Paralizirani čovjek

Kada nas sile ostavljaju, osjećamo dubinu svoje nemoći. Čovjeka može paralizirati bolest, koja životna nevolja ili neka opasna prijetnja. I suvremena bolest: stres, i ostali psihički tereti, kao strah i opsjednutost, mogu nas zakočiti toliko da nismo kadri reagirati kako bismo htjeli i kako bi trebalo. Čovjek ostane ukočen.

Evanđelja izvješćuju kako su jednom pred Gospodina kroz krov spustili bolesnika koji bijaše prikovan uz postelju. Ne znamo je li ga bolest shrvala naglo ili korak po korak. Je li osjećao kako ga najprije izdaju noge, pa onda lijeva i desna ruka, a zatim ni glavu više nije mogao po volji okretati? Možda je s užasom i u panici morao opažati kako više ne može stati na vlastite noge, kako prstima više nije sposoban micati i hvatati predmete kada i kako bi htio. Strah da mu i srce ne otkaže, tjeskoba i hladan znoj remete disanje i guše. A možda je evanđeoski bolesnik svoju uzetost kao patnju nosio od rođenja, pa se može biti i ravnodušno navikao. Moguće je da od života ništa više nije tražio. Sve su to pojedinosti koje Evanđelje ostavlja nama na promišljanje.

Novi život za njega počinje naglo, tako reći vratolomnom brzinom, kada se našao pred Isusom. Donijeli su ga prijatelji. Od davnina je Crkva naučila i poučavala da jedni druge u vjeri nosimo jer stojimo pred Sinom Božjim koji je uzeo ljudsku narav. Isusove oči vide duboko. Isus je vidio njihovu vjeru (Mk 2,5). Njegove božanske oči vide duhovnu stvarnost.

Drugi nose bolesnika. Nije lako prihvatiti da me drugi nose. Kada je čovjek svezan, htio ne htio mora se povjeriti u tuđe ruke. Kada su mi snage oduzete, predanje dolazi samo od sebe. Moj se egoizam topi i nestaje. Blago meni ako imam dovoljno duhovne snage da to pravo prihvatim. To je dar. Nije lako, pa nije ni naravno, prihvatiti sputanost i nemoć kada sve u nama hoće živjeti. To je sudbina koju je Krist na križu uzeo za sebe.

Mnogi dobro pamte kako je prije više godina pater Marko, naš subrat, svećenik u isusovačkoj zajednici u Zagrebu, bio svladan teškom bolešću. Premda bje istom na sredini života, po ljudsku mu je bilo tek nekoliko zemaljskih dana ostalo. A njegovo predanje u Božju volju bijaše junačko. Susret s takvim čovjekom bio je velik ispit za moje misli o vjeri i za moju molitvu. Svaka napuhana riječ gubi svoj smisao.

Bolesnik u Evanđelju mogao je ostati zapanjen i zaprepašten Gospodinovom riječju: »Otpuštaju ti se grijesi« (Mk 2,5). Bolesnik je na vlastitoj koži osjetio ono što će sv. Pavao napisati: Isus Krist nije »Da!« i »Ne!« (2 Kor 1,19). Ne kaže Gospodin samo tjelesnoj snazi »Da!«, a da bi pritom duhovnomu zdravlju kazao »Ne!«. Odmah gleda na ranjenu dušu da je iscijeli; ne dijeli čovjeka na dva dijela. O, kako su okupljeni pismoznanci bili u pravu! Doista, grijehe može otpuštati samo Bog jedini (Mk 2,7). Upravo i jest pred svima u kafarnaumskoj kući zazvonila vječna Božja riječ na Isusova usta.

Pismoznanci su poznavali Pisma. Znali su da je Bog u prošlosti opraštao izdaje svojega naroda, izbavljao ga iz novih nevolja. Činio je čudesa da bi tvrdo ljudsko srce uvjerio u svoju ljubav. Pod vodstvom Mojsijevim narod je, oslobođen iz egipatskoga ropstva, pronašao za sebe put kroz pustinju. I opet će pronaći put. Iz babilonskoga sužanjstva, više od pola tisućljeća nakon Mojsija, Izrael se ponovno vraća u Obećanu zemlju. Pismoznanci su to znali i nisu trebali ostati zarobljeni prošlošću: sada Gospodin čini novo (Iz 43,19). Zar ne opažaju? Isusova riječ »Ustani!« koju upravo slušaju djelotvorna je Božja zapovijed koja se obistinjuje. Na početku stvorenja Bog Stvoritelj reče: »Neka bude svjetlost!« i bî svjetlost (Post 1,3). Sada Gospodin čini novo: Isus govori uzetomu riječ uskrsnuća: »Ustani!« i on ustaje. To je riječ koja prodire i prelazi preko granice groba i smrti. Ta je riječ naša nada u vječni život i uskrsnuće tijela.

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *