Novo blaženstvo

Čudesna je pedagogija Isusova. Pred čuvenim »nevjernim Tomom« proglašava novo blaženstvo, ali istodobno izlazi ususret Tominoj želji da vidi i dodirne.

Isusovo uskrsnuće ne znači tek puko veselje ili smireno promatranje uskrsloga Krista. Isusovo uskrsnuće jest poslanje. Kao što je Otac poslao Isusa, tako on šalje svoje učenike (Iv 20,21). Njegovo poslanje poznaju, tri su godine bili s njime. Znali su i za križ, premda su pobjegli, sada, evo, znaju i za uskrsnuće. Isusovo poslanje poznajemo i mi.

U vrtu na Maslinskoj gori Gospodin je i drugi put morao kazati da je on Isus kojega traže. Na vazmeni je dan također potrebno ponavljanje. Dvaput Isus izgovara svoj pozdrav: »Mir vama!« (Iv 20,19.21). Dobro da učenici nisu pri prvomu oslovljavanju popadali na tlo kao ljudi u Maslinskome vrtu. Doživljaj je toliko snažan! Tolika ih je radost obuzela. Vidjeli su Gospodina, opisuje Evanđelist (Iv 20,20). Vidjeli su Gospodina, svjedoče sami učenici o svojemu iskustvu (r. 25). »Gospodin« – to je prijevod vlastitoga Božjeg imena u Bibliji: Jahve. Kada stane pred Krista Uskrsloga, čovjek se susreće s pravim i živim Bogom. Više stoljeća prije prorok Izaija istim je riječima zapisao silno viđenje o Bogu koje je imao u hramu: »Vidio sam Gospodina«, piše on (Iz 6,1).

Kada apostoli svojemu drugu Tomi govore: »Vidjeli smo Gospodina«, izjavljuju nešto veliko i važno. Ono što pred Tomom tvrde isto je kao da vele da su Boga vidjeli. Nikakvo čudo da Toma izriče svoju čežnju za sigurnom spoznajom i opipljivim iskustvom.

Za razliku od evanđelista Luke, Ivan ne piše da je Uskrsli pokazao ruke i noge, nego ruke i bok (Iv 20,20). Za Ivana, pa onda i za Tomu, važniji je Isusov probodeni bok. Važnije je srce na koje se Ivan bio oslonio za pashalnom večerom. Važnije je zato da se Toma može vlastoručno uvjeriti kako uskrsnulo srce ponovno kuca.

U čudnu svijetu živimo. Reklame, interesi, zabava, pa i ljubav koju osjećamo, mogu nas jednako gušiti kao i teškoće koje nam život donosi. Pritišću nas, a mi žeđamo za slobodom. Žele nam osvojiti srce. A ono nam svojim postojanim kucanjem najbolje svjedoči da nemamo život u svojoj vlasti. Kada bi o mojoj snazi ili marljivosti ovisio rad mojega srca, kako bi to izgledalo? Srce, neumorno, ali osjetljivo, pouzdan je pokazatelj kolik teret nosimo.

Velik je dar u ubrzanu životu smiriti pogled i srce barem na čas. Sv. Toma, apostol, pri susretu s uskrslim Gospodinom smiruje oči pred ranom iza koje opet kuca Srce Spasiteljevo. Ivan je vidio i posvjedočio kako je to Srce zaronilo u mračnu dubinu prave ljudske smrti. Koplje je potvrdilo i dokazalo. A sada, uskrslo Srce uzavrelo je od nebeskoga veselja dok utemeljuje Tominu vjernost. Dobri Pastir sav radostan ovoga puta pronalazi Tomu među svojim učenicima. Štoviše, ostavlja ostale po strani i prilazi Tomi, izgubljenomu u sumnji. Bog ispunja svoje obećanje da će dovesti natrag zalutalu ovcu, poviti ranjenu i okrijepiti nemoćnu.

Toma je dobio više od utješne riječi i pogleda, više od spasonosna dodira za kojim čezne. Više ga ne trgaju sumnje, više nije žrtva stotine kumira koji ga vuku amo-tamo. Nije se samo željenoga cilja dovrebao, nego je još puno više na dar dobio. »Gospodin moj i Bog moj!« – te riječi svjedoče da je Toma pronašao svoje blago. Njegov je Bog tu. Ne zasićuje dušu obilje, nego unutarnje kušanje, upozorit će veliki učitelj zapadane duhovnosti, sv. Ignacije. Ljudsko se srce smirilo pred srcem Bogočovjeka.

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *