dopušta da Eli, protiv kojeg će izreći svoj žestoki sud, bude pravi učitelj Samuelu (v9). I po našoj slabosti i nevjernosti Bog može duše k sebi dovesti. Eli poučava Samuela o identitetu Božjemu i o stavu koji može zauzeti.

Čak četiri puta, ne tri kako obično brojimo, Bog izriče svoj poziv Samuelu poimence (v4.6.8.10). Posljednji put Pismo kaže da je Gospodio prvo došao pa onda zazvao (v10). To nam daje naslutiti da je mali Samuel mogao vrlo živo i opipljivo osjetiti Božju prisutnost.

»Vrati se i lezi« ponavljao je Eli (v5s.9). Ležao je Samuel (usp. v15). Spavao svakako nije od toga ponešto zastrašujućeg noćnog događanja. Božanska prijetnja koju dječak mora saslušati (v11–14) i potom je sa strahom iznosi pred svojim autoritetom i odgojiteljem (v18) strahovita je. I ovdje odgajanik bitno utječe na svog odgajatelja, potvrđujući mu Božju objavu koju je ovaj već znao od Božjeg čovjeka (2,27–36).

Pedagogija primijenjena na Samuela nije bezbolna ali je plodonosna. Na kraju istog poglavlja cijela ga zajednica prepoznaje i priznaje kao proroka Gospodnjeg (3,20).

Jona

Zaključimo govor o Božjoj pedagogiji najpoznatijom i najomiljenijom biblijskom knjigom na tu temu koja nam svjedoči da je Bog spreman – i mora – više uložiti da odgoji svoga poslanika negoli da se cijeli tuđinski narod zavojevača zajedno sa svojim kraljem obrati. Riječ je dakako o Joni.

Koje su pojedinosti za odgojnu interakciju važne? Ponajprije Bog dvaput opetuje poziv Joni (Jon 1,2; 3,2). Pri prvom neuspjehu ne ljuti se i ne sprječava Jonin bijeg. Pušta ga da dođe do dna, da skroz propadne (»silazi« 1,3.5; 2,7). Tek tu u mračnoj dubini uzvratit će Jona po prvi put na Božju riječ. Obratit će se Bogu tek u ribljoj utrobi (2,3–10), prihvatit će dijalog, dati odgovor.

Božji zahtjev Joni je precizan: »Propovijedaj što ću ti reći!« (3,2) Traži se dakle najprije slušanje Božje riječi – i tu smo na važnom tragu.

Opaža dobar Odgajatelj mnogih proroka kako je Jona pod utjecajem vlastite egzistencijalne situacije u ribljoj utrobi došao do visoko intelektualnog uvida da Gospodinu pripada spasenje, da je Bog spasitelj (2,10). Nad pošteđenom Ninivom koja se obratila bit će međutim očito da taj uvid nije ušao u emocionalne dubine (4,1). Znao je Jona od početka Božju definiciju iz Mojsijeva zakona (Izl 34,6): milosrdan, milostiv, spor na srdžbu, bogat dobrotom (Jon 4,2). Međutim, još i sad bježi od nje. U izravnom susretu i dijalogu bit će jasno da Jonu ispunja mržnja na mrskog asirskog agresora koji je razrušio Izraelsko, sjeverno kraljevstvo. Jona zapravo želi njihovu propast. Emocija koja ga ispunja i obuzima htjela bi da i Bog bude nemilosrdan, krut, brz na srdžbu i bogat zloćom. Gospodin ga pita o njegovu osjećaju (4,4.9). Pred Bogom smije izreći svu svoju ljutnju. Božji interes otkrit će dubinu njegove proročke depresije koja ga približava samoubilačkim tendencijama. Opetovano ih spominje govoreći da mu je bolje umrijeti negoli živjeti (4,3.8) i da je ljut na smrt (v9).

Upravo takvom čovjeku upućena je dugačka Božja riječ, tumačenje s kojim završava Knjiga o Joni (4,10s). Smijemo li ustanoviti da je Božja pedagogija uspjela? Svakako Jona više ništa nije odbrusio nego je na kraju postao slušatelj Riječi.

B. Ljudi odgajatelji

Abraham – Izak

Govorimo li o međuljudskoj interakciji gdje nije jednostavno Bog u ulozi odgajatelja, nego čovjek, zaustavimo se na poznatoj Abrahamovoj kušnji. Po definiciji roditelj je odgajatelj. Ovdje je egzemplarna situacija gdje i odgajatelj prolazi novi stupanj odgoja.

Uočimo kako Abraham istom spremnošću odgovara na Božji poziv: »Evo me« (Post 22,1.11), kao što i sinu, kad ga Izak zove, odgovara: »Evo me« (v7). Dobri Abraham, vjernik, pravo odgovara na djetetovo pitanje o žrtvenom janjetu: Bog će providjeti (v8). Bog je i providio: ovan se zapleo u grm (v13).

Problem ipak ostaje. Topli očinski odgovor: »sine moj« (v8), nije u srazmjeru s rukom koja se diže da ga zakolje (v10). Svezivanje i stavljanje na žrtvenik bez ikakva tumačenja i dijaloga, bez povratne djetetove informacije ostavit će zasigurno traumu koja možda donekle utječe na to da je Izak među patrijarsima najpasivniji.

Središnji zadatak za Abrahama, odgajatelja, jest shvatiti što Bog od njega traži. Ovdje on prvi put čuje izraz »žrtva paljenica« (v2). I morat će dokučiti da je pravo žrtvovanje ono koje vodi k uzvišenju, kako i biblijska riječ za žrtvu paljenicu sugerira, a ne uništenju i nijekanju Božjeg dara. Križ koji ne vodi k uskrsnuću nije kršćanski križ. Križ bez Isusa Otkupitelja jest sadizam i mazohizam. U svojim odgojnim postupcima trpljenje možemo uočiti, razumjeti i blažiti, ali ga ne smijemo svjesno stvarati ili podržavati, umišljajući si da time ispunjujemo Božju nakanu. Davanje i žrtvovanje koje nije samoostvarenje u Isusovu Duhu, kljaštrenje je i preziranje Božjeg dara.

Mojsije – narod

Iz Mojsijeva pedagoškog postupanja uočimo samo onu jednu pojedinost kad se cijeli narod našao u doslovnom škripcu. Na putu u obećanju zemlju pred njima se ispriječilo more, a za njima hrli vojska progonitelja (Izl 14,9). Cio narod viče, vapi i zapomaže (v10). Kako Mojsije postupa? Pred njima je optimistički voditelj, hrabri ih i sokoli božanskom riječi: »Ne bojte se!« (v13). Uopće se ne zaustavlja na njihovu grubom napadu i pljuvanju po njegovu autoritetu (v11s) nego ide na korijen problema: strah koji ih je obuzeo (v10). Govori im: »Vidjet ćete spasenje Božje« i smiruje ih (v13s).

A sam pred Bogom, dakle na pravom mjestu, izriče svoju muku. U izvornom svetopisamskom jeziku istom riječi koja opisuje gorak vapaj cijele zajednice Bog opisuje način na koji se Mojsije njemu obraća (v15, hebr. jednina).

Mojsije – Jošua

Za Mojsijevu pojedinačnu pedagogiju važan je odnos prema Jošui kojega već usred Knjige Izlaska šalje u boj s iskonskim neprijateljem Amalekom (Izl 17,9). Povjerava mu da sam odabere borce, a sam se pri tom moli za uspjeh (v11). Pred smrt jasno će na Jošuu prenijeti vlast pred cijelim narodom i dati mu do znanja da on mora dovršiti Božji nalog (Pnz 32,23). Postupak je očito uspješan jer sva zajednica priznaje Jošuin autoritet (Pnz 34,9).

Ilija – Elizej

U opisivanju ljudskih odgajatelja dobro je istaknuti i primjer Ilije koji uzima k sebi Elizeja. Razvit će se prijateljski odnos među njima u kojem će Elizej pred kraj Iliju nazivati »oče moj« (2 Kr 2,12) i na svaki način će htjeti ostati uz njega. Pedagoški postupak je slojevit: Ilija ga naglo odvodi za sobom (1 Kr 19,20), uzima ga za pratioca i slugu – učenik mu je uživo (v21; usp. »Elizej je lijevao vodu na Ilijine ruke« 2 Kr 3,11). Takav postupak očito ima dobar učinak. Elizej će poslije biti gotovo poput Isusa, okupit će skupinu učenika i živjeti s njima. U težim uvjetima egzistencije nahranit će ih na čudesan način.

Uočimo i to kako je Ilija u presudnom trenutku poziva ostavio Elizeja načas i u potpunom mraku kad je svoj plašt prebacio preko njega (1 Kr 19,19). Ono što je Ilija propustio učiniti prema biblijskom izvještaju jest pomazati Elizeja sukladno Božjem nalogu iz 19,16.

Nehemija

Kad govorimo o pedagoškim postupcima čovjeka i o međuljudskoj interakciji u Starom zavjetu dobro je još spomenuti Nehemiju, velikog obnovitelja, graditelja jeruzalemskih zidina. Važan nam je jer zna motivirati i okupiti cijelu zajednicu za velik projekt obnove (Neh 3). Njegova metoda je neposredna. Sam se pridružuje vojsci radnika, radi s njima, i onda kad u jednoj ruci moraju držati mač da se brane, a u drugoj alat kojim grade (4,17). Dio njegove metode jest i to da od kraljevskih primanja hrani svu zajednicu (5,18). A kad je u pitanju obdržavanje Zakona poseže i za fizičkim obračunom: »korio sam ih i proklinjao« – izvješćuje – »neke sam i tukao i čupao im kose« (Neh 13,25).

Isus – Pedagog

U Novom zavjetu istaknimo ponajprije kako Isus, kad govori o Bogu, uzima upravo dominantnu odagajateljsku figuru kao šifru: govori naime o Bogu kao Ocu. Time preuzima i nastavlja ono što primjerice Izaija navodi (Iz 63,16; 64,7), upozoravajući i na drugi pol roditeljske ljubavi tj. na majku kad govori o ženi koja ne ostavlja svoje dijete (49,15).

Isus Učitelj poznatu prispodobu o farizeju i cariniku (Lk 18,9–14) u kojoj se carinik opravdan kući vraća upućuje upravo farizejima koji bijahu uvjereni u svoju pravednost. Ne ignorira ih, ne odbija dijaloga, ne odustaje od mogućnosti da postigne rezultate. Štoviše, riječ koju farizej u prispodobi pred Bogom izgovara jest: euharistó – »zahvaljujem ti…« kaže on, i to odgovara vrhnucu i središtu kršćanskog bogoslužja: Euharistiji.

Uočimo i to kako je Isus u poznatom susretu s Martom i Marijom objema sestrama učitelj (Lk 10,38–42). Marija sluša njegovu riječ. Ona je slušateljica Logosa (r. 39).

Drukčija je Marta. Kada nakon smrti brata Lazara ide Isusu ususret, opet se razlikuje od svoje sestre Marije koja ovoga puta ostaje u kući. Kada je čula da Isus dolazi, pošla je pred njega (Iv 11,20) i dočekala ga je vani. Za Isusova posjeta Marija je bila uza nj, a Marta se posvetila kućnomu poslu u kući u kojoj ga je primila (Lk 10,38).

Marta je u Evanđelju povezana s obje osjetljive ljudske životne situacije. Prva je u Lukinu Evanđelju – kada nam dođe važan gost u kuću. Druga je u Ivanovu Evanđelju – kada nam netko umre.

Vrijedila je škola u kojoj je Isus bio pokazao da je i Marti učitelj. Nju je dvaput imenom zazvao: »Marta, Marta!« (Lk 10,41). Bijaše to kao kod važnih biblijskih zvanja kada Bog zahvaća duboko u život svojih izabranih i stvara korjenit preokret koji će odrediti životnu zadaću toga čovjeka koja obuhvaća cijelu njegovu budućnost od toga časa. Tako je bilo s Abrahamom kada je Izak već bio na žrtveniku. Tako je bilo s Mojsijem pred gorućim grmom, a i sa Samuelom dok je još bio dječak. Tako će biti i s čuvenim zaštitnikom svih obraćenika kad začuje prodoran zov: »Savle, Savle!«

Marti je Učitelj uputio važnu poruku da je samo jedno potrebno. Nju je vidio kako je sva zauzeta, kako se brine i uznemiruje za mnoge stvari. Nije on protiv posluživanja, sam je došao služiti. Poštuje Isus Martino služenje, ali objašnjava da je jedno potrebno. Marti je Isus učitelj koji jasno govori da je onaj dio koji je Martija izabrala vrijedan i da ostaje.

Rezultati Isusove pouke očiti su u danima oko Lazarove smrti. Sada Marta pažljivo sluša i čim čuje da Isus dolazi, kreće van i ide mu u susret.

I sada, kao i onomad, ona prva progovara i upućuje mu svoju riječ: »Gospodine!« (Lk 10,40; Iv 11,21). Je li to prigovor? »Da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.« Svakako nije zahtjev kao ono prije: »Reci joj da mi pomogne!« (Lk 10,40). Ovo sada jest priznanje Isusove moći. Marta govori da je prisutnost Isusova jača od smrti i da je njegov zagovor svemoća.

Marta je drukčija. Tko pred Isusom u evanđelju izriče tako preciznu vjeroispovijest o uskrsnuću u posljednji dan? Ona vjeruje da će njezin brat uskrnusti o uskrsnuću u posljednji dan (Iv 11,24). To je uskrsnuće mrtvih kojemu se Crkva tijekom vjekova sve do danas nada.

Ali Isus je još jednom Martin Učitelj. I ovo on ispravlja i nadopunjuje. Uskrsnuće nije daleko na kraju vremena. »Ja sam uskrsnuće«, kaže Isus. Ja, Marta, koji s tobom govorim ovdje i sada. Marti možemo zahvaliti jednu od uskrsnih »definicija« kojom se Isus sam objavljuje. »Ja sam Uskrsnuće i Život« (Iv 11,25). To će i djelom posvjedočiti.

Marta je drukčija. Ne samo vjerovanjem u uskrsnuće. Marta je poput Petra prvaka među apostolima. Na istoj je razini kao Stijena na kojoj Isus gradi, kao onaj kome povjerava ključeve. I ona je naime u presudnu času pred Isusom ispovjedila: »Ti si Krist, ti si Mesija!« (Iv 11,27; Mt 16,16). Pedagog Isus do toga ju je stupnja doveo.

Vidi: Odgoj u Svetom pismu

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.