Sveti Ignacije

Duhovna utjeha, radost u Gospodinu, duboka čežnja za darovima koji odozgora dolaze – to je program za proslavu sv. Ignacija, utemeljitelja Družbe Isusove i pisca čuvenih Duhovnih vježba. Usred ljeta, kada i crkveni život ima drugi ritam i usmjerava se drugamo, spomendan je sv. Ignacija Lojolskoga koji je 31. srpnja umro. Isusovci širom svijeta slave svojega duhovnog oca. I svi oni koji su ušli u tajnu duhovnih vježba, koji žele od sebe dati više nego što se po naravi traži, koji su odlučno stali pod stijeg Kristova križa sa svetim ponosom zahvalno slave velikoga duhovnog učitelja Europe i svijeta.

Sveti Ignacije Lojolski, uglavnom nepoznat, posve tih i povučen – kao i u danima kada je bio general u Rimu – pozadinski svetac, nazovimo ga tako, bdije nad vrhunskom, najživahnijom i najdubljom duhovnom ponudom staroga kontinenta. Odan papi, Kristovu namjesniku, bio je doslovce u srcu Crkve i pokretao mnoge na iskreno obraćanje i predanje Kristu, kao što to i danas čini. Pater Joseph Dargan, nekadašnji provincijal irskih isusovaca, učitelj novaka i dugogodišnji cijenjeni duhovni vođa, ističe kao glavni Ignacijev doprinos što je u duhovni i crkveni život unio refleksivnost. Ignacije poziva da pažljivo i dubinski ispitujemo svoju savjest, da pozorno motrimo što se zbiva u našoj duši i kakva nas nadahnuća obuzimlju kako bismo bili kadri prepoznati što je od Duha Svetoga, a što nije.

Godine 2011. blagdan sv. Ignacija bio je u nedjelju što uvelike odgovara stavu i postupanju Ignacijevu koji je uvijek ime Isusovo, a ne sebe, stavljao u prvi plan. Upravo je on doslovce shvatio božanski poziv iz proroka Izaije. Bez novca krenuo je na put milosti. Znamo mu povijest. Podrijetlom iz najviših i najbogatijih slojeva, odriče se bogatstva, ostavlja raskošno viteško odijelo i kreće kao siromah. Štoviše, prije nego što će se ukrcati na brod za Svetu zemlju, ostavlja i posljednje kovanice koje je imao uza se zato da se samo u Božju providnost pouzdaje. »Dođite, bez novaca, bez naplate…!« (Iz 55,1) piše Izaija.

Poput naroda koji je, po evanđeoskome izvještaju, pohrlio za Isusom, Ignacije polazi pješice (Mt 14,13). Radikalan je to početak po uzoru na svetoga Franju: Ignacije, slobodan, kreće. Baš kao njegov Učitelj i Gospodar, Krist Kralj, doživjet će Ignacije klevete i optužbe, bit će izveden pred sud svojih vlastitih religioznih vlasti koje je do kraja poštivao i htio im pokorno i smjerno služiti. Bit će ispitivan, ne jednom, i zatočen u tamnicu. Odlučnost, polet i predanje sv. Pavla koji Rimljanima piše o ljubavi Kristovoj izvrsno se odražavaju u poznatoj rečenici sv. Ignacija da nema tih zatvorskih okova i lanaca koje ne bi htio izdržati iz ljubavi prema Kristu (usp. Rim 8,35).

U naše doba kada cijenimo povodljivost i uporno proglašavamo da je sve svejedno, Ignacijev radikalizam i poziv na dubinsko obraćenje blagotvorna je i tako potrebna terapija. Pregledat ću svu svoju prošlost, korak po korak, pred raspetim Spasiteljem i s kajanjem ću Bogu predati sve svoje grijehe. Dok njegujemo prividnu jednakost vjere i nevjere, morala i nemorala, vrjednota i ideologija, napadača i napadnutoga, dok forsiramo površnu, izvitoperenu tolerantnost u svijetu koji veliča zabavljače, usmrćene od vlastite ruke, terorizam usred visoke civilizacije bolno je otrježnjenje i hitan poziv. Bez iskrena priznavanja istinskoga Božjeg autoriteta grozote postaju ideali. To je i dugogodišnje komunističko iskustvo pokazalo. Nije svejedno – vidimo opet i opet! Nije svejedno prihvaćamo li ozbiljno vjeru koja zapovijeda »Ne ubij!« ili živimo u zemlji u kojoj vlast nemilice ubija vlastiti narod i pritom govori o religiji, o Bogu i o prorokovanju.

Sv. Ignacije u svojim je pravilima za biranje i odlučivanje osobito osjetljiv na to u što čovjek ulaže svoje energije. Svega što je laž i iluzija, svega što dolazi od zloduha treba se odreći, sve što ne donosi plod i nije na slavu Božju nije vrijedno našega zauzimanja i napora. Davno je prorok zapisao božansku primjedbu: »Zašto trošite novac na ono što kruh nije i što ne može nasititi« (Iz 55,2)? Spomendan sv. Ignacija žuran je zov, gorući vapaj da se iz dna duše obratimo Kristu, Bogu svojemu, i da u svemu tražimo Boga. Vrijedi slijediti samo ono nadahnuće koje dolazi od njegova Duha.

Ignacije je poznat po svojemu produženu vremenu čekanja. Imao je sedam sati molitve na dan dok je bio u Manrezi. »Poslušajte, priklonite uho!« zapisuje Izaija Božji poziv i ponavlja: »Čujte, slušajte« (Iz 55,2s)! Prorok tako podsjeća da su u Staromu zavjetu vjera i slušanje jedno te isto. Vjerovati znači slušati Božji glas, poslušati njegova obećanja i njegove zapovijedi. Dok ponavlja poziv, govoreći o hrani i piću, sugerira da samo slušanje Božje riječi napaja žednu dušu, hrani ljudski duh, utažuje duhovnu glad i žeđ. Doista, sv. Ignacije u svojemu je duhovnom vježbanju primio takva rasvjetljenja koja su ga zauvijek utvrdila u vjeri. U naše doba novina, radija i televizije, mobitela i interneta, kada se istina nudi u pola cijene, kako je korisna i točna Ignacijeva pouka: Dušu ne će zasititi mnoštvo stvari, nego unutarnje kušanje. Ignacijeva je duhovnost povratak k pravoj ljudskoj naravi, otkriće izvorne ljudske čežnje.

Spoj kontemplacije i akcije, koji će sv. Ignacije u svojoj praksi provoditi i potom utkati u temelje isusovačkoga reda, uvelike odgovara Isusovu izravnu i beskompromisnu zahtjevu: »Dajte im vi!« »Dajte im vi jesti!« – iznenađuje Isus svoje učenike (Mt 14,16). Nas koji tako volimo kritizirati i fantazirati, omalovažavamo i izrugujemo, uz kavu i uz čašu izgovaramo velike riječi, ali čekamo rješenje od drugud, Učitelj i Gospodin zaprepašćuje zapovijeđu: »Dajte im vi!« Dok gledamo bolne prizore teške gladi u Africi i drugdje po svijetu, pitamo se, ponizno i odvažno, što smo dužni učiniti. Boga treba tražiti u molitvi, ali i u svemu onome što radimo.

Živo pamtimo susret mladih sa Svetim Ocem na Trgu bana Jelačića koji se zbio 4. lipnja 2011. Vjerojatno je ondje bilo dvostruko više ljudi od mnoštva koje spominje Evanđelje, ali pomaže nam da si predočimo što to znači pet tisuća muškaraca te žene i djeca k tome. Učenici Isusovi imaju svoju računicu i žele Učitelja uklopiti u svoj plan: »Otpusti ljude!« (Mt 14,15) – preuzimlju oni inicijativu i žele angažirati i savjetovati pa daju nalog Gospodinu koji je sve do večeri liječio tolike bolesnike. Ali on pokazuje tko ovdje vodi i zna put! Sve preokreće u svoju evanđeosku logiku, pokazuje Božju vlast. Silan svijet, nad kojim se sažalio i izliječio bolesne, sada će još i čudesno nahraniti. Sv. Ignacije opisuje Kristov kraljevski poziv da budemo ustrajni u njegovim naporima i mukama i onda u njegovoj radosti i slavlju.

Na više načina Gospodin Isus u evanđeljima pokazuje da je svjetlo svijeta. One večeri, kada je već bilo kasno u pustome kraju, ljudi, koji su trebali u sumrak lutati po selima, doživjet će čudesnu gozbu. U pustoši i oskudici sjaji svjetlo Kristovo! A sami apostoli još će više biti rasvijetljeni. Gospodin koji zapovijeda da daju ljudima jesti sam će omogućiti i dati da izvrše zapovijed.

Kako Gospodin reagira na naše siromaštvo? On traži, cijeni, uzima i blagoslivlja ono malo što imamo i što smo – kao udovica pred Božjim domom (usp. Lk 21,3) – spremni dati. Prvo iznenađenje za učenike bio je zahtjev da su dužni nahraniti mnoštvo. Drugo iznenađenje jest da i njihovu točnu računicu kako imaju svega pet kruhova i dvije ribe Učitelj iz temelja mijenja. Kao što ne stoji da treba ljude poslati po selima, tako jednako ne stoji da je njihova skromna zaliha bezvrijedna i neuporabiva.

Kako Gospodin reagira na krizu i nestašicu? On gleda u nebo – bilježi Evanđelje; diže pogled prema Očevim visinama (Mt 14,19). I učenici postaju poslužitelji na velikoj gozbi. Dali su svoj siromašan prinos, a potom dijele mnoštvu što im Gospodin daje i od komada koji su preostali prikupljaju novo obilje – dvanaest punih košara: za svakoga apostola po jedna, za svako pleme Izraelovo puna mjera. Na završetku Duhovnih vježba Ignacije poziva da promatramo kako sam Bog radi i aktivno djeluje u svojim stvorenjima. To je najbolji put da se sami aktiviramo. To je ono što su ljudi s Isusom doživjeli one večeri.

O, kako je istinito pisao Izaija: »Dođite i bez naplate primite hranu! Poslušajte me i dobro ćete jesti!« Što je Božji glas navijestio, to se u Kristu ostvaruje na ovoj čudesnoj gozbi. A zatim će apostoli na Posljednjoj večeri slušati Gospodinove riječi i blagovat će. Isto se zbiva s Crkvom koja sluša i blaguje. I danas Crkva sluša: »Uzmite i jedite!« i prima tijelo koje se za nas predalo na križ, prima kruh razlomljen za život svijeta.

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *