Prorok pred svojim Gospodinom

1 Kr 19 u kontekstu

17_Elija___The_CaveNoć u špilji dugačka je, hladna i mračna. Ona dobrohotna i blagotvorna okrjepa koju mu je anđeo bio pripravio davno je već potrošena. Snage su pri kraju. Koliko li je trebalo prijeći tamo od Karmela, visoko gore na sjeveru uz Sredozemno more, do Beer Šebe na južnoj granici Judeje!? A toliko, pa još i više, prorok je prokrčio kroz pustinju da dođe do svete Božje gore. K tome, i visina je zahtjevna. Horeb ima više od dvije i pol tisuće metara nad morem.

Proroka Iliju poznajemo. Bilo kao zaštitnika zemlje i naroda, bilo kao nebesnika koji je posebice »zadužen« za vremenske prilike pa gdjekad uza se nosi atribut Ilija »gromovnik«. Sam naš Gospodin i Učitelj Isus priznaje veličinu vatrenoga proroka koji po svetoj predaji naroda Božjega ima prevažnu ulogu. Neposredni je preteča i glasnik očekivanoga dana Gospodnjega, piše prorok Malahija (Mal 3,23). Ilija je već došao, reći će Isus. Ivan Krstitelj nastupa u duhu i sili Ilijinoj. U duhovnosti Ilija je zacijelo najpoznatiji po susretu s Bogom na brdu Horebu. On je taj kojemu Bog objavljuje tajnu svojega bića. Strahovitost i uzvišenost Božja nije u vihoru, u potresu ni u vatri koja proždire, nego je nježan šapat; skrila se u blagu lahoru. To je prodorna blagost koja traži pravo lice čovječje. Ilija ne dobiva objavu Božje definicije riječima kao npr. Mojsije (»jesam koji jesam«, Izl 3 ili »Jahve, milosrdan i milostiv«, Izl 34), nego osjetilno doživljava blagost Božjega bića.

»Bio je to čovjek u kožuhu i s kožnim pojasom oko bedara« (2 Kr 1,8), opisat će ga jednom sluge svojemu kralju Ahazji. Pećina je kakav takav zaklon za izmorena proroka. Prenoćio je i, zasigurno, novo jutro sviće. Još tamo u Judeji bio je otpustio svojega slugu koji je prvi navijestio kraj mučne trogodišnje suše. Ilija je ostao sam sa svojom sudbinom. Takvu čovjeku slike vlastitoga života mogu postati puno jasnije, Božja blizina može postati i tjeskobno potrebna i gotovo nepodnošljivo zahtjevna. Pokriva oči, ne pred lomljavom i buktinjom, nego pred nježnim povjetarcem. Osjetit će Ilija kakav je Bog uistinu.

Kada promatramo Iliju u pećini na Horebu, susrećemo Iliju nakon što je već popravio razrušen oltar Gospodinov. Učinio je to svečano, pred očima cijeloga naroda. Čovjek je to koji se proslavio na svetoj karmelskoj uzvisini zazivajući presveto ime Boga Abrahamova, Izakova i Izraelova. A sada je daleko, zavučen među stijenama neke nepoznate špilje, otišao nebu pod oblake. Tek što je bio pridobio sav narod za se, stigao tako reći na vrhunac karijere, eto ga u bijegu, skriva se, daleko od svih.

Zna Sveto pismo onu najdublju gorčinu, preveliku potištenost kada je čovjeku naprosto dosta svega. Životni jad može biti toliko gorak da dovede do svojevrsnih samoubilačkih želja. Ilija je u pustinji tražio smrt. »Uzmi dušu od mene« (19,4), molio je.

Davno istrošena hrana, gotovo šest tjedana putovanja zacijelo su pripomogli da u izmučenu tijelu svom snagom bukne onaj prvi razlog koji ga je nagnao na tolik put: uplašio se. Saznao je za prijetnju i smrtnu opasnost (19,3). Uhvatio ga je strah za vlastiti život. On koji je nekoć Božjom snagom vratio život sinu udovice dobročiniteljice sam je podlegao panici pred mogućom smrti. Ondje je vratio život, ovdje se boji smrti. Silovit i ognjen prorok koji je otvoreno žario i palio, našao se pred svojim najosjetljivijim trenutcima. Onomu koji svoj strah sa sobom nosi, zaludu su kilometri i kilometri bježanja.

U skrovitoj, pritajenoj dubini pećine, živa i djelotvorna Riječ pronalazi svoj put. Prorok je možda pomislio da je došao do kraja, da je postigao cilj, da se konačno sklonio od svih i svega. Međutim, u dušu ga dira, poput oštrice mača, pitanje Gospodnje: Što je s tobom? Zašto si ovdje? Što ti imaš ovdje?

Petar će jednom brzopleto obećati da je spreman i u smrt s Gospodinom, a onda pred ženom vrataricom niječe da ga poznaje. Istom naglošću prorok izriče svoj poznati odgovor, poziva se na svoja djela, upozorava na opasnost koja mu prijeti. Ne kaže što će on ovdje. Ne spominje svoj pokajnički uvid da nije bolji od otaca. Gospodin pušta neka vrijedi takav odgovor. Primjerom će pozvati proroka da i on pokaže svoje pravo lice. Kada Bog nekomu pokazuje svoju narav, onda na najbolji način traži od njega istinu.

Je li baš tako, Ilija? Je li samo to istina? Ubili su moje proroke, kažeš. Nisi li i ti mačem pobio mnoge? Ja sam rekao da je došao kraj suše i da se vraća život, a ti si dao pohvatati sve proroke Baalove. Ostao si sam, kažeš. Ako je moj vrijedni sluga Obadija pred ubilačkom ljutnjom kraljice Izebele sačuvao na životu stotinu vjernih proroka (sam Obadija o tome izvješćuje Iliju 18,3), ako će Mihej, Jimlin sin, hrabro pred kraljem proreći istinu usprkos svim lažnim prorocima, zašto kažeš da si ostao samo ti? Nisi ti jedini na svijetu. Uvijek ja mogu sebi naći vjerne sluge koji će pronositi moju poruku.

Ilija kaže da su sinovi Izraelovi ubijali Gospodnje proroke, a to je zapravo učinila kćerka sidonskoga kralja, strankinja Izebela. Oni, veli, traže da ga ubiju, a zapravo se uplašio prijetnje koju mu je Izebela uputila. Moćni, gorljivi Božji prorok, koji kraljevima naređuje, drhti sada, treperi od straha pred ženom tuđinkom.

Gospodin će strpljivo dopustiti svojemu proroku da ponovi odgovor. Ali Ilija i drugi put pripisuje sebi onu ljubomornu revnost koja pripada samo Bogu. U Svetomu pismu, kažu nam poznavatelji, riječ »revnovati« odnosi se na Gospodina. Ovdje je Ilija, u naglašenu obliku, udvostručenu, primjenjuje na sebe. Jedini on se od svih biblijskih ljudi usuđuje za sebe, i to dvaput, reći: »gorljivo sam revnovao« (19,10.14). Nije lako priznati svoj strah, lakše je govoriti o velikim djelima i silnoj zauzetosti. U tomu susretu na Božjoj gori Bog ispočetka uopće ne dolazi do riječi. Ilija puno govori i ponavlja se, a Gospodin samo postavlja pitanje.

Ilijina zbunjenost potpuno izbija na površinu. Bio je krenuo da bi spasio život, a onda je odjednom na pola puta molio za smrt. U pustinji je molio: »uzmi dušu moju« (19,4), a sada na svetoj gori ipak jasno očituje da želi pobjeći od onih koji traže da uzmu dušu njegovu (19,10.14).

Još od prvoga nastupa kada je izišao pred kralja nagovješćujući sušu i glad pokazao je da je čovjek koji voli istrčavati, lako se prenagli. »Trči pred rudo«, rekli bismo u slici. Tada se već poziva na Božje ime, ali nije pričekao da mu doista dođe riječ Gospodnja koja tek poslije njegove akcije stiže i mora ga spašavati od progona (17,2).

Ne, revnomu Gospodinu nipošto nije svejedno ako ga njegovi vjerni napuštaju i štuju ništavne idole. Gospodin osigurava život ostatku od sedam tisuća (19,18). Ali spektakularno nadmetanje koje je Ilija s Ahabom upriličio na Karmelskoj gori Gospodin nije ni jednom riječju tražio. Božja je poruka kazivala samo da Bog želi pustiti kišu na lice zemlje (18,1). Očito je Ilija na svoju ruku dao sazvati sav Izrael i stotine Baalovih proroka da bi svečano zazvao oganj s neba. Bog želi dati kišu, a prorok – usred suše – traži oganj s neba.

Iliju su na potoku ptice opskrbljivale hranom, a voda mu je bila piće. Poslije ga je udovica hranila i udomila u svojoj kući. Ugroženim prorocima Obadija je našao sklonište i donosio im jelo i piće. Bogu, koji se usred suše i nevolje brine za svoje, veoma se protivi oholo nadmetanje između dva tabora i ubijanje.

U prizoru na brdu Karmelu Ilija se žestoko rugao Baalovim pristašama i prezirno omalovažavao onoga koga štuju i u koga vjeruju. Za to nije dobio odobrenje Gospodinovo.

Čak i u molitvi izbila je Ilijina sklonost da istakne sama sebe (18,36). Tražeći Božju proslavu, ujedno želi da i njegovo dostojanstvo bude pred svima potvrđeno. Zahtijevao je od Gospodina da objavi kako je on, Ilija, njegov sluga. Sluga Jahvin je, međutim, drukčiji. Ne traži svoje slave, nego, štoviše, prolazi kroz veliku muku i poniženje.

Ilija je pokazao kako voli poduzimati na svoju inicijativu, stavljati Gospodina pred gotov čin. Ako Bog ne želi da cijela stvar propadne i da prorok posve izgubi autoritet, mora, prisiljen je reagirati. Ali Ilija tako stvara paradoksalnu situaciju u kojoj se više ne zna pravo tko ovdje kome služi. Umjesto da je blagim koracima služio Božjoj volji, Gospodin je morao gledati kako da spasi Ilijin nesmotren korak. Pa i u pustinji, kada je tražio smrt, opet Ilija sam želi Bogu određivati. On želi odrediti da je dosta (19,4). Anđeo ga je upozorio na dalek put, a on je legao spavati.

Bog nije drobio brda pred Ilijom, nije uzdrmao tlo pod njegovim nogama, ali stavlja Ilijinu službu u pitanje. Gospodin od njega traži da iziđe i stane u goru, ali Ilija ostaje na ulazu u pećinu. Zato s pravom po drugi put zvoni pitanje, ne baš isto: što će Ilija ovdje, na ulazu u pećinu? Zašto nije »stao u goru pred Gospodinom«? (19,11). Kako se ovdje dobro vidi da Gospodnji prorok nije onaj koji točno pogađa buduće događaje, nego onaj pažljivi koji strpljivo sluša Božju riječ da bi je mogao točno izvršiti i navijestiti.

Čovjek s plaštem preko lica, na otvoru pećine visoko u gori, čuje da njegov čas još nije došao. Gospodin od svojega izabranika izravno traži obraćenje. »Vrati se« i »obrati se« (19,15) u svetopisamskomu izvornom jeziku znače jedno te isto. Ne znam gdje još u Sv. pismu Bog tako otvoreno izriče svoje otklanjanje, upravo odbijanje: »Idi, vrati se odakle si došao!« Ilija je naprosto smijenjen. Na mjesto sebe treba postaviti Elizeja (19,17).

Ali nije Bog kradljivac budućnosti. Koliko god prorok od početka svojega zvanja srljao po stranputicama, sada nailazi na izvrsnu pouku. Kriva motivacija nije konačna zapreka da otkrije pravu vjernost Bogu. Ne samo da Bog svojemu revnitelju daje da i dalje djeluje, nego će Ilija nadživjeti barem dva kralja. Tako će ispuniti više od dvadeset godina proročke službe. Bog će mu podariti obilan život, osigurati mu prostor za sazrijevanje. »Dalek put« (19,7) u Svetomu pismu znači dug život. Ilijino: »Dosta je« (19,4) pokazuje se kao ništetno.

Ilija će se povući u samoću, nastupat će mnogo skromnije i suzdržanije. Ne će više nikada brzopleto preteći, nego će strpljivo čekati riječ Gospodnju pa će tek potom djelovati. Toliko se povlači da postavljanje aramskoga kralja Hazaela i izraelskoga Jehua posvema prepušta svojemu nasljedniku. Svojim drugim, povučenim boravkom na Karmelu Ilija će, štoviše, postati uzor te, u očima sv. Ivana od Križa, svojevrstan utemeljitelj karmelskoga reda. Povrh svega, Gospodin sprema Iliji uznesenje koje je do tada jedino Henok, pravednik, doživio. Uzet će Bog Iliju k sebi i čuvati ga za dan posljednje proslave.

vidi: Molitva s prorokom Ilijom

 

Duhovnost, FFDI

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *