Obraćenje svetoga Pavla

Poznat prikaz Pavlova života sve tamo od pristanka na kamenovanje prvomučenika Stjepana (Dj 7,58) pa do puta u Rim na kojemu je, prema jednoj tradiciji, došao i do Mljeta na našemu Jadranu (Dj 28), naći ćemo u Djelima apostolskim gdje se čak triput nalazi opis njegova obraćenja (Dj 9; 22; 26). Još nam je zanimljivije listati po Pavlovim poslanicima – prvim i predragocjenim novozavjetnim spisima – u kojima Apostol vrlo često progovara autobiografski.

Pavla upoznajemo najprije kao vatrena progonitelja koji želi istrijebiti sve koji su na putu Kristovu. Kao farizej po naravi pripada među najljuće protivnike Isusove s kojima se Učitelj obračunava na gotovo svakoj stranici Evanđelja.

Ivan Evanđelist u poznatu teološkome uvodu piše da je Svjetlo došlo na svijet (Iv 1,9). Pavao je to Svjetlo u svoj njegovoj snazi doživio. Zaustavilo ga je u njegovu pohodu na Damask (Dj 9,3; 22,6; 26,13). Srušilo ga je na zemlju – Pavao se pred njim ničice poklonio. Mojsije je bio vidio grm u plamenu (Izl 3,2). Pavao je izravno obasjan svjetlom s neba. Ako se u tradiciji duhovnoga života govori o prosvjetljenju, Pavao je izvrstan primjer. Do te je mjere iskusio novo svjetlo svijeta da će poslije pisati kako su Kristovi vjerni djeca svjetla (Ef 5,8; 1 Sol 5,5) i da borave u svjetlosti (Kol 1,12). Što Pavao traži od drugih, sam je prvi učinio: odložio je djela tame i uzeo na sebe oružje svjetlosti (usp. Rim 13,12). Kao teolog podsjeća na prvi čin stvaranja i tumači: Bog koji u početku stvara svjetlost, sada daje da prepoznamo pravi sjaj na licu Kristovu (2 Kor 4,6).

Kao kod Abrahama (Post 22), Mojsija (Izl 3) i Samuela (1 Sam 3), staro ime »Savao« dvaput je zazvonilo (Dj 9,4; 22,7; 26,14). Kada se u Svetomu pismu kod poziva nečije ime ponavlja, to označava dubok zahvat Božji u nečiji život i korjenitu promjenu koja se odnosi na cijeli budući život toga čovjeka. Kod Pavla je to očito. Ne će više nositi ime prvoga kralja Šaula, svojega glasovita suplemenika, koji se usprotivio Bogu i progonio Davida. Jakov postade Izrael (Post 32,29; 35,10) kako bi postalo jasno da će se »Bog boriti«. Šimun postaje Kefa (Iv 1,42) zato da podsjeća na čvrstu stijenu na kojoj treba graditi kuću. Tako i Savao postaje Pavao.

Ista revnost, isti posluh i isti žar ostaju. Dovoljna je jedna Kristova riječ i Pavao kreće u nov život. Pavao nije pripadao krugu učenika Isusovih. Nije bio uz Učitelja za njegova zemaljskoga života i po tome je blizak vjernicima tijekom stoljeća koji ne vidješe, a vjeruju – sve do nas danas. U prvomu Pavlovu susretu s Kristom nastat će tolik preokret da nam upravo Pavao ostavlja najstariji dokument o Isusovu uskrsnuću i o euharistiji. Najviše će mjesta obići propovijedajući. Dobar poznavatelj Pisama pristupa im na posve nov način. Pišući o Kristovu uskrsnuću, upravo će u Pismima naći vjerodostojno obrazloženje: »Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima« (1 Kor 15,3s).

U Kristu Pavao dobiva novi životni prostor. Zato će sve Kristove vjerne gledati kao one koji su »u Kristu«. Ono što će Crkva poslije prepoznati u otajstvu Kristova Srca, Pavao je već označio: U Kristu – unutar Kristove osobe punina je Božje milosti koja daje novi život kršćanima. Promjena kroz koju Pavao prolazi tolika je da će proročku čežnju za novim stvorenjem s kojom završava cijelo Sveto pismo proglasiti ostvarenom: »Tko je u Kristu, nov je stvor« (2 Kor 5,17). Ne možemo u toj definiciji ne prepoznati i samoga Pavla koji zbog Isusa sve dosadašnje – očito brojne – uspjehe i postignuća smatra promašajima (Fil 3,7). Zakon koji je nosio Božji narod sve tamo od izlaska iz kuće ropstva proglasit će »starim zavjetom« (2 Kor 3,14). Nakon obraćenja Pavao vidi samo onu pravednost koja dolazi od vjere u Krista i koju sam Bog poklanja (Fil 3,9). Obrat je očit i poznat. Kršćanske zajednice znaju da je Pavao prije bio progonitelj, a sada je predani pobornik vjere u Krista (Gal 1,22). One koje je htio zatrijeti, sada naziva »braćom«, za njega oni su »sveti«.

Nove težnje iz temelja vuku Pavla i daju nov smjer njegovu životu. Isusa, kojega je prije progonio, sada želi spoznati i steći. I opet žurno ide naprijed, ali sada zato da dođe do Krista i do savršene snage njegova uskrsnuća (Fil 3,8.12). Nastavio je Pavao put u Damask, i doći će onamo, ali kao ljubitelj i propovjednik Kristov.

Kolika li je snaga Kristove proslavljene osobe!? Dovoljno je bilo da objavi Pavlu: »Ja sam Isus« i bogata trogodišnja škola koju su učenici prošli sa svojim Učiteljem od Galileje kroz brojne pouke, čudesa i zajednički život, slila se u blagoslovljeni susret. Tri dana Pavao će podnositi mrak. Tri dana provest će u postu i pokori (Dj 9,9). Isus ga izgleda odmah otajstveno pridružuje svojemu pashalnom trodnevlju u kojemu je raspet, umro i pokopan, sašao nad pakao da treći dan uskrsne. Kada Pavao poslije kršćane promatra kao suukopane s Kristom (Rim 6,4), možda se prisjeća upravo ovoga svojeg prvog iskustva.

Kristova smrt na križu Pavlu će postati najvažniji teološki argument za nov odnos prema Božjemu zakonu. Isus je po Zakonu umro. Zakon koji objavljuje volju Božju ujedno objavljuje da je nismo kadri svojom snagom izvršiti. Zato Pavao za sebe veli da je po Zakonu mrtav. Zajedno s Kristom razapet je na križ (Gal 2,19). Plodnost Kristove smrti koja ljude čini pravednima pred Bogom prva je stvar koju naviješta. Galaćane kojima je pred očima jasno ocrtao Isusa Krista raspetoga (Gal 3,1) nazvat će bezumnima kada zapostave i prezru taj početak svoje vjere. Isus, prihvativši da bude obješen na drvo križa, dopustio je da bude uvršten među proklete (Gal 3,13). Prema propisu iz Ponovljenoga zakona Isus je na sebe preuzeo grijeh i prokletstvo (Pnz 2,23) pa tako u njemu Abrahamov blagoslov konačno može doći na sve narode širom kugle zemaljske, kako je Bog otpočetka kanio (Post 12,3).

Za naše vrijeme Pavao ponajprije pruža uzor i ohrabrenje da potražimo životno svjetlo u Isusu. U pojačanoj potrazi staroga kontinenta za duhovnim iskustvom i prosvjetljenjem Pavlovo obraćenje svjedoči o snazi Krista uskrsloga. Pavao nam je poticaj da temeljito upoznamo Sveto pismo te tako razumijemo svoju vjeru. Pavlov život hitan je poziv da se koliko god možemo aktiviramo u životu i radu Crkve. U naše tehnološko doba moramo se čuvati opasnosti da nam suvremena sredstva komunikacije služe samo za površnu zabavu. Ona su tu da nas dublje povezuju, vode k većemu razumijevanju, bogatstvu misli i osjećaja – baš onako kako je Pavao činio svojim marljivim dopisivanjem. Za naše vrijeme, kada s novom snagom upozoravamo na odsudnu važnost ljubavi i kada čovjek ističe dubinu osobnoga odnosa prema drugome, Pavao koji ne prikriva snagu svojih doživljaja pravi je izazov.

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *