Susret na rijeci Jordanu

Krštenje Gospodinovo

Pođimo u mislima do rijeke žive vode. Dokumenti bilježe da je na onomu mjestu gdje je Ivan Krstitelj krstio bilo mnogo vode. Jordan je ponosna rijeka koja u pustinjskome kraju znači život. Na mjestima se širi i smiruje, drugdje opet lepršavo brza, juri nemirno… Obilje vode daje zelenilu da buja. Stablo pokraj vode tekućice donosi plodove.

Bitni trenutci čovjekove osobne povijesti odigravaju se uz rijeku života, a ne izvana, daleko u zamišljenu prostoru. Odlučujuće životne korake poduzimamo uz pratnju bujice misli, nabujalih osjećaja, potokâ i potokâ međusobnih odnosa i osobnih planova. Svaki čovjek ima duhovno zvanje: zov koji mu Božji Duh upućuje po fino isprepletenim nitima života. To ne znači da svatko mora poći u samostan ili primiti neku crkvenu službu, nego može tražiti i ostvarivati svoju duhovnu ulogu.

Iz zabačena, nepoznata Nazareta, daleko u Galileji, Gospodin kreće na put. Galileja je daleko od svetih događaja, prezrena, poganska. Što oni znaju o duhu i sili Ilijinoj koja je raspalila buktinju obraćenja? Pa ipak, izgleda da Gospodin, prije nego što se uputio u osobni susret sa svojim rođakom Ivanom Krstiteljem, ima otvorene oči i bira pravi čas. Narod gori u iščekivanju, sav se narod krsti, ljudi misle da je Ivan Mesija.

Gospodin kreće na put koji mu je poznat. Kada tražimo svoje životno zvanje ili želimo preispitati svoj duhovni put, pregledavamo znane nam životne ceste kojima se krećemo, a neistražene pašnjake umišljenosti ostavljamo po strani. U našemu se hodu iz dana u dan ostvaruje naš poziv.

Isus je prvi put prošao putem iz Galileje u Judeju već u prvim danima života pod srcem Majke koja kreće u pomoć rođakinji Elizabeti. Prošao je tim putem i u posljednjim danima prije rođenja, kada su morali na popis stanovništva u Betlehem. »Od majčine utrobe pozvao si me«, davno je zapisao je prorok. A išao je Isus tim putom i kao dvanaestogodišnji dječak koji će se tri dana zadržati u jeruzalemskome hramu.

Prepoznati poziv koji mi Duh upućuje, otkriti zvanje koje upravo ja smijem i dužan sam ostvarivati u prostoru koji mi na dar daje Božji Duh znači uzrasti u slobodi i osloboditi se od nametnutih okvira koji me stežu. Nadići slabost i lijenost koja me veže i vuče me natrag. Vinuti se u visine, raširivši krila vlastite duše. Razviti svetu kreativnost u prostoru unutarnje slobode.

Istina, Isus donosi radikalan pomak, novu veliku slobodu, pa i ono otkupljenje od grijeha koje je temelj i izvor svakoga duhovnog zvanja. Ali ipak, oganj koji bukti u njegovu srcu i koji je došao baciti na zemlju nije okrutna revolucija i razorna samovolja. Kao što se još pod srcem Majčinim podvrgao carskoj naredbi, kao što je, podložan zakonu, kao prvorođenac prikazan u hramu, kao što je, poslušan svetoj predaji, hodočastio u sveti grad i već prepoznao osnovnu dužnost da se kreće u prostorima koji pripadaju Ocu nebeskomu, da bude u onome što je Očevo, tako i sada staje u red grješnika željnih očišćenja koji ispovijedaju svoje grijehe i peru se u vodama rijeke Jordana vođeni rukom Ivana Krstitelja.

Želim li otkriti svoje duhovno zvanje, moram odvažno odustati od lažna mesijanizma pri kojemu samouvjereno očekujem sve od sama sebe i potajno u dubini uporno tvrdim kako sam ipak uvijek ja u pravu. Želim li zdravim očima gledati na budućnost, moram se odreći toga da čuvam neku bezgrješnu sliku o samome sebi, misleći da su napokon drugi krivci. Gospodine, nisam dostojan. Nisam ja spasitelj. Ti si Jaganjac Božji.

Nepoznati odrasli mladić s dalekoga sjevera dolazi k proslavljenomu proroku Božje pravednosti, asketskome pustinjaku. Na rijeci Jordanu susreću se dva velika čovjeka. Ivan Krstitelj, koji izričito tvrdi da nije Mesija, i Isus Krist, koji ni jednom riječju, nikakvim znakom ne ističe veliko dostojanstvo koje ima u Ocu.

Isto tako ne smijem popustiti samooptuživanju. Ispovjediti svoj grijeh, ne prisiljavati vlastitu savjest da bude jedina i najviša suditeljica, nego smjerno primiti prosudbu drugoga, u dubini prihvatiti oproštenje – sve su to koraci koji me vode do istinitoga života u Duhu. Stati u red grješnika, kao što je to i sam Gospodin učinio, dragocjen je početak velikoga djela.

Otkriti svoje duhovno zvanje znači započeti nešto novo, napustiti stare nazore i pravila, nadići zastarjele zakone. Ali najprije valja pažljivo razaznati njihovu vrijednost i sprijateljiti se s njihovim pravim značenjem. Isusov dolazak na rijeku Jordan početak je novoga pokreta koji će u nekomu smislu pokrenuti novu religiju. Pa ipak, iz dijaloga između Ivana i Gospodina, koji zapisuje evanđelist Matej, jasno je u kojoj se mjeri podložnost Božjemu zakonu, poštenje i pravednost ovdje zbivaju. Oštri, bespoštedni propovjednik obraćenja i pokore, koji nemilice kudi, Ivan, sam čezne za krštenjem. »Ti mene moraš krstiti.« Gospodin pak već pokazuje da je došao ispuniti Zakon, a ne ukinuti ga. »Dolikuje da ispunimo svu pravednost.« Poslije će to svečano proglasiti u govoru na gori: »Ne mislite da sam došao dokinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao dokinuti, nego ispuniti.« Serva ordinem et ordo servat te – govorili su stari: »Drži se reda, pa će i red držati tebe.« U podložnosti se zbiva uzvišenje. Tko prihvati pravila igre, tko pristane na utjelovljenje u ovomu svijetu kakav jest, može krenuti putem Duha, može otkriti da se njegova zaključna i jedina dostatna sreća krije u Bogu.

Istina, Isus poziva: »Tko želi ići za mnom, neka uzme svoj križ i slijedi me.« Ali ići za Isusom ne znači samo odreći se sama sebe, nego zajedno s njime biti ljubljeni sin Očev. Kada se Isus krstio, nebo se rastvorilo i zaorio se glas: U tebi mi sva milina. Kada je jednom poslije uzišao na goru zajedno s odabranim apostolima, također se iz tajanstvena oblaka čulo da je to ljubljeni izabranik Očev. Ako slijedimo Gospodina, brižljivo i s čežnjom tražimo i čuvamo – zapravo svakoga dana – one mistične trenutke kada Očev glas progovara.

Ići za Isusom znači otkriti vlastito duhovno zvanje. Po uzoru na njega baciti molitveni pogled na budućnost, tražiti orijentir i snagu. U molitvi tražiti Očevu potvrdu. Isus smije bez straha tražiti od Oca dio koji mu pripada jer zna da će ga Otac dočekati raširenih ruku i kada sve propadne i završi na drvu sramote. U Noinoj arci golubica je znak za svršetak potopa, u hramu dva su golubića prinos Bogu kada je Prvorođeni prikazan. Na rijeci Jordanu u tjelesnomu obličju poput goluba silazi Duh Sveti.

Koji su realni temelji na kojima počiva duhovno zvanje jednoga kršćanina? Krštenje i potvrda. Ako smo primili ta dva sakramenta, učinili smo upravo ono što je Gospodin na rijeci Jordanu učinio. Dopustio je da ga voda krštenja opere i primio je Duha koji silazi s neba. Duh i nas može povesti da prepoznamo Kristov lik i živimo njemu na spomen.

Jednom su učenici tražili da budu s njim u slavi. Pitao ih je mogu li primiti krštenje koje će on primiti. A već je bio kršten na rijeci Jordanu. Jednom, kada je dao oduška svojoj duši, otkrio nam je tajnu svojega srca: plamen hoće zapaliti na zemlji. I jedva čeka krštenje koje će primiti. A već je bio kršten na rijeci Jordanu. Krenuo je svojim spasiteljskim putom. Odgovorno i slobodno prihvatio je svoje zvanje. On je ljubljeni Sin, on je Izabranik. Pa ipak je, s vatrom u srcu, iščekivao čas koji još nije kucnuo. Ono pravo tek ima doći. Mogu i ja poput Gospodina prihvatiti taj toliko ljudski nemir, čežnju i nesigurnost i Gospodin će biti sa mnom u sve dane moje potrage za puninom.

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *