Među svojima

Kada dođe ljeto, za mnoge ljude, hvala Bogu, stiže odmor. Ljetni dani već po običaju izmamljuju mnoge iz tvornice, ureda i doma. Sa svojim najdražima kreću na dopust. U velegradu Rimu, kažu, u jedan jedini dan krenut će čak tri stotine tisuća ljudi na ljetni odmor. Čovjek – iscrpljeni i prenapeti pozemljar – još jednom polazi u potragu za opuštanjem i novim snagama.

I Gospodin Isus pošao je u svoj kraj, kako opisuje evanđelist Marko. Nakon ispunjenih, aktivnih dana u Kafarnaumu i s onu stranu Galilejskoga mora, Isus dolazi među svoje. Nije kao onaj turist, željan neviđenih stvari i mjesta, koji žudnim korakom obilazi nepoznato. Učitelja i čudotvorca smijemo radije smjestiti u onu drugu skupinu. Odabrao je dane kada će otići svojima. Na odmor i predah. U domaćemu okolišu potražit će počinak i raširene prijateljske ruke, pune razumijevanja i ljubavi. Što se, međutim, zbiva?

Nije prvi put da su ljudi bili iznenađeni Isusovim riječima u sinagogi. Mnogi su ga slušali, i prije i sada u njegovu zavičaju. S čuđenjem i divljenjem. Tako se to događalo zacijelo od početka javnoga djelovanja kada je nakon krštenja i pustinjskoga iskušenja prvi put nastupio u Kafarnaumu (Mk 1,22). I nije prvi put da ga pokušavaju definirati krvnim srodstvom. Kada je, postavivši dvanaestoricu uza se, propovijedao pred jeruzalemskim pismoznancima, objasnio je i majci i rođacima veliku novost: »Svaki koji izvršava volju Božju, taj mi je i brat i sestra i majka« (Mk 3,35).

Mi ipak, zajedno s Nazarećanima, imamo potrebu čovjeka smjestiti u okvire na koje smo navikli. Njegovo ime želimo, tako reći, staviti u odgovarajući pretinac i označiti naljepnicom. Pravi evanđeoski skandal nastaje kada sumještani u Isusu vide čovjeka koji sebe želi afirmirati i ide za svojim interesima. Za njih on je mladac koji se pravi važan. A Isus se čudio njihovoj nevjeri (Mk 6,6) i upirao oči u onoga koji prebiva na nebesima. Promatraju ga, možda, kao mlada čovjeka koji se dao na bespredmetan i bezizgledan pothvat dokazivanja pred svojim rođacima i znancima. Odatle nevjera i nepovjerenje. Ili gledaju u njemu kakva političara koji bi sigurnost i potporu tražio u mnoštvu pristaša. A Isus se čudio njihovoj nevjeri jer je znao da se »u slabosti snaga usavršuje« (2 Kor 12,9).

Mislili su da ih želi osvojiti i pridobiti za sebe. A Isusov nauk tražio je njihovo dobro, Isusova riječ njima je pružala kraljevstvo Božje. Njegova čudesa, napokon, njima bi donijela izlječenje od bolesti i blagostanje. I Isus se čudio. K tomu, njihove riječi svjedoče da su znali za snagu Isusove riječi i za »silna djela koja se događaju po njegovim rukama« (Mk 6,2), čudesa koja je činio u Kafarnaumu i uokolo. Znali su za veliko djelo koje je Isus započeo. S pravom se Isus čudio ljudskoj duši koja žudno hrli za tuđim i nepoznatim, a u bližnjemu tako teško prepoznaje čudesnu Božju prisutnost i moć.

»K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše« (Iv 1,11). Tim poznatim riječima sažima Ivan evanđelist sudbinu Kristovu. U svojemu domu i zavičaju, među svojim rođacima, prorok nema časti. Ipak, pitanje koje u svojoj nevjerici ljudi postavljaju važno je i dragocjeno. O, kako su dobro pitali, a da nisu toga ni svjesni! U izvornomu biblijskom tekstu stoji upitna riječ za osobu (Mk 6,2): Tko je taj Mudri koji na Isusova usta govori? Koji je to Duh koji mu je od vjekova dan, koji prožima čitavo biće svetoga Sina Božjega? Nazarećani, koji su očito imali posve drugu nakanu, i ne znajući, svojim pitanjem dodiruju tajnu Presvetoga Trojstva. Nikada Isus nije tražio svoju zemaljsku afirmaciju, nego je uvijek upućivao na Oca i na obećanje odozgo – Duha koji ima doći.

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *