Oproštenje u hramu

Isus bijaše u hramu kada su doveli ženu i postavili je u sredinu. Toga je dana poučavao i jasno će pokazati kako kod njega nije riječ samo o spoznaji istine i uzvišenim religioznim osjećajima. U kršćanskoj vjeri nije, nažalost, riječ samo o osobnim lijepim doživljajima zajedništva s Bogom, nego i o tome kako spasiti živu glavu pred razuzdanim nasiljem bližnjih koji traže smrt. Gospodin će okrutnost iskusiti na vlastitu tijelu. Ne, nasljedovanje Krista nije nevažno pitanje koje stoji po strani, nego je hitan životni zov.

Pismoznanci i farizeji hotimice su javno izveli ženu da Učitelja iskušaju pred svim narodom. Od početka Isusova javnoga djelovanja na putu mu se priječi huškač koji ga želi dovesti u napast. I gle, ovi koji su nakanili štititi zakon od grijeha, sami preuzeše ulogu Isusovih napasnika: žele ga iskušati. Ženu su iskoristili kao sredstvo. Muškarca nisu ni doveli, samo ženu. A možda ju je on zaveo ili, štoviše, silovao. Možda joj je bezosjećajno i prezirno platio za suradnju. O tome nam Evanđelje ne kaže ništa.

Nakon kakvih desetak godina Pavao će prigodom svojega obraćenja doživjeti tajnovit, dojmljiv susret s Kristom. Piše kako je nakon toga sve htio ostaviti samo da nekako dođe do spoznanja Isusa Krista (Fil 3, 8). Sve ostalo izgledalo je nisko i bezvrijedno u nebeskome svjetlu koje je pred Damaskom primio na dar. Nije li žena u Evanđelju doživjela nešto slično? Istrgnuli su je iz njezina života i bacili pred vrata smrti. I sada, dok svi ostali s ponosom i osudom u očima stoje oko nje, ovaj se čovjek saginje kako bi joj bio bliži u njezinu poniženju. Oni su kanili Učitelja optužiti i ženu kamenovati, a on je, prignut, pisao po tlu. Pisao je po prahu zemaljskome, od kojega je prst Božji od početka htio da bude čovjek.

Zahvaćena njegovom riječju poštede i rasterećenja, stoji žena usred hramskoga dvorišta, usred doma Božjega. U svojemu je ljudskom biću doslovce obnovljena. Naime, nepodnošljiv, jeziv smrtni strah još je do maloprije prijetio da će joj razoriti sve duševne sile. Srce je samo udaralo i udaralo, cijelo tijelo drhtalo.

Isus će je osloviti upravo onako kako je oslovio svoju majku u Kani Galilejskoj: »Ženo!« (Iv 2,4; 8,10). Ne uskrisuje li on pritom njezino ljudsko dostojanstvo? Iz najdublje zgaženosti Isus podiže i uspravlja ovu ženu. Od sada u njezinim očima sve ostalo izgleda manje vrijedno. Od sada jedino želi upoznati ovoga uistinu božanskoga čovjeka. On je sa svoje strane njezinu tjeskobu i bol mogao dobro razumjeti jer će sam na Maslinskoj gori biti zahvaćen smrtnim strahom. Ona je pak smjela osjetiti nešto od njegova uskrsnuća. Rekao je, naime: »Idi!«, a »Idi!« znači: »Živi!«

Što li će još biti od ove žene? Nalik na Pavla, koji je jednom, prije obraćenja, progonio Crkvu, može sada i ona ostaviti prošlost iza sebe. Ne zato što bi grijeh bio beznačajan, nego zato što njih oboje, i Pavao, apostol, i žena u hramu, dobivaju pravednost od Boga (Fil 3,9). Ova žena vjeruje u Krista koji ju je spasio. Stoga i ona može pružiti ruke prema onome što je pred njom (Fil 3,13).

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *