Na gozbi

Odlični muževi Svetoga grada okupili se u kući. Glasno i svečano pozdravljaju. Odmah na ulazu ispunjavaju uobičajen i propisan obred. Frizure dotjerane, lica sjajna, ruho birano. Brada brižljivo dotjerana i prema običaju onoga vremena namirisana pomašću. Svi gorljivo hrle ne bi li uhvatili mjesto odmah uz domaćina. Važan im pogled i dostojanstven osmijeh prate uglađene geste. Finoća nad finoćama.

Ipak, osjetljivo oko primijetit će da vedrina na licu ne odgovara onomu što nose u duši. Što mu bliže priđeš, uzdrhtiš od hladnoće, magla te ovije i ne znaš tko je to. Mutne oči mutno zrače radošću koje nema. Izmiče čovjek, svim mastima premazan. Uvijen, u sebičnim interesima, neuhvatljiv u koristoljublju. Kako li naše ljudske riječi mogu biti daleko od naših djela i onoga što nosimo u srcu!?

Tko sam sjeda na prva mjesta, nije zadugo ondje. Čovjek koji svoju sigurnost traži u ugledu, mnoge će i nasilne čuvare trebati. Tko sam svoju slavu gradi, kakva li mu plaća!? U srcu mu osta pustoš i praznina. Duša žedna više nego što je prije bila. Isus je jasno dao na znanje da ne traži svoje slave (Iv 8,50) i ne prima je od ljudi (Iv 5,41). »Tko hoće služiti mi, neka me slijedi i počastit će ga Otac moj!« (Iv 12,26) »Ima koji me slavi – Otac moj!« (Iv 8,54).

Pravu počast i proslavu daje onaj koji poziva na svadbenu gozbu. Onaj koji dolazi i svečano pred svima poziva: »Prijatelju!« To je Gospodar koji će se, kada dođe, pripasati, pristupiti i sam posluživati svoje sluge (Lk 12,37). To je domaćin koji je na veliku večeru okupio prosjake, sakate, slijepe i hrome (Lk 14,21).

Slava koju primamo na dar dolazi od onoga koji sama sebe daje za hranu dušama našim. Od onoga koji je svoje izabrane sustolnike nazvao prijateljima jer im je priopćio sve što je primio od Oca. »Kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta!« (Iv 6,51). Tijelo Kristovo – to je naša proslava, naša čast i uzvišenje.

U svečanomu je blagovalištu, u kojemu se uzvanici okupiše, zacijelo bio ukrašen stol i po njemu i oko njega njegovano cvijeće. Posuđe je blistalo, sve je bilo pripravljeno, a miris ukusne hrane zamamno se širio. Sve su to spremile marljive ruke vrijednih domaćica koje se toliko poniziše da ih Evanđelje izrijekom ne spominje. A ipak, one – krotke u poslu svojemu (Sir 3,17) – voljenije su negoli velikaši koji svim silama nastoje ne bi li kako podijelili i stekli što više naklonosti. Ono što se vidi i ono što zaista vrijedi tako se često i tako bolno razlikuje. Skrivene evanđeoske domaćice zacijelo su najviše učinile da gozba može početi.

Poznata su nam Isusova blaženstva koja preokreću naše procjene i obećavaju veliku utjehu progonjenima, gladnima, ožalošćenima… Evo još jednoga blaženstva: Blago tebi kada se pobrineš za one koji ti nemaju čime uzvratiti (Lk 14,14). »Bijah gladan i dadoste mi jesti« (Mt 25,35). Isus izravno govori domaćinu, ugledniku, da za svoj stol treba pozvati siromahe. Evanđeoska matematika s mukom se uči i ispit se teško polaže: »Blago tebi jer ti nemaju čime uzvratiti.« I u ovomu, novom, trećem tisućljeću kršćanstva čudesna logika križa probija granice naše pravednosti. Zar nije pravo tražiti naknadu i plaću kojom će se podmiriti izdatci za pripravljanje gozbe? Sam Gospodin upozorava da prije gradnje valja dobro proračunati ima li se djelo čime dovršiti. Nemaju li radnici prvoga sata, koji su pretrpjeli svu žegu dana, pravo očekivati i zahtijevati više od onih posljednjih? Pa ipak, Krist Gospodin jasno ističe suvereno bogatstvo Gospodareva milosrđa. Gospodar vinograda može s onim što je njegovo raspolagati kako želi.

Upravo ta završna nezaslužena nagrada na kraju dana koju daje Otac bogat milosrđem utemeljuje našu nadu. Mjera obilna, nabijena i natresena razlog je zašto čudna računica davanja ima smisla. Istina je: više se isplati prihvatiti siromaštvo i tjelesno sljepilo, sakatost u zemaljskoj mudrosti i hromo tijelo, negoli da nam grijeh razori dušu, zauvijek optereti savjest i upropasti vječnost.

Zanimljivo! Ono što Gospodin zahtijeva nije uspostavljanje dijaloga između farizejskoga prvaka i nebrojenih siromaha u Jeruzalemu. Ono što se traži jest hrabrost za donošenje odluke da dadnem od svojega. Evanđeosko, nesebično darivanje. Isus ne traži od imućnoga domaćina da dijalogizira s prosjacima, s bolesnima i nemoćnima, nego da im priredi gozbu. Isus traži od njega odvažnost da dadne onima koji nemaju čime uzvratiti. Jednostavno i izravno. Zahtijeva od onoga koji ima da dadne onomu koji nema. Ti, koji imaš dva odijela, daj onomu koji nema! Ti, koji imaš hrane, učini isto tako! Tako je poučavao preteča Ivan Krstitelj (Lk 3,11).

Gospodine Isuse, ti si na križu iz probodena Srca prolio i posljednju kaplju krvi za moje otkupljenje. Zato si dobro znao što od mene tražiš. Da darivam, ne očekujući. Kriste, Spasitelju koji na gozbi blistaš u bijeloj hostiji, uskrsnuli Jaganjče Božji, ti poznaješ tajnu. Zato vjerujem: Blago meni, uzvratit će mi se o uskrsnuću!

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *