Najveća zapovijed

Bog nije Bog moćnih i uspješnih koji sve imaju na raspolaganju, nego Bog sirota djeteta bez roditelja, Bog udovice koja ostade sama, bez životnoga druga i oslonca (Izl 20,21). Sveto pismo jasno bilježi: naš Bog jest Bog stranaca koji ne pripadaju našemu narodu, nego su od drugud, u drugoj zemlji (Izl 22,20).

Poznajemo li već onoga čovjeka koji ima tek svoj ogrtač i to mu je sve imanje? Hoda ulicama bez krova nad glavom, bez svojih i svojega. Jedini mu je posjed odjeća na njemu, u tome živi. Nema drugoga pokrivača za noć. Nažalost, ne treba u daleke krajeve gledati, nego ovdje oko nas vidimo one koji zbog naše ljudske nepravde ostadoše na cesti. Doslovce. I baš zato što Bog vidi i izbliza poznaje sudbinu onoga koji samo svoj kaput ima, baš zato što će ga, kada zavapi, sigurno uslišati (usp. Izl 20,25), i mi smo pozvani učiniti ono što svojim silama možemo.

Izravna je i zahtjevna, posve jasna misija koju nam Gospodin daje: »Ljubi!« (usp. Mt 22,37.39). »Ljubi!« – to je zapovijed. »Ljubi!« – to je ono jedno potrebno. »Ljubi!« – to je svjetionik i sveti orijentir koji sam Isus daje kada se nađemo pred mnoštvom putokaza, dužnosti, kada smo u stresu od brojnih obveza koje ne znamo »sortirati«. Ili kada nam se nude kojekakvi sustavi koji nam žele pružiti životnu sreću. Ako s pravom u dubini osjećamo čežnju da se do kraja ostvarimo i uložimo svoj život, evo nam spasonosna odgovora koji sam Gospodin daje: »Ljubi!« Ako treperimo od želje da na svojemu ljudskom putu dođemo do punine, evo program cjelovita angažmana: »Ljubi!« Božanski Učitelj daje misiju koju je sam riječju i životom ostvario. Želiš li doista dati cijelo svoje srce, želiš li upotrijebiti svu svoju pamet, Gospodin daje program. Osjećaš li u sebi žarku želju da ti duša bude uistinu živa i posvema se aktivira, ljubi! Ljubi Boga svim srcem, svom dušom, svim umom jer on je tvoj! Ljubi bližnjega jer bližnji je kao ti!

Zdrava se ljubav prema sebi sastoji upravo u tome da svoje potencijale, talente koje nam je Bog dao, upotrijebimo. Zdrava ljubav prema sebi traži da budemo ljudski zadovoljni i postignemo onu sreću koja dolazi od prave ljudske plodnosti, od plodova koje donosimo i koji ostaju. Prema tome: »Ljubi!«

Čudesna je Gospodinova pedagogija kao i toliko puta u Svetomu pismu. Poziva na vlastito iskustvo. Tako utemeljuje zapovijed ljubavi prema bližnjemu. Opet i opet biblijska vjera počiva na doživljenomu. Sam si bio stranac u zemlji egipatskoj, u zemlji babilonskoj. Znaš što je to. Zato ne potlačuj i ne nanosi nepravde (Izl 22,20), kao što su tebi činili, nego: s ljubavlju primi, kao što je Abraham ugostio strance i tako primio božanski posjet. Ljubaznim srcem primi udovicu bez muža i siroče bez roditelja jer se tako lako može dogoditi da sam ostaneš bez voljenoga, da ti djeca ostanu bez oca, bez majke (Izl 22,23)! Isus će na evanđeoski način sažeti: »Što želite da ljudi vama čine, to činite vi njima« (Mt 7,12)!

Prije nekoliko godina u recesiju smo zapali bez realnih uzroka u prirodi, samo zbog puke ljudske lihve, kamatarenja i prijevare. U velikoj novčanoj krizi, gle, banke se bogate! Nije čudo da mladi i stari pritisnuti bolesnom okrutnošću kapitalizma u jesen 2011. krenuše u svjetski protest. Nositelji nepravedna sustava sami sebi svoju kaznu spremaju. Doći će ona, ne od Boga, nego kao logična posljedica naših nedjela i sustavnih promašaja. Međutim, još postoji prilika da se vratimo Zakonu i njegovoj spasonosnoj, najvećoj zapovijedi. Sada je čas!

Svetac zna što je ono jedno i što je najvažnije, i na to se svim srcem daje. Isus na pitanje huškača i napasnika iz prve daje odgovor: Ljubi Boga i ljubi bližnjega (Mt 22,37.39)! Ne dokida, ne niječe, nego upozorava na bit Zakona, na ono što se ne smije propustiti jer je prijeko potrebno i najstrože obvezuje. Cijelu onu veliku zahtjevnu zbirku knjiga od preko tisuću stranica ukupno – koju mi zovemo Stari zavjet – Učitelj tumači, daje ključ za razumijevanje i pokazuje o čemu sve ovisi. Ono što je za njegov narod i za njega samoga Sveto pismo, to on rehabilitira i upozorava što je u srcu svih svetih spisa.

Silan, svevišnji Bog, gospodar svjetova, strašan i moćan, nježno i blago približava se ljudskomu srcu, baš kao proroku Iiji na Horebu (usp. 1 Kr 19,12). Stvoritelj koji ima moć dati opstanak svojom dobrohotnom odlukom – ili oduzeti ga – dira osjetljivo središte ljudske osobnosti koje je ljubav. Ne samo da može biti ljubljen, nego je to jedino što doista propisuje. Ljubav prema Bogu najveća je i prva zapovijed – veli Gospodin (Mt 22,38). A dragocjen, najstariji kršćanski pisani dokument koji Crkva čita, Prva poslanica Solunjanima, otkriva kako se sveti Pavao radosno prisjeća njihova početka. Obratili su se od idola k Bogu, obratili su se zato da služe Bogu živomu i istinskomu (1 Sol 1,9) – da ga ljube.

Naš je ljudski grijeh i slabost nas koji pripadamo Crkvi ako ljudi vjeru često doživljavaju kao niz bezbrojnih propisa i zabrana. Samo jedno Gospodin uistinu traži. Ono što je on sam u svojoj biti: ljubav. Politički ustroj koji se tomu delikatnu zakonu srca opire ili ga zanemaruje sama sebe osuđuje na propast. Religija koja ne poštuje tu svetu definiciju božanske Nadnaravi sama se odriče svojega imena i vjerodostojnosti. Bez ljubavi prema prvomu Božjem daru – a to je vlastiti život, ono što jesam – bez ljubavi prema bližnjemu, bez ljubavi prema Bogu, nema religije, nema vjere, samo ljudsko zavođenje.

Ali dobri Učitelj daje odgovor i ovomu kojega farizejština nosi (Mt 22,25). Prihvaća Isus komunikaciju, ne odbija! Štoviše, razoružat će zakonoznanca kojemu su krila porasla kada je ona druga, saducejska stranka, onako glatko pobijeđena, te sa slašću kreće u napad da pokaže kako će konačno uhvatiti nazaretskoga Rabija kao protivnika Zakona ili neznalicu koji se ne snalazi. A Isus!? Razbit će njegovu agresiju, razblažiti i rastopiti, skrećući mu pozornost na ono na što smo svi osjetljivi i bez čega nam nema života: Ljubav.

Isusova je pouka radikalna i ekstremna. On ide do kraja. Sam je, već u djetinjoj dobi, iskusio život pridošlice i stranca kada je morao bježati pred Herodovim progonom. Na Kalvariji će mu i posljednju haljinu oduzeti i baciti za nju kocku. Njega slavimo, njega slijedimo – Boga koji se do kraja približio siromašnima i uzeo na sebe njihovo iskustvo. U tome je tajna njegova poziva: »Što ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili« (Mt 25,40). U kruhu koji se lomi za život svijeta, u bratu i sestri pokraj nas, svu ljubav svojega srca možemo živomu Bogu podariti.

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *