Siromašna udovica

Jedan je Učitelj naš – Krist Gospodin. Markovo Evanđelje opisuje kako je došao k domu Božjemu. Sjeo je pred hramskom riznicom i promatra. Ugledajmo se u našega Učitelja. Poslušali smo poziv Duha, sjednimo u miru i upijmo sveti motrilački pogled Isusov. On je uzor i učitelj duhovnosti, razmatranja, kontemplacije. Pred kućom Očevom, u Očevoj prisutnosti, zastao je i promatra svijet u kojemu živi, gleda ljude oko sebe. Povukao se od mnoštva kojemu je u pouci govorio. A ni učenike još nije dozvao da im kaže što vidi. Premda je mnogo ljudi u blizini, on je na svoj način sam, u tišini; sjedi i motri. Zaustavimo se i mi pred riznicom riječi Božje i pregledajmo s udivljenjem dragulj koji nam danas daje:

Udovica-sirotica, u skromnoj halji, tužne boje, prilazi k raskošnu trezoru jeruzalemskoga hrama. Vjerojatno ispunjena strahopoštovanjem, oprezna, bez želje da je uhvate pogledi mnogih. Smijemo li si predočiti kako je ubacila nešto kao dvije kovanice od pedeset lipa, tj. jednu kunu? Ili još manje?

Možda je još mlada. Možda djece nema jer joj je možda muž morao prisilno služiti rimskim zavojevačima i ondje izgubio život. Možda, velim. O tome nam Evanđelje ne kaže ništa. Ali pobožna predaja pamti i za samu svetu Majku Mariju kako je Bog blaženoga Josipa, muža pravednika, rano uzeo k sebi.

Isus zacijelo shvaća kako je udovica pred hramom ostala sama s pregorkom boli. Žena izgubila životnu ljubav i oslonac, ostala bez ikoga svog. Gubitak ju je pogodio, a k tome sada mora sama skrbiti za sve. Žalost joj je produhovila lice i ispunila srce onim razumijevanjem koje samo patnja poznaje. Još je samo strpljiva vjera nosi. S velikim očekivanjem i pouzdanjem ide k Bogu svojemu. Kao mudra djevica koja s upaljenom svjetiljkom čeka zaručnika. Kada se dajemo na posao, ne budimo navezani, reći će sv. Ignacije, nego smjerno očekujmo jer mnogo ovisi o Božjoj dobroti. A kada se dajemo na molitvu, uprimo sve snage, kao da moramo sami sve izmoliti.

Ne hvali Isus siromaštvo zbog neimaštine i bijede. Pa i rasipni sin je zbog razuzdana razmetanja i razvratnosti zapao u ljutu oskudicu. Istina, Gospodin izravno upozorava: jao onima koji mnogo toga imaju. Teško će u kraljevstvo Božje. I materijalna dobra, i obilje talenata i ugled, možda duševni tereti koje sam nerazboritim ponašanjem skupio, možda oholo izdizanje u prividnim krjepostima nalik na farizeja u hramu, bilo vlastita važnost, bilo vlastita slabost i jad – sve to može zarobiti ljudsko srce. Tko čini grijeh, rob je grijeha.

Nije međutim sirotinja ni oskudica razlog blaženstva. Nego ono što čovjek poduzme od svoje sirotinje. Majka udovica iz Sarfate umijesila je Iliji proroku pogačicu i po riječi Gospodnjoj spašena je od smrti. Udovica pred hramom ubacila je sav svoj žitak, dala je život. Jedino je Bog kadar primiti i sačuvati cjelinu našega života. I rasipni sin će, pritisnut neimaštinom, doći k sebi i krenuti natrag k Ocu u zagrljaj pomirenja. Uložiti život za prijatelje najveća je ljubav. Uložiti život – ma kako siromašan i jadan bio – za Krista Gospodina znači napraviti najprofitabilniji ulog. Tko se odreče svojih imanja u korist Kristove blagovijesti, primit će stostruko već ovdje u dolini suza, a potom vječnu nagradu u Bogu. Tko nije navezan na teret bogatstva, može se radovati životu radi življenja samoga koje mu Bog na dar daje. Blaženo siromaštvo koje nas vodi u ruke dobrote, Božje i ljudske, bez pridržaja, bez zadrške. Blago nama ako nismo bogati skučenim nazorima i lažnim očekivanjima. Blago nama jer od svojega siromaštva na oltaru prikazujemo malo kruha i malo vina, a na dar primamo prisutnost samoga Gospodina koji dokida grijeh žrtvom svojom.

Kada Krist Učitelj proglašava da su siromašni blaženi, ne kaže to zato što bi neimaština i trpljenje bili blaženstvo. Nego: blago siromasima jer će uza se naći kršćane kojima će biti na srcu i koji će se s ljubavlju, koliko mogu, brinuti za njih. Naići će na pružene ruke, slogu i zajedništvo kod Kristovih učenika koji i sami dobro znaju što su nepravda i siromaštvo. Isus Krist je sama sebe dokraja ponizio i osiromašio; prikazao je Ocu svoje tijelo i krv da bismo mi imali puninu života.

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *