Oprosti i vjeruj!

Riječi su važne, ali još je važnije ono što se u mojemu srcu zbiva. Kad god se dam na razmatranje, polazim u susret tajni, tajni Božjoj. Pa makar i sedam puta doživim rastresenost i vrludanje svojih misli, zaći ću u dubine vlastite duše. Dopustit ću im da predahnu i izvuku se iz grča dužnosti, grijeha, patnje.

Svi smo mi početnici u vjeri. Svi smo mi u duhovnomu životu tek na početku. Istom naučih uzdizati pogled prema Bogu koji dolazi i promatrati njega, moliti i očekivati od njega, a ne uskogrudno sjediti u mrklu kraju smrti, dok me sapinje isprepletena paučina vlastitih osjećaja, razmišljanja, zabrinutosti, optuživanja, slabosti. Što se više grčim i prevrćem vlastitim silama, samo ću se više zaplesti u tu paučinu. Sada je čas da ponizno zamolim pravoga i živoga Boga: »Gospodine, umnoži moju vjeru!«

Oni najbliži, učenici koji su neposredno uz Isusa hodili i učili, mole za dar vjere. Koliko više to smijem i moram ja!? Kada bi učenici imali vjere, rekli bi dudu pred njima da se iščupa s korijenom i on bi ih poslušao – kaže Gospodin. Daleko više od čupanja nekoga drva učenici su s Kristom Gospodinom dijelili sudbinu propovijedanja Očeve ljubavi, bili su svjedoci kako Isus izgoni zloduhe i opsjednute ljude oslobađa od nametnutih veriga kojima su protiv svoje volje, prisilno, opterećeni. Apostoli, koji su izbliza iskusili, vlastitim očima vidjeli, mole za vjeru. Koliko je to meni potrebnije?! Jasno, čudesna hrana za pet tisuća gladnih daleko je veće i korisnije djelo negoli presađivanje voćke. I to su apostoli iskusili. Pa ipak, Isusov odgovor: »Da imate vjere…« otkriva nam da, eto, sami apostoli, od njega izabrani i pozvani, nemaju vjere ni koliko je zrnce, mala sjemenka gorušice.

Ne bismo li onda mi, maleni, koji poprilično poznajemo svoju slabost i lomljivost, trebali – štoviše: imali pravo – biti sablažnjeni nad tom činjenicom? Ne bi li svim apostolima redom, koji se u prijelomnu času u strahu razbježaše, bilo korisnije s mlinskim kamenom o vratu strovaliti se u more? Ali, znamo, puno ih ljepši i spasonosniji usud snađe. Zagrljeni od Isusova Srca, Srca koje je na križu dalo sve kako bi na Uskrs zakucalo novim životom, bili su uvedeni u more Božje ljubavi. S rukama uskrsloga Krista oko vrata, s rukama na kojima su tragovi čavala, okupani su u moru Duha, pročišćeni njegovom vatrom kako bi postali svjedoci sve do kraja zemlje. Svaki Kristov učenik prolazi iskustvo osobnoga susreta s Bogom.

Pa ipak, koliko god sudbonosna i temeljna bila ta nježna nit koja me veže s Ocem, evanđelje upozorava koliko smo na putu vjere povjereni jedni drugima. Blago meni nađem li one riječi prijekora koje ni mene ni bližnje ne će zatvoriti u neprobojnu i neosvojivu tvrđu oholosti. Blago meni ako znam tako odlučno i s tolikom ljubavlju prekoriti onoga koji pogriješi da to uistinu dovede do obraćenja. Ponajprije mene osobno.

Božje je praštanje neizmjerno more. Ali na meni je da skočim i zaplivam, zaronim. Ili da molim kako bi me, sa Spasiteljevim Srcem o vratu, u njegovu zagrljaju, snaga Duha strovalila u to more. Opraštanje je predragocjena moć koja nam je u Kristu darovana da se čuvamo. Sami sebe i međusobno. Oprostit ću, oprostit ću zato da izliječim sebe od boli i sablazni koje mi bližnji naniješe! Oprostit ću zato da drugome pomognem na pravomu putu! Svaki put kada molim Očenaš, molim: otpusti nam, kako i mi otpuštamo.

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *