Majka Monika

Kada bismo se kao djeca ozlijedili i povrijedili, kome smo pohrlili? K majci. Kada je rana ljuto zapekla i krv potekla, tko je brisao naše suze? Kada smo bili bolesni, u groznici i mučnini, tko se brinuo za nas, tko je bdio nad nama? Majka. Od koga smo naučili prve molitvice i prvu ljubav prema Bogu? Od majke. O majci su spjevani stihovi, majci su posvećene umjetnine. Današnji čovjek, u svojemu središtu napuknut i natučen, u potrazi je za majkom i pravim majčinstvom.

Zahvaljujući Ispovijestima ili bolje Priznanjima koje je sv. Augustin napisao oko 400. godine, imamo uvid u život njegove majke Monike. Mlada se udala i u obitelji je, sporazumno, odgajala dva sina i kćer u kršćanskoj vjeri. Augustin, očito najdarovitiji i najproblematičniji, dug je niz godina zaokupljao njezinu osobitu pozornost. Bila je uz njega, stajala na njegovoj strani – premda on nije ispunjavao njezine životne nacrte, štoviše, svjesno se odvajao i udaljavao od nje. To je tajna ljudske slobode.

Znala je Monika da ni samu sebe ne može otkupiti, a kamoli drugoga čovjeka, koliko god bi to – majčinski – htjela. Po naravi je majka zainteresirana ne samo za životnu sreću nego i za vječni spas svojega djeteta. Koje li utjehe svim majkama da je sam Otkupitelj to preuzeo na sebe! Monika nije odustala ni onda kada ju je Augustin na prijevaru htio ostaviti u zavičaju, uputivši se u velegrad Rim, a ni onda kada je zbog njezine bliske povezanosti s Ambrozijem Augustin ostao rezerviran i na distanci.

Koliko god mi u hrvatskomu, kao i u drugim jezicima kažemo da »imamo djecu«, svaki roditelj zna da njegovo dijete nije imanje i nije predmet koji bi se mogao posjedovati. Ako ne prije, čim dođe u pubertet, to je sasvim jasno. Ipak, i iz psihologije i iz vlastitoga iskustva znamo da je čovjekov unutarnji život uvelike obilježen upravo majčinom dušom. Zapanjuje do koje mjere u načinu osjećanja i odlučivanja čovjeka srednjih godina može biti prisutna – mama!? Kao što otac oblikuje djetetov nastup pred svijetom i sposobnost za poduzimanje, tako majka oformljuje srž i dubinu osjećajnoga života. Monika je napokon doživjela da su njezine svednevne suze bile uslišane. Dovršila je majčinsku zadaću.

U novije se vrijeme, svjedoci  smo, češće zbiva da građanski zakoni pokrenu raspru o majčinstvu i roditeljstvu. Izbija pritom na površinu pravo pitanje: što je s našom plodnošću. Nakon takve rasprave s još više zadovoljstva i poštovanja gledamo na one djevojke koje se s pažnjom spremaju na majčinstvo. Ta i bez stručnoga znanja jasno im je da su sva nedopuštena kemijska sredstva i svaki pokušaj pobačaja izravan napad na plodnost. Razaraju mogućnost rađanja. Skrb oko vlastite plodnosti kao i Duhom Božjim ispunjeno majčinsko srce nijedan ljudski zakon ne može osigurati.

Kršćanska majka gleda na Blaženu Djevicu koja je u tišini nazaretske kućice bila  čula božansku viziju, a onda su joj, nakon tridesetak godina, tijelo mrtvoga sina položili u majčinsko krilo. Optužili su ga kao bogohulnika i osudili kao razbojnika. Kolika je bol u srcu majke!? Ali to nije kraj. Kao što je tjeskobno tri dana tragala za dvanaestogodišnjakom koji je ostao u hramu, tako će i opet nakon tri dana doživjeti posljednje, radosno iznenađenje.

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *