Povratak na bitno (Iv 3,14-21)

Četvrta korizmena nedjelja (B)

Došlo nam je sunce. Veselimo se svjetlu koje obasjava naše domove i naše ulice, naša lica i naše korake. U dnu svoga bića mi žarko želimo da sunce Božje obasja našu savjest i izliječi nas od svih mračnih djela. Evo i danas gori svjetlo na ispovjedaonici kao podsjetnik i poziv na Božju svjetlost. Mi žarko želimo biti takvi da ništa ne moramo prikrivati zato što bi bilo zlo i grješno, zato što bi se protivilo Božjem zakonu ljubavi.

Kao što je Mojsije napravio zmiju od mjedi i postavio je na stup tako da svatko tko pogleda u nju ozdravi, tako i mi podignimo svoj pogled prema križu! Dopustimo savjesti da punim glasom progovori. Odrecimo se grijeha s iskrenim kajanjem!

Nedjelja je smirenja. U noćnom razgovoru kad se buka svijeta stišala, vreva smirila, kad nema više prodornih pogleda radoznalicâ i uhodâ, kad uši doušnika spavaju, visokopozicionirani Židov, član Velikoga vijeća Nikodem u neposrednoj je blizini Isusovoj, sluša spasonosne riječi. Je li ta noć bila nalik onoj betlehemskoj kad je zemlja utihnula i smirila se, a nebo se raspjevalo? Možda je to susret na nekom kraju istoga onoga Maslinskoga vrta u kojem će se zbiti i sveta molitva predanja: »Oče, kako ti hoćeš« (Mt 26,39)! Učitelj Isus vodi učitelja u Izraelu do bitnoga: Bog ljubi svijet (Iv 3,16) – ovaj svijet kakav poznajemo, u kojem je i zakrvavljena Sirija i naša hrvatska sadašnjost, u kojem su autobusi u kojima djeca stradavaju, i ljudi koji nemaju dosta za dnevni život, oni koji gladuju do iscrpljenosti od egzistencijalne muke i oni koji u zelenom, nemilice, do visokoga pijanstva slave svetoga Patrika ili punim glasom raspiruju vatru hrvatskoga derbija. U vrtu, kao na početku Adam – čovjek – pozvan je u razgovor s Bogom. Sada Bog nije ostao na riječima. Riječ je tijelom postala. Bog je dao svoga Sina da nijedan koji u nj vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.

Zna Nikodem svetu povijest. Ima je takoreći u malom prstu jer to je osnovni zakon zajednice u kojoj živi. Poznato mu je kako je u pustinji Božji narod bio napadnut od ljutih zmija i onda je podignut spasonosni znak (Br 21,9). Trebalo je u nj pogledati i čovjek bi ozdravio, trebalo je njemu pokloniti svoju pozornost i vjeru kao što i mi danas, kad pristupamo sakramentu ispovijedi, gledamo na Isusa milosrdnoga, raspetoga mučenika koji je Jaganjac, žrtva što se Ocu prinosi kako to divne slike mozaika u župnoj crkvi na Jordanovcu predočuju. Kad primamo sakrament pričesti, gledamo u Isusa koji je kruh živi. Kad slavimo Euharistiju, gledamo u Isusa koji lomi kruh, slavi svoju Pashu u kojoj je i svećenik i žrtva.

Zna Nikodem i kako su tu istu zmiju od mjedi poslije ljudi pretvorili u izopačen, perfidni objekt krivovjerja. »Nehuštan« govorili su (2 Kr 18,4) i klanjali mu se, stavljajući ga namjesto Boga. A onda ih je idolopoklonstvo dovelo do žalosnoga svršetka. Odmah se možemo pitati što je to u našem životu što nam je Bog dao na spasenje, a mi smo to preokrenuli u svojega idola. Koji je to dar života koji smo pretvorili u lažnoga Boga i dali da nas zarobi: Je li to hrana i tjelesne sile, ljepota, izgled? Je li to novac i naš društveni položaj, ugled? Je li to spolnost i naši osjećaji, bogatstvo našega srca koje pretvaramo u siromaštvo? Ili mediji, zabava, internet, užitak? Korizma je pravo vrijeme da se preispitamo i ponovno vratimo izvornom Božjem nacrtu o čovjeku. Gdje smo to, ne daj Bože, Isusa raspetoga i svetoga uzeli za neko svoje razorno krivovjerje daleko od Boga i Crkve?

Zajedno s Nikodemom slušamo kako Sin čovječji treba biti uzdignut. Zbit će se baš kako je već o sinčiću u hramu nagovijestio starac Šimun: bit će uzdignut kao znak (Lk 2,34). Posve realno to će se ostvariti kad Isus bude razapet na križ. Zbit će se to i kad bude slavno podignut iz groba. Zbit će se napokon i na slavni dan uzašašća kad pred svim okupljenima bude uzdignut onamo kamo oduvijek pripada, na sveto božansko prijestolje.

To je iskonski božanski projekt za čovjeka – slika Božja! Ne noć, nego svjetlost! Ne razaranje i  zaplitanje u vlastite sile, nego uzdignuće i uzvišenje snagom Božje ljubavi, snagom otkupljenja. Sv. Pavao piše kako nas je Bog zajedno s Isusom uskrisio i kako smo zajedno s njime postavljeni u nebesa (Ef 2,6). Isti je Otac nebeski koji tako ljubi svijet da daje Sina – isti onaj koji ga slavno uzdiže iz groba, koji ga uzima k sebi u nebeske visine. Zato: ne grijeh i mržnja, nego Božja svjetlost, ne propast, nego život s Isusom, život vječan!

Do koje mjere seže velikodušan Božji nacrt za čovjeka?! Isus će jasno za sebe reći: »Ja sam svjetlo svijeta« (Iv 8,12)! A onda će objaviti i novu divnu tajnu: »Vi ste svjetlo svijeta« (Mt 5,14). Pokazuje koliko nas u svojoj dobroti želi približiti sebi i sjediniti nas sa sobom. Zato trebaju svijetliti naša djela da ljudi vide i slave Oca na nebesima (usp. Mt 5,16). Neka bude bjelodano da su naša djela – i ona najmanja, najnevrjednija – u Bogu učinjena. A mi, što mi činimo? Zato naše grijehe trebamo spaliti u vatri, na jarkoj sunčevoj svjetlosti njegove ljubavi. Zato naša trpljenja postaju dio njegove spasonosne muke, naša zastranjenja i bludnje dio njegova križa koji na svoja leđa uzima. Zato smo i mi znak ovomu svijetu, znak koji pokazuje milost Božju – Isusa samoga.

Učitelju, Bože moj, povedi me u vrt svete pouke i potpunoga predanja. U tišini moje noći objavi mi tajnu svoje snage i moje slabosti. Pokaži mi moju izopačenost i grijeh, i svoju ljubav koja život vječni daje. Dođi i rasvijetli moju tamu, zasjaji u svakom skrivenom kutku moga bića da mognem i ja biti tvoje svjetlo.

(corr. 22.03.12.)

 

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *