Prorok u svojemu zavičaju

Proslavimo opet Božju riječ! Želimo li naime izvršiti svoju zadaću i biti proroci u današnjemu svijetu, moramo najprije pažljivo poslušati i usvojiti što Bog govori. Dobar recept kako biti prorok daje Jeremija na početku svoje knjige. Opisujući svoj poziv, dvaput navodi Božji nalog: »Govori sve ono što ti zapovijedam« (Jr 1,7.17). Ne treba prorok tek otprve pogoditi i prognozirati događaje, nego ponajprije upoznati, poslušati i cjelovito prenijeti ono što Gospodin govori.

Slušajući Božju riječ na četvrtu nedjelju u liturgijskoj godini, smijemo zaći u svet, zaštićen prostor nazaretske sinagoge. Smještena je u Isusovu zavičaju. Ondje je Isus prolazio – stepenicu po stepenicu – put ljudskoga odrastanja. Uđimo s okupljenom zajednicom vjernih među zidove posvećene zvukom svetopisamskih riječi koje od davnina odzvanjaju i usrdnim vapajima boguodanih duša koje traže utjehu, spas, putokaz… Zastanimo i mi u ugodnim osjećajima divljenja! Budimo svjedoci kako »riječi milosti« izlaze iz usta ljubljenoga Sina Božjega koji je došao u sili Duha.

»Danas vam se rodio Spasitelj« (Lk 2,11) – navijestio je pastirima nebeski vjesnik u blaženoj noći. »Danas je došlo spasenje ovoj kući« (Lk 19,9) – objavit će Učitelj Zakeju, nadcariniku, koji je također Abrahamov sin. »Još danas bit ćeš sa mnom u raju« (Lk 23,43) – obećat će napokon raspeti Isus glasom koji ulijeva čudesno pouzdanje raskajanomu razbojniku, Kristovu suosuđeniku koji tako prima konačnu, djelotvornu utjehu. »Danas se ispunilo pismo koje ste upravo čuli« (Lk 4,21) – proglašava Učitelj među skrovitim zidovima nazaretske zbornice. Progovara okupljenima koji su baš poslušali kako njihov proslavljeni sumještanin čita iz Knjige proroka Izaije i vidjeli kako potom zauzima učiteljsko mjesto. Pažljivo, puni očekivanja, gledaju, a onda je odjeknula objava koja će sve njihove buduće subote temeljito izmijeniti, ispraviti, obratiti.

Ostvaruje se nacrt zabilježen već kod proroka Jeremije. On je postavljen kao novi Jeruzalem, kao hram, kao obrambeni zid (Jr 1,18). Postojano sjedi učitelj koji želi pružiti nov život Gospodnjoj zajednici. U njegovu srcu vjerni će naći grad utvrđeni. Uzvišen kao čvrsti, ukrašeni stupovi Božjega prebivališta u Jeruzalemu ovdje je kao nov, živi hram pred njima. Njegova riječ bit će pouzdan štit i bedem zaštite – brončane zidine – za sve koji prionu uza nj. I kada se zemaljski Jeruzalem razruši, on ostaje.

Poznavali su Isusovi slušatelji Knjigu proroka Izaije kojemu je božanski seraf vatrom očistio usne i donio Božje oproštenje (Iz 6,7). Znali su oni dobro Ilijinu sudbinu: kako ga je Bog u danima velike gladi brižljivo hranio, jutrom i večerom, iz dana u dan, i na putu kroz pustinju; kako mu je potom na gori objavio svoje pravo lice. Dobra je udovica-vjernica bila neizmjerno nagrađena što je ugostila proroka. Pamtili su oni kako se Naamanu, kraljevskome službeniku, zapovjedniku sve vojske sirske, isplatilo poniziti i poslušati zapovijed njemu stranoga proroka Elizeja. Višestruko kupanje u vodama Jordana nije ga samo očistilo od njegove gube, nego je probudilo u njemu vjeru u pravoga Boga. Ozdravilo ga je od njegova besplodna mnogoboštva, magije i nevjere.

Ipak, Nazarećani u sinagogi odbacuju put, istinu i život koji je došao. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše (usp. Iv 1,11). O, kako lako ostajemo u svojim okvirima i prosudbama, okorjela srca, tvrdokorna mišljenja! Smještamo ljude u svoje unaprijed pripravljene pretince. »Nije li to Josipov mali?« (Lk 4,22) – kažu oni. Znamo mi njega – računica je naše brzoplete pameti. A nije!! Usprkos sveopćemu dojmu i javnomu mnijenju, usprkos mišljenju i teroru – realne ili statističke – većine ovaj Nazarećanin nije mali Josipov, nego je Sin Božji! Tako je svečano proglasio Otac nebeski nakon krštenja. Tako su potvrdili nauk i djela.

Prorok Jeremija govorio je da je još dijete, ali nebeski mu je pedagog to zabranio (Jr 1,7). Odgojio ga je i poslao. Zar Nazarećani očekuju da Isus još uvijek govori, misli i rasuđuje kao nejače?

Isusu je važno što slušamo, koje su i kakve riječi u našim ušima. S radošću je promatrao kako Nazarećani prepoznaju riječi Izaijine. Znao je da su s pažnjom slušali kolike su se stvari zbivale u Kafarnaumu. Ljubav se pojavila, velikodušna i dobrostiva. Raduje se istini o Bogu koji ljubi ovaj svijet toliko da je poslao svojega Sina (usp. Iv 3,16). Ljubav je došla koja pokriva plaštem Božjega milosrđa ljudske grijehe, strpljivo podnosi pogrde i odbacivanje. Ne ćemo pogriješiti ako mislimo da je Pavao pisao svoj slavni hvalospjev ljubavi tako da je opisivao Isusa. Isus se ne hvali i ne ide za svojom slavom, nego čini i govori kako od Oca čuje. Ne pamti zlo koje su protiv njega spremali i izvršili, nego pita: »Petre, ljubiš li me?« Ne traži svoje, nego liječi bolesne, vraća vid slijepima, mrtve uskrisuje, proglašava godinu sveopćega otpuštanja dugova. Sve to ipak nije bilo Nazarećanima dosta da se obrate i povjeruju!

Na primjeru Sidonke i Sirca prorok Isus u svojemu zavičaju jasno pokazuje da je baš kao i Jeremija poslan narodima (Jr 1,5). Razbija naš uskogrudni nacrt Mesije. Jednom zauvijek otklanja zabludu da Božji zakon, eto, obvezuje samo pripadnike židovske vjere i naroda ili pak samo vjernike kršćane. Božji autoritet vrijedi za sve i tek kada mu se pokorno podložimo, kadri smo stvarati temelje osobnoga i zajedničkoga života. Kada Gospodin Isus dolazi, ispravlja naša pogrješna shvaćanja i lažni mesijanizam. Nije ovdje tek jedan od svećenika, neki prorok ili kralj ili pak oltar pomazan ljudskom rukom, uljem koje se čuva u životinjskome rogu. Ovdje je i Prorok i Kralj, i Svećenik i Oltar kojega je sam Bog pomazao, i to svojim Svetim Duhom (Lk 4,18; Iz 61,1).

Sudbina je proroka zahtjevna, naporna i bolna. Davno je Jeremija čuo Božju najavu da je postavljen protiv sve zemlje, protiv vlastodržaca i naroda (Jr 1,18). A sada Učitelj sažima i potvrđuje kako prorok nije dobrodošao u svojemu zavičaju (Lk 4,24). Kakvi smo mi ljudi? Do maločas smo s užitkom i zadovoljstvom halapljivo svjedočili svakoj riječi iz njegovih usta, a onda ga gnjevno izbacujemo i želimo ga strmoglaviti. Dokle ćemo uporno zahtijevati nekakva »mesiju« po našemu nacrtu i za svoju sebičnost kako bismo i dalje potkradali i lagali, množili grijeh na grijeh. U nedjelju kličemo: »Hosana«, a već u petak spremno skandiramo: »Raspni, ukloni!« Valja nam se obratiti, lupiti u prsa grješnička i krenuti iznova. Karizme su mnoge, ali put ljubavi sve ih obvezuje. Tek iz ljubavi imaju svoju vrijednost i plodnost.

Ono što se zbilo na rubu nazaretskoga brijega već je jasna slika i najava. Proroku Jeremiji kod zvanja Bog objavljuje pouzdanu riječ: »Ja ću biti s tobom da te izbavim« (Jr 1,8.19). Sada se ta riječ ostvaruje kada Isus prolazi između svojih egzekutora i odlazi. Ne će oni nadvladati (usp. Jr 1,19). Ovo će Božje obećanje do kraja postati jasno i bjelodano kada Osuđenoga, Izbičevanoga i Razapetoga Bog slavno uzvisi iz groba i zauvijek ga izbavi – istrgne – iz ralja naše ljudske zlobe i iz carstva smrti. To je tajna vjere, to je otajstvo našega spasenja koje kao živa Crkva slavimo danas i uvijeke.

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *