Nevjerni Toma?

Čovjek koji je vidio i vjeruje

Sveti Toma, apostol, jedan je o vrhunski važnih uskrsnih ljudi u Svetom pismu. Onoga dana kad je pred Kristom stao sa svojom, unaprijed izrečenom, čvrstom odlukom da neće vjerovati dok ne vidi i ne dodirne tragove muke, ušao je u kršćansku povijest kao nevjerni Toma. Biblijski izvornik štoviše donosi dvostruku, odrješitu negaciju u njegovoj pogodbi: “sigurno neću vjerovati” – kaže. Bilo je to tjedan dana nakon Isusova uskrsnuća – danas bismo rekli na drugu uskrsnu nedjelju, koju prema blaženom Ivanu Pavlu II. zovemo Nedjeljom Božjega milosrđa. Čas-dva kasnije, istoga onog dana, Toma će postati uzorom štovanja i klanjanja pred Kristovim Božanstvom. “Gospodin moj i Bog moj” (Iv 20,28) postat će formula predanja i adoracije, sažetak poklonstvene molitve i prihvaćanja zaključnoga autoriteta Božje ljubavi. Pred ovim će čovjekom uskrsli Isus izreći novo u nizu blaženstava koje će biti utjeha i inspiracija mnogima tijekom dva tisućljeća, i evo, sada, u trećemu: “Blago onima koji ne vidješe, a vjeruju” (Iv 20,29). Tomi osim toga imamo zahvaliti jednu od najpoznatijih i najjačih definicija koju o vlastitoj osobi Gospodin Isus ostavlja svojima. “Ja sam put, istina i život!” odgovara on Tomi na njegovo pitanje (Iv 14,6). Tomina incijativa popunjava niz važnih objava koje izravno približavaju Kristovo ja: “Ja sam…”

Toma ulazi u Sveto pismo neupadljivo, u zajednici s ostalim apostolima. Poput njih i on je osobni izabranik Isusov, “rođen” u produženoj noćnoj molitvi u kojoj će Učitelj izabrati koga hoće (Lk 6,12). Toma zajedno s ostalima dobiva časni naziv apostol – poslanik, izaslanik. Kao što je Otac Isusa poslao, tako Isus šalje njih, protumačit će na uskrsni dan. Ustanovio je posebnu skupinu najbližih da budu s njime (Mk 3,14); nazvat će ih prijateljima (Iv 15,15). Dao im je vlast da ljude oslobađaju od zloduha, da liječe (Mt 10,1; Mk 3,15). Toma tako jednako kao i ostali čuje kako Gospodin Isus osobno poziva k sebi one koje hoće (Mk 3,13). Dolazi k Učitelju da bude svjedok koji će spremno govoriti, riječju i životom o Kraljevstvu Božjem i o Kristu. Evanđelja su u ovome složna.

Posebna Tomina povijest počinje u Ivanovu evanđelju. Ponajprije Ivan nas upozorava na značenje nadimka koji je već i u aramejskom imenu “Toma” jasan. Toma je blizanac. Ima, dakle, brata ili sestru iste dobi, kao što su primjerice u počecima biblijske povijesti bili Ezav i Jakov. Postoji u skupini dvanaestorice apostola dvaput slučaj da Isus poziva braću. Petar i Andrija, Ivan i Jakov – obojica su pozvani. Kod Tome nije tako. Je li Toma sa svojim blizancem bio u kakvoj napetosti kao Jakov s Ezavom pa da i nakon pomirenja žive svaki na svojoj strani, ne znamo. Prepirali su se tko je stariji premda su blizanci. Apostoli će, znamo, isto tako raspravljati tko je prvi i najveći među njima. Možda su se Toma i njegov brat izvrsno slagali. Ostaje nam iz iskustva i iz psihologije poznata činjenica da su blizanci redovito mislima i osjećajima vrlo bliski, a izgledom mogu biti slični, jednaki. Ali među dvanaestoricom samo je Toma, brat ili sestra nisu tu; no Tomina izvanredna spremnost iznijeti i podijeliti ono što mu je na umu i u srcu prisutna je.

Tako će Toma otvoreno prozboriti u presudnom času kad je Učitelj bez uvijanja objavio da je njegov prijatelj Lazar umro. Toma tada, čini se, prvi od apostola ozbiljno uzima i prihvaća Kristovu smrt. Njegova sudbinska spremnost: “Pođimo i mi, umrimo zajedno s njim!” (Iv 11,16) u razgovoru slijedi ne samo nakon što je jasno da je Lazar mrtav, nego i u vidljivoj opasnosti da Isus bude kamenovan, smaknut jer smeta. Toma se obraća svojim kolegama apostolima, preuzima inicijativu. Je li previše ako u tome čitamo iskren i pripravan pogled na mučeništvo? Hajedmo i mi, pođimo u smrt s Kristom; umrijet ćemo u Judeji kao što je Lazar već umro. Možda se on zapravo izdiže na mjesto voditelja cijele skupine: Pođimo i mi svi, i Učitelj s nama, umrimo zajedno s Lazarom. Svakako, blizanac od navike, brz u dijeljenju vlastite nutrine, on jedini priopćuje svoju namisao ostalim apostolima.

Najpoznatiji nam je Toma u zbivanjima koja će brzo uslijediti. Isusa, koji je doista umro, raspet; osuđen od moćnih, ostavljen od bliskih – oni zatvoreni, u strahu, nakon tri dana opet vide. Tome međutim nema. Propustio je priliku. Nije u zajednici. Njegov je put poseban. Kao što je onda izrazio spremnost da umre s njime, možda se i sada stvarno odvažio poći bliže Kalvariji i grobu. On eto nije s onima koji su se u strahu zatvorili, njegovi putovi taj čas vode drugamo. Svakako nije s ostalima kad Učitelj donosi mir u uznemirena i uplašena srca (Iv 20,19). Njima koji su ga svi napustili i iznevjerili daje božansku zapovijed oproštenja: “Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se…” O koliko je to ponajprije njima potrebno! Također, kao što je Stvoritelj u početku udahnuo dah života čovjeku (Post 2,7), sada Učitelj njima daje Duha Svetoga (Iv 20,22). Uostalom, nije samo živo tijelo s tragovima rana dokaz novoga života, nego i Duh – koji je na križu bio predao (Iv 19,30), a sad opet može dahnuti u njih. Ali Toma nije prisutan.

S Tomom će okupljeni apostoli doživjeti prvi profesionalni, navjestiteljski promašaj – pastoralni neuspjeh. Objavljuju i svjedoče svome drugu veliku radost, čudesnu novost: “Vidjeli smo Gospodina” (Iv 20,25). Ali njihova kerigma ostaje bez ploda, štoviše izaziva gotovo izravno odbijanje. Toma, blizanac, i ovaj put bez odgode razotkriva namisli svoga srca: Ako ne vidi i ne dotakne, ne, neće vjerovati.

Uostalom evanđelja svjedoče kako su svi oni složno odbili uzvjerovati kad su im Marija Magdalena i druge žene iznijele tu istu radosnu vijest da su vidjele Gospodina (Mk 16,11; Lk 24,11). Ne čudimo se odveć poteškoći jer je to svjedočenje jednako onome proroka Izaije koji je u hramu vidio nenadmašivu silinu Božjega veličanstva. “Vidio sam Gospodina” (Iz 6,1) kaže on o zgodi u kojoj je spoznao da hram obuhvaća tek djelić – rubove plašta – i da čak nebeski serafi iz poštovanja zaklanjaju pogled. Pred takvim pogledom, gotovo po naravi, uplašio se da mu prijeti propast i odmah je spoznao svoju nečistoću.

Toma je autentičan, izriče svoje očekivanje, zna kako je građen i vjeran je sebi. Iznosi što u nutrini nosi i osjeća. Ako ne vidi da je to doista isti onaj Gospodin koji je bio raspet, koga su kopljem proboli, neće vjerovati što mu kažu. Svi su oni vidjeli kako je Lazar izišao iz groba, ali to je bilo drukčije, jednostavnije – koliko god bilo čudesno. Toma želi vidjeti i dodirnuti svete rane koje će tolike tijekom stoljeća nadahnjivati, tješiti, neke i trajno obilježiti.

Priznati Učitelj zapadne duhovnosti i tvorac novovjekih Duhovnih vježbi uporno nalaže, opet i opet, na početku svake vježbe da “molim za ono što hoću”. Osnovica duhovnoga života jest da poštujemo duboku čežnju u sebi koja nas vodi Bogu u susret. Toma zna što hoće. Nije Toma pobjegao s biblijskoga puta. Već je Mojsije, tumačeći zapovijedi, napominjao Božjem narodu “sami ste vidjeli”, vi osobno vidjeli ste velika djela Gospodnja (Pnz 11,7; 29,1). Vjerovati na temelju iskustva, biti vjeran na osnovu doživljenoga prokušan je svetopisamski pristup vjeri.

Gospodin Isus koji je dobro znao što je u čovjeku i koji sve zna daje punu afirmaciju Tominoj želji i prihvaća je. Štoviše predusreće ga pozitivnim odgovorom. Toma je prije apostolima govorio, sada ništa nije stigao reći prije nego je pozvan vidjeti i dodirnuti. Smije prstima opipati, položiti ruku, baš kao što je htio. Isus je točno prepoznao njegovu želju: spominje i Tomin prst i ruku, spominje svoje ruke i ranu na boku baš kao Toma (Iv 20,25.27). Čudesna je, božanska Učiteljeva metoda. Što je dubinska želja Tomina, to Isus – ne predbacujući i ne prezirući – pretvara u izravan nalog Tomi. Što Toma u sebi žudi, upravo to čuje kao zapovijed koju mu Učitelj daje i dužan ju je izvršiti.

Pedagogija dobroga pastira mudra je i učinkovita. Kad je, eto, ponovno došao među svoje, cijelu zajednicu ostavlja nekako po strani, pozdravivši ih s “Mir vama!”, i posvećuje se Tomi u njegovoj čežnji i potrebi, prihvaća njegov odrješit uvjet. Dobri pastir ostavit će onih devedeset i devet ovaca koje su na sigurnom i poći će k izgubljenoj. Premda Isus proglašava jasno načelo, novo blaženstvo svih onih koji ne vide, a vjeruju, na Tomu primjenjuje ono što će njegovu vjeru utemeljiti – takoreći suprotno od načela. Poziva ga da se sam uvjeri, dajući mu da bude očevidac. Uostalom svi su okupljeni jasno rekli da su vidjeli, pa ni za njih blaženstvo ne vrijedi. U tome Toma nije iznimka.

Poziv je dosta. Zidina se nevjere ruši, led sumnje rastapa se; duša se smiruje pred svojim Bogom i Gospodinom. Škola je uspješna. Isto Ivanovo evanđelje, dva-tri retka dalje donosi izvještaj kako je na dan kad će se Gospodin treći put objaviti svojima nakon uskrsnuća Toma prisutan, zajedno je s ostalima (Iv 21,2). Tu je u zajedništvu vjernih, nije odlutao u neku svoju sektu i vlastitu religiju koja koliko osvaja toliko i razara. U pozadini je doduše, neće imati neku posebnu ulogu kao Petar ili Ivan. Neće Toma prvi prepoznati da je to Gospodin koji ih na obali čeka s doručkom nakon naporne noći. Ne mora Toma u vatreno krštenje u kojem se ljubav triput ispituje, a suze na oči naviru. Ali Toma je tu, kad su u svom svakodnevnom životu, izmučeni od posla, razočarani i praznih ruku pronašli Gospodina. “Tražiti i naći Boga u svim stvarima” sažet će sv. Ignacije Lojolski spasonosnu pouku.

Novost je očita. Toma je sada odmah uz prvaka Petra, dok je inače u popisima uvijek nekako uz Mateja na šestom (Dj 1,13), sedmom (Mt 10,3) ili čak osmom mjestu (Mk 3,18; Lk 6,15) – daleko u drugoj polovici apostolske skupine. Tu je Toma kad, gle čuda, odjednom velik ulov. Tu je kad na obali vide kako im je pažljiv Učitelj spremio doručak. Tu je kad će Petar potegnuti krcate mreže (Iv 21,11). Sluša Toma kako i ovaj put Učitelj traži da donesu od svojega (Iv 21,10), kao i onda kad je nahranio stotine i stotine uzevši njihov siromašan prilog (Iv 6,11).

Bit će Toma uz ostale, potvrđuju Djela apostolska (1,13), i u danima iščekivanja kad će svi zajedno s Majkom Marijom jednodušno i postojano moliti sve dok Duh Sveti ne dođe. Bit će spreman poći i pronositi radosnu vijest dalekim svijetom. Predaja će ga upamtiti kao vjerovjesnika u dalekom kraju – za koji je i naš pater Ante Gabrić izgarao – u Indiji, iz koje stiže buduće pomlađeno lice Crkve.

Toma je istaknut i bitan svjedok Kristova uskrsnuća. Zato što se toliko ističe, vjerojatno su mu i pripisali jedno od apokrifnih – nevjerodostojnih – evanđeoskih spisa s puno mašte. S Tomom se međutim stvarno možemo iskreno, bez prikrivanja upitati što mi to vjerujemo. Da je jedan pokojnik – mrtvac – ponovno živ? Kakva je to naša vjera? Pravi čovjek, koji je umro, opet zemljom hoda, punih četrdeset dana kako bi brojnim dokazima uvjerio svoje da je živ (Dj 1,3) prije nego što se opet uspne u božanske visine, natrag u zagrljaj Očev.

Tajna je u tome što Uskrsli nije samo pravi čovjek, nego – kako Toma, ganut, točno ispovijeda – pravi Bog i Gospodin. Toma tako pogađa u srž osnovne kršćanske istine o Kristu koji obuhvaća sve dostojanstvo Boga i sve dostojanstvo čovjeka. Svaki drugačiji religijski nauk opasan je jer čini nasilje ili prema Božjoj ljubavi ili prema bratu čovjeku.

Tomina molitva

vidi: Uskrsni čovjek

 

Duhovnost, FFDI

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *