Temeljita obnova

Prva korizmena nedjelja (god. B)

Poslušajte!
Na prvu nedjelju korizme slušamo prodoran i silan zahtjev koji dobro poznajemo. »Obratite se!« zazvonilo je i opet i opet na usnama svećenika dok smo usred prošloga tjedna na Čistu srijedu primali na sebe pepeo kao znak naše krhkosti i prolaznosti. »Obratite se i vjerujte evanđelju!« Kristove su riječi koji odjekuju sa svećeničkih usana i upućuju odmah na osnovni ustroj Crkve. Po Božjoj se riječi ravnamo, ona je mjerilo. Krista slušamo – mi prah i pepeo. Iz praha nas je Božja ruka zamijesila, opet ćemo jednom prah zemaljski biti.

Isus zahtijeva da preokrenemo svoje opterećeno, sebično i krnje mišljenje. Isus zahtijeva da svoju vjeru do kraja stavimo u okvire i kriterije svetoga Evanđelja (Mk 1,15). Poziv i zapovijed Isusa Učitelja tiče se našega vjerovanja i traži temeljitu obnovu. Umjesto svojih vlastitih ljudskih nacrta i praznovjernih običaja, umjesto lažnih bogova koje si stvaramo u svojem malom svijetu manipuliranja svim i svačim, i zlostavljanja svih i svakoga naš Gospodin nudi i nalaže da konačno našom vjerom zavlada Evanđelje. Dosta je mrtvačkoga tradicionalizma, dosta bahatoga nasilja u ime lažne pobožnosti, dosta je ohologa uzvisivanja sama sebe! U ovoj korizmi godine Gospodnje 2012. pred nama je ozbiljan poziv na dubinsko obraćenje svih slojeva našega bića i zajednice u kojoj živimo. Odjekuje božanski zov Hrvatskom domovinom, odjekuje Europom u koju sve više ulazimo. Tko će ga poslušati?

Evanđelje je prostor u kojem se razvija i njeguje prava i živa vjera Crkve. Sve ostalo tlapnja je i nečistoća ili plod naše pokvarene mašte. Evanđelje je razlog i oslonac za našu vjeru i djetinji odnos prema Bogu. To je sveti savez koji Bog svojom Vječnom Riječi uspostavlja kao pouzdanu i vjerodostojnu ustanovu, postojanu instituciju. Isus velikodušno nudi da svoje pouzdanje stavimo u Evanđelje, u njegovu radosnu vijest. Ista ona Božja strpljivost koja je velikodušno iščekivala u Noine dane dok se gradila korablja (usp. 1 Pt 3,20), progovara evo na usta Krista Sina Božjega; progovara po ustima njegovih slugu danas,

Po jednostavnu i jasnu svjedočenju Prve poslanice apostola Petra Isus, »oživljen u duhu«, »pošao je propovijedati« onim »nepokornima« iz davnih dana (1 Pt 3,18–20). Tako može i danas nama, željnima obraćenja i spremnima na pokoru. Petrova lađa, Crkva, istinska je korablja koja se gradi i iz vijeka u vijek »spašava nekolicinu«, duše koje su pripravne ući. Kristov zahtjev smjera na promjenu mentaliteta i dubinski popravak koji svi u dnu duše žarko i želimo. Kako to ophodim s bližnjima – kolike prezirem i izbjegavam, u duši gazim, a vruće želim da ljudski surađujemo, iste ideale dijelimo, da se ljubimo kao što nas je Krist ljubio? Kakav sam prema poslu i dužnostima? Postupam li pravedno s novcima? Brinem li se dovoljno za svoje zdravlje – fizičko i psihičko?

Čudesno do kojih razmjera seže Kristovo utjelovljenje. Ne samo da Sin Božji čovjekom postade zato da s nama zemljom hodi, nego se on pravedan pridružuje našoj ljudskoj prijekoj potrebi za vremenom očišćenja i pustinje. On u svemu neporočan, ulazi u četrdesetdnevno vrijeme čišćenja. Želi biti s nama u našem iskustvu napasti i kušnje. Dopušta da ga kao prava čovjeka iskušava opaki protivnik. Štoviše, prema Markovu evanđelju, sotonske kušnje ne bijahu jednokratne – tek kad je, po isteku velikoga posta, ogladnio, – nego četrdeset je dana bio u pustinji, četrdeset je dana trpio zlobne kušnje (Mk 1,13). On, Bog vječni, kojega nebeski anđeli kao poslužitelji dvore, izložen je podlom i nemilom iskušavanju. Opominje nas tako za sve one trenutke kada smo mi ludo i bezbožno iskušavali Božju dobrotu. Svrstali smo se u Sotonine đavolske redove.

Četrdeset je dana nemilice pljuštala kiša u doba Noino, izvješćuju prve biblijske stranice (Post 7,12.17). Punih stotinu pedeset dana vode su se skupljale i dizale (Post 7,24; 8,3). Bijaše to veliko čišćenje. Četrdeset i još jednom četrdeset godina narod Božji lutao je pustinjom jer je nevjeran kršio preuzetu obvezu. Štoviše, odbio je slobodu, usprotivio se Božjem pozivu i nalogu, hoteći natrag u kuću ropstva. Gospodin Isus htio je dokraja dijeliti sudbinu sa svojima. Stao je u red grješnika da primi Ivanovo krštenje – on pravednik. Ulazi u pustoš judejske pustinje da iskusi glad i žeđ tijela i duše, sunce koje prži, studen koja noću kosti potresa, ostavljenost i nepostojanu srž ljudske naravi.

Evanđelje zapisuje kako  je Isus boravio sa zvijerima (Mk 1,13) i tako nam u isti čas doziva u pamet svu širinu drevnoga Božjega saveza. Noa i njegovi slušaju pouzdanu Božju riječ o savezu koji obuhvaća sva živa bića koja su s njima. Božanski govor snagom kojega se uspostavlja sveti savez više put ističe sve žive stvorove, nabraja ptice, stoku i zvijeri, od svega što je izišlo iz spasonosne korablje pa do svih živih bića na zemlji ukupno, do stvorenja svakoga živoga, svake žive duše (Post 9,10.12.15). Tolik je zagrljaj saveza! I opet u zaključku kad još jednom govori samo Noi, Gospodin ističe kako je to savez koji je on postavio  između sebe i svih živih bića koja su na zemlji (Post 9,17). Štoviše u najavi duge kao znaka riječ je izričito o savezu između Boga i zemlje (r. 13). A kada Gospodin govori o savezu između Boga i »svakoga tijela« (kol baśar 9,15–17), već se osjećamo kao uvedeni kroz sveti portal Novoga zavjeta. Drevna slika, protulik, najavljuje već tajnu utjelovljenja, otkupljenje tijela! Taj savez neba sa zemljom, tu obvezu koju je Bog preuzeo na sebe, Isus potvrđuje i ispunja – on sâm, vječni nebesnik koji zemljom hodi.

Četrdeset dana Mojsije je boravio na Svetoj gori i razgovarao s Bogom licem u lice. Četrdeset dana pustinje izvrsna su prigoda da misao sama od sebe dođe na ono bitno. Od početka je tako u Crkvi. Čas potpune povučenosti, odricanja u kojem svoj egoizam posve predajem u Božje ruke, sve otklanjam i samo se Bogu predajem, dragocjen je oblik nasljedovanja Krista i sjedinjenja s njime. I tada sa silnom utjehom možemo otkriti kako je već onaj prvi savez u dubinama biblijske prapovijesti – vječan (ʽôlām Post 9,12.16)! Zacijelo se i Isus, naš Gospodin, u pustinji prisjeća i prvih stranica Biblije i razmatra o njima. Zna on kako se Bog – Otac njegov – drži obveze koju je na sebe preuzeo i ne odustaje. Vjeran je dovijeka. Do danas nije Gospodin razvrgao saveza. I danas ćemo – toliko vjekova nakon Noe – i opet vidjeti dugu poslije kiše. Onu pravu, prirodnu, svima očitu – božanski luk koji dnom nedvojbeno zahvaća zemlju, a vrhom se uzdiže u nebeske visine. Usprkos našem prelaženju granica i svekolikom zagađenju i prirodnoga i međuljudskoga okoliša nije više, sve do danas, bilo sveopćega uništenja svakoga bića (usp. Post 9,11.15).

Zanimljivo je i djeluje izvrsno kad Petar na početku korizme upozorava da smo spašeni »po uskrsnuću Isusa Krista« (1 Pt 3,21). Iz toga je izvora snaga krštenja koje smo primili. To je središte naše korizme, jedini cilj velikoga pokreta odricanja. Već sada najavljuje se onih četrdeset još važnijih dana kada će Gospodin nakon svoje muke mnogim dokazima pokazivati svojima da je živ (usp. Dj 1,3).

Post 9,8–15; 1 Pt 3,18–22; Mk 1,12–15

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *