Preobraženje

Isus povezuje zemaljsko s nebeskim

Isus je kod preobraženja u razgovoru s Mojsijem i Ilijom i tako djelom potvrđuje što je u govoru izrekao: da je došao ispuniti Zakon i proroke.

Naznačeno vrijeme događanja »nakon šest dana« (Mk 9,2; Mt 17,1) izravno upućuje na izvještaj o stvaranju. Sedmi dan jest dan Božjega počinka, kada je sve djelo dovršeno. Sedmi je dan blagoslovljen kao ribe, ptice i čovjek, i jedino on je »posvećen«.

Pouka o križu u kontekstu (Mk 8,31) naglašuje da se radi o vrhuncu Isusova djelovanja, ali ujedno da križ ne znači samo trpljenje, nego je put u proslavu i potvrdu Očeve ljubavi. Pitanje o Iliji (Mk 8,10–13) već upozorava da je preobraženje slika uskrsnuća: Ilija je biblijski lik koji, uz Henoka, nije umro, nego je uzet Bogu i ponovno će doći kao glasnik dana Božjega.

Trojica odabranih učenika – Petar te braća Jakov i Ivan – bijahu svjedoci uskrisenja Jairove kćeri (Mk 5,37), a u Getsemanskomu vrtu bit će pozvani u najveću blizinu Učiteljevu (Mk 14,33). Njima je unaprijed dano vidjeti ono što će ostali tek nakon Isusova uskrsnuća doživjeti. Sin Božji pokazuje svoju božansku narav i slavu.

Ovaj izvještaj osobito potvrđuje kako je Sveto pismo dijalog između čovjeka i Boga. Na Petrov prijedlog za podizanje sjenica kao odgovor stiže Očev glas s neba.

Preobraženje Isusovo najava je uskrsnuća. To pokazuje i Isusovo proroštvo neposredno prije izrečeno da će »vidjeti kraljevstvo Božje u sili« (Mk 9,1). Isus također izričito govori o svojemu uskrsnuću kada traži od svojih odabranih da čuvaju tajnu dok on ne uskrsne od mrtvih (Mk 9,9). Glagol μεταμορφοω – preobraziti (9,2) u trpnomu obliku pripada u evanđeoskome jeziku među božanske pasive i odnosi se na Očevo djelovanje. Isus bi preobražen kao što će biti podignut od mrtvih, uskrišen probuđen.

Oblak kao znak Božje prisutnosti naznačen je već kod saveza s Noom gdje Bog govori o tome da on dovodi oblake i svoju dugu u oblak stavlja. Već na putu iz ropstva i kasnije oblak će biti prepoznatljivo vanjsko očitovanje Božje nazočnosti na putu i u hramu.

Opis Isusova preobraženja pokazuje značenje sinoptičkih evanđelja. Tri evanđelja zajedno gledaju i prate kronologiju Isusova života. U pojedinim događajima ističu vlastite pojedinosti.

Od Luke ćemo saznati da se Isus prije toga povukao u molitvu (Lk 9,28), tako i njegov razgovor s nebesnicima pripada u naše shvaćanje molitve, a osobito je Očev glas odgovor na molitvu.

Matej i Luka zajednički kao pojedinost ističu Kristovo lice (Mt 17,2; Lk 9,29) dok se Marko zaustavlja na općenitu izgledu. Činjenica da se čovjek na licu očituje. Kada mu vidimo lice, znamo tko je.

Matej, osim toga, spominje važan element: svjetlo (Mt 17,2.5), što u cjelini Isusova života opet ima važnu ulogu. Isus nije samo teorijski proglasio da je svjetlo svijeta – odabrani učenici to sada uživo vide.

Lukino Evanđelje jedino točno navodi i temu Isusova razgovora s Mojsijem i Ilijom: Isusov izlazak. Izlazak je ponajprije upozorenje na središnju biblijsku temu: izlazak iz kuće ropstva i put u obećanu zemlju. Izlazak se može dovesti u vezu s Isusovim znanjem da je došao čas da s ovoga svijeta prijeđe k Ocu (Iv 13,1). Sasvim konkretno, Isusov izlazak naznačuje izlazak iz groba.

Pojedinost iz Lukina Evanđelja o tome da su učenici zaspali – slično kao što će im se dogoditi u Getsemaniju – svjedoči da je nebeski razgovor dulje trajao.

Razgovarajući o svojoj budućnosti i onome što ga čeka Isus daje do znanja da prihvaća našu ljudsku nedovršenost i nemirnu čežnju za onim što se ima zbiti. Čovjek je ispružen prema naprijed i očekuje ispunjenje. To je naša proleptička dimenzija kojom dohvaćamo ono što je ispred nas, istežemo se prema onome što je svrha svega.

U razgovoru kod preobraženja potvrđuje se Isusovo iščekivanje krštenja. Kada je najavio da je došao baciti oganj na zemlju, govori da mora primiti krštenje i da ga s mukom očekuje (Lk 13,50). A već je bio kršten na Jordanu. Kada su dvojica učenika poželjeli biti uza nj, pita ih mogu li piti njegovu čašu i primiti njegovo krštenje (Mk 10,39). A već je bio kršten po rukama Ivana Krstitelja. Isus je očito usmjeren prema svojemu času koji ima doći – a koji obuhvaća i muku i proslavu.

Mojsije i Ilija nisu samo općeniti predstavnici Zakona i Proroka uz koje Isus potvrđuje cjelinu Svetoga pisma. Oni su tijesno vezani uz preobraženje na gori jer su obojica izbliza doživjeli objavu Božjega bića na gori kao je zabilježeno u Knjizi Izlaska (34) i Prvoj knjizi o Kraljevima (19).

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *