Smokva u vinogradu

3. nedjelja korizme (god. C)
Spokoj i blagoslov koji Bog dariva nitko drugi nije vlastan dati. Osobit je osjećaj vjernikâ koji pristupaju svetomu oltaru i ondje promatraju veličanstven duhovni prizor: Krist Gospodin je trs, a mi loze. Otac, blagoslovljeni vinogradar, čisti svaku lozu koja rod donosi da bude još plodnija (usp. Iv 15,2). Kada se raskajano, ponizno srce nađe pred vatrom Božjega milosrđa, Bog može progovoriti. Vjerna duša moli ga da joj podari ono za čim toliko čezne, moli ga da je oslobodi i očisti od grijeha koji je opterećuje.

Jedan dobar pastri i drugi marljiv vinogradar s ljubavlju i pažnjom njeguju povjerena im dobra. Mojsije se brine za ovce, opisuje Knjiga Izlaska, a Lukino Evanđelje nam stavlja pred oči vinogradara koji pregledava loze, obrezuje ih i povezuje, čupa korov i okopava vinograd (usp. Lk 13,8). Oko je budno, srce na straži. Gospodar može doći i reći svoju riječ. Bog može poslati svojega glasnika da pozove Mojsija na velika djela (Izl 3,2).

Gospodar, strpljiv, ali revan i zahtjevan, dolazi po plodove. Došao je prve godine, tražio, gledao gore, pregledavao krošnju, pretraživao grane. Zacijelo je bacio pogled i dolje, svud uokolo na zemlju, ne bi li barem nešto našao. Na kraju bi uzdahnuo i s nadom pomislio: »Bit će već… Iduće sezone.« I evo, drugo ljeto dođe. Gospodar i opet došao u svoj vinograd, traži, ali ništa ne nalazi. Nema plodova, nema dobiti. Pa i kada je još jedna, treća, godina minula, urod nikakav. Nema prinosa (Lk 13,7). Apostol Petar jednom, kada je zajedno s ostalima ribario na Genezaretskomu moru, žalostan i iscrpljen u jutarnjemu svjetlu ustanovit će: »Cijelu noć smo lovili, ali nismo ulovili ništa« (Lk 5,5; usp. Iv 21,3.5).

Gospodin je pratio sudbinu Izraela u stranomu ropstvu. I s tugom je morao pronaći samo gorke plodove: nevolju naroda svojega, tužbu na njegove tlačitelje, muke pod krutim šakama faraonskim (Izl 3,7). Ali dovoljna je jedna riječ – Božja riječ – i nova se nada rađa: »Moj narod«, »to je moj narod«, kaže Gospodin. U pritiješnjenim sužnjima na rubu društva Bog prepoznaje svoje, one koji njemu pripadaju. Dovoljna je jedna riječ vinogradara i gospodar će pokloniti nov život besplodnu stablu (Lk 13,8). Na usta evanđeoskoga vinogradara progovara Srce Sina Božjega: »Poštedi! Daruj priliku! Ja ću se zauzeti.« Svi vi koji ste umorni i opterećeni, dođite k meni i ja ću vas odmoriti (Mt 11,28). Čudesna je vatra Božjega oproštenja. Kada zahvati dušu, ne će je spaliti, nego pročistiti. Pokornički je duh sav u plamenu, a ipak ne izgara (usp. Izl 3,2).

Mojsije smije pred Bogom otvoreno iznijeti svoj prigovor i izreći svoju teškoću. Tko je Bog i kako mu je ime? Mojsije traži potvrdu neba za svoje poslanje. I na dar dobiva objavu Božjega imena. Gospodin otvara svoje srce i dopušta mu pogled na njegovu bit. Želimo li ovim svijetom kročiti u ime Božje, moramo se ponajprije s njime zbližiti. Bog prima Mojsija u veliku blizinu, otkriva mu svoj identitet: »Ja sam Bog tvoga oca!« (Izl 3,6). Naš Bog nije bezimen i nepoznat Bog. Božji »ja jesam« jest onaj koji šalje (usp. Izl 3,14). Gospodin – to mu je ime dovijeka, tako će ga zvati iz naraštaja u naraštaj. Pravo je Božje ime ono koje donosi plodove budućnosti.

Na treću korizmenu nedjelju, dok se čitaju odlomci iz Pisma o Mojsijevu zvanju i onaj o smokvi u vinogradu, osjećamo kako Gospodin treći put dolazi i pita nas za plodove korizme. A i mi sami, kao gospodari skrivena vrta naše duše, tražimo spasonosan plod pokore, Božje oslobođenje od ropstva grijehu. Korizma je vrijeme utjehe i olakšanja kada nam valja ostaviti se i odreći grijeha koji na pragu vreba da nas razori i proždre. Ako, nesretni, vidimo da nismo ni korak napredovali, danas nam Gospodin daje novu priliku. Zamolimo Tješitelja Duha da nam dođe u pomoć kao sveti njegovatelj. Neka okopa voćku i blagoslovnom kišom natopi zemlju, neka je očisti, obreže i svojim suncem obasja! Neka se duša vjernika nahrani tijelom Gospodnjim pa će imati snage i donijet će urod.

Bog je poveo svoj narod u obećanu zemlju, tako i nas čeka Kristova Pasha. Vazam Krista Gospodina – to je dobra i prostrana zemlja koju nam Bog sprema. Kristovo uskrsnuće sveto je tlo koje Bog svojemu narodu, svojoj Crkvi, daje u baštinu.

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *