S Majkom pod križem

Suza je ispunila rubove oka kao obilna kaplja rose. Ali više nema snage skliznuti niz obraz i pasti na zemlju. Mišići na licu drhte u bolnu grču koji kazuje što se zbiva u duši majke. Srce kuca – udara! – zajedno sa srcem Patnika na križu. Nemirni udisaji miješaju se s neutješnim uzdisajima cijeloga tijela na kraju snaga. Zasigurno ni ona nije našla ni minute predaha otkako su ga prošle noći uhitili. Suze u očima otežavaju i onako pretežak, gorak pogled na Raspetoga. Kalvarijski nam je prizor poznat sa slika i kipova, iz propovijedi i molitve, a ova je žena tu neshvatljivu strahotu gledala prvi put, bez tumačenja, bez utjehe. Bez riječi.

Davno se prorok Ilija, koji treba najaviti dan Božji, popeo na goru Karmel. Sada se Gospa sa svojim Sinom uspela na golgotsku uzvisinu. Majčino srce sve bi dalo samo da Sina spasi. Prelijepo lice, koje prijeti da će od ljute boli u hipu ostarjeti, ruke, koje bi se na čas pružile, pa opet od nemoći spustile, bez riječi govore: »Evo, mene uzmite! Uzmite mene umjesto njega! Moje ruke pribijte na križ, moje noge probodite, moje srce…!« Usne su opet i opet vidljivo treperile, kao da će u taj čas nešto izreći. Ali nisu.

Gdje ćemo naći dragulje kršćanske duhovnosti ako ne u srcu Majke koja stoji pod križem Krista Spasitelja. Minulo je kakvih tridesetak godina otkako je, ponesena anđeoskom slutnjom o novomu kralju, pozdravila rođakinju i izrekla zanosne riječi velikoga hvalospjeva: »Veliča duša moja Gospodina!« Dvanaest godina kasnije, na hodočašću, kada su ga pronašli u hramu, žalosna, pitala je dječarca za razlog: »Zašto si nam to učinio?« Na svadbi je izrekla zapovijed koja je odisala svježinom puna povjerenja: »Što god vam rekne, učinite!« A sada šutke stoji. Bez riječi je poslušala nalog da bude majkom apostola i mučenika. Bez riječi je prihvatila da je ljubljeni učenik uzme pod svoje. Nema nijedne riječi optužbe za one koji su se razbježali; nijedne riječi osude za one koji su ga osudili i izrugali, bičevali i trnjem okrunili, razapeli, ubili… Nijedne riječi prigovora kada se činilo da ga je i Bog ostavio. Bez riječi stoji majka pod križem.

S udarcima čekića sve je jasnije razumjela proročke riječi starca Šimuna koji je najavio: »A i tebi samoj mač boli probost će dušu.« Mač se nemilice zabada, sa svakim udarcem sve dublje i dublje, u jezgru njezina života. Dok netremice gleda kako se trnje bolno zabija u lice Sina dok ga uzdižu na križ, sve više vidi: »Je li to tvoj čas koji si onako dostojanstveno najavio, onda, u Kani?« »Što ti imaš sa mnom, ženo?« pitao je. Kao da je tražio da se ne miješa. Htio ju je poštedjeti od ove grozote. Ali majka ostaje uz sina. Pobožna žena i u smrti pravednika s pravom može gledati rješenje za pregorku muku. »Sada ćeš zauvijek biti u onome što je Očevo. Sada si uzdignut da nas sve privučeš k sebi, sine moj!«

To međutim nije kraj. Majka se doduše povlači u pozadinu. Poput Zaharije pred anđelom i ona će zanijemiti pred tajnom. Ali, nakon što će, žalosna, i opet tri dana tražiti Sina, on će doći. Evanđelje ne spominje taj susret, ne zapisuje radosne riječi koje je izrekla, jer one pripadaju samo Sinu. Majka će se još jednom, bez riječi, pojaviti usred apostola koji postojano mole za darove Duha. Njezin nečujni odlazak s ovoga svijeta tako je tih da ostaje zabilježen samo u sjećanju Crkve. A onda, dvanaest zvjezdica zablistat će na barjaku Žene na nebu. Nenametljivo, bez riječi – i ne primijetiš – i dan-danas bdije nad starim kontinentom i zove na novo obraćenje.

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *