Majka Božja proslavljena

Assumption of the Virgin, The Hermitage, St. Petersburg, RussiaMarijino uznesenje nije zapisano u Svetomu pismu, ali je duboko zapisano u pamćenju, u vjeri Crkve i u liturgiji. Smijemo razmišljati o tome kako je Ivan, kojemu je bila povjerena i koji ju je uzeo pod svoje, bio na svoj način prisutan u tomu svetom času. Možda s pogledom u nebo, zasigurno u molitvi, stao je u trenutku kada je Marija uznesena na nebo. Možda je već prošlo kakvih dvadesetak godina otkako je Učitelj bio s križa rekao: »Evo ti majke!« I on je vjerno izvršio nalog Učiteljev.

Pravo je u kršćanskoj duhovnosti zagledati se u Blaženu Djevicu proslavljenu. Iz dva razloga. Prvo, jer naš duhovni život traži jasnu perspektivu, pogled unaprijed. Drugo, vrlo praktično, jer sv. Ignacije, ugledni učitelj zapadne duhovnosti, među četiri savjeta za donošenje dobrih i valjanih odluka kaže i to: zamislit ću svoj posljednji čas. Što bih tada htio i volio da sam sada odabrao? U rajskomu svjetlu zemne su stvari jasnije.

Mariji uznesenoj i proslavljenoj Bog više ne mora slati glasnike s porukom. Sada ona vidi licem u lice. Spoznaje kao što je i sama spoznata. U početku Gabrijel je bio navijestio Božju prisutnost u njezinu životu: »Gospodin s tobom!« rekao je. Sada ona tu prisutnost uživo i izbliza, neometano uživa. Sada više ne pita kakav bi to bio pozdrav jer zna odgovor.

»Našla si milost!« proglasio je Božji glasnik na početku i tako nam otkrio da je bila tražiteljica milosti. Sada je tu milost – tu milinu i ljupkost Božju – do kraja pronašla. Sada zna da je ono na početku bila tek sjena. Sila Svevišnjega ju je osjenila. Sada je do zadnjega kutka njezina bića ta sila obasjava.

Glasnik Gabrijel bio je uočio njezinu uplašenost i strah te mu je izišao ususret prokušanim biblijskim ohrabrenjem: »Ne boj se!« I sada, proslavljena, ona zna: strah se ne može zapovijeđu odagnati. Ali razlog za hrabrost, koji je anđeo naveo, vrijedio je. »Gospodin s tobom!« rekao joj je. To je temelj za životnu odvažnost koja ostaje.

»Neka bude«, rekao je Stvoritelj na početku. I bilo je svjetlo, i nastala su bića kada i kako je Božja ljubav to htjela. »Neka bude«, velika je riječ koju Marija izriče Božjemu naumu i tako iskazuje svoje predanje. »Neka bude«, molitva je predanja koju i njezin sin Isus – kao da slijedi uzor dobre majke – izriče u presudnim časovima usrdne molbe u Getsemaniju. »Neka bude«, molitva je koju Crkva, od Gospodina poučena, upućuje Ocu nebeskomu svaki put kada ponavlja: »Budi volja tvoja!«

Što je Blažena Djevica na riječ povjerovala, to se i ostvarilo. Začela je i rodila sina – velikoga Sina Svevišnjega. Sada, u nebeskomu svjetlu, ona do kraja zna što to znači, što znači ime Boga Spasitelja, koje je po Lukinu Evanđelju upravo ona dala svojemu sinu Isusu.

Sada zna kakvu je tjeskobu prošao njezin zaručnik Josip i kako se onda na riječ nebeskoga glasnika odvažio i uzeo je k sebi, Mariju, ženu svoju. Što u njoj bijaše začeto, bilo je od Duha Svetoga – Duha s kojim sada dijeli svu puninu božanskih prostora.

Proslavljena je Majka Božja jer je hitro pošla u Judejsko gorje u pomoć rođakinji. Ostavila je sve i krenula baš kao što će to i apostoli poslije učiniti kada im Isus uputi svoj poziv. Dragocjena pomoć, koju je pružala kada je ostala uz Krstiteljevu majku puna tri mjeseca, tj. sve do vremena poroda, bit će joj vrijedna škola za vlastito majčinstvo.

Proslavljena je Majka Božja zato što je toliko ljubila sina kojega je pod srcem nosila da uopće nije rogoborila protiv bešćutna zakona koji ju je u posljednjim danima trudnoće primorao na teško putovanje u prenatrpani Betlehem.

Kada je došao čas, sve je drugo bilo manje važno. Samo neka Dijete sretno dođe na svijet. Davno je psalmist zapisao: »Ti si me izveo iz krila majčina!« Marija je proslavljena jer je rodila Božjega sina. Rođenje u štali izvan grada već joj je navijestilo tajnu križa koja će obilježiti njegov i njezin život.

Sada je u slavi zato što je u studeni betlehemske noći znala pružiti djetetu nebesko svjetlo i toplinu. Sada zna da je bijegom u Egipat njezin Sin od početka preuzeo na sebe sudbinu Božjega naroda. Sada je ona sama u Očevu domu, u onome što je Očevo pa se više ne žalosti i potpuno razumije sina koji je kao dvanaestogodišnjak htio biti u Očevu domu.

Slavu koju je Isus u Kani objavio na njezinu intervenciju sada ona do kraja poznaje i sama ima udjela u njoj. Spremno se zauzela kod Sina očekujući od njega pomoć. Kada je došao u Nazaret i naučavao u njihovoj sinagogi, svi su znali da je njezin sin. Kada je došla i tražila ga, potvrdio ju je kao svoju majku jer je vršila volju Oca nebeskoga. Blažena je ne samo zato što je na svojim grudima hranila Isusa, nego još više zato što je slušala riječ Božju i vršila ja. Marija je proslavljena zato što je ostala uz križ i onda kada su se svi razbježali. Ona je ostala kao svjedok posljednjih Isusovih riječi na križu. Ostala je da primi veliku zadaću: »Evo ti sina!«

Poslije, kada su bili na okupu, Majka Isusova bila je s njima. Učenici su je gledali s poštovanjem i s očekivanjem. Zacijelo su znali tajnu o kojoj nije govorila, ali je i nju u srcu pohranila i o njoj promišljala. I to se na njoj vidjelo. Sv. Ignacije veli u Duhovnim vježbama kako je razumno u našoj pobožnosti pretpostaviti da se Uskrsnuli objavio svojoj Majci. Nakon golgotske strahote više to nije glasnik Gabrijel koji dolazi s ohrabrenjem. Sada je to sam Uskrsnuli koji kaže: »Ne boj se, Majko! Mir tebi. Ja sam Sin Svevišnjega.«

Zbog toga je apostolima u iščekivanja Duha mogla biti nadahnuće i oslonac u vjeri. Nisu se ponovno uplašili i razbježali onoga dana kada se iznenada pojavio šum s neba, a jezičci plamena bljesnuše nad glavama. Što je odvažna Gospa davno prije učinila pred rođakinjom, to će apostoli na Duhove prvi put otvoreno i javno učiniti u svetomu gradu Jeruzalemu. »Velika mi djela učini Svesilni«, kazivala je. A na Duhove svi su čuli apostole kako razglašuju velika djela koja učini Svesilni. Veličina čovjekova nije u vlastitim silnim djelima i traženju kako prekoračiti vlastite snage. Svesilni čini velika djela. A mudra duša, zagledana u Darivatelja života i spasenja, gradit će ono što ostaje, što trajno vrijedi – ne kuću na pijesku.

Crkva je rođena i Majka može u miru otići. Gospodin je uzima, dušom i tijelom, da bude gdje je i on. Ljubljeni učenik bio je primio Majku kao svoju, a sada je otišla. Došao je i njezin čas. Otac ju je uzeo k sebi. U svoju slavu. Slično kao što je primio i Sina. Svojega i njezina.

Marija je otišla tiho kao što je uvijek i živjela. Nisu tu bile stotine učenika kao na dan kada je Spasitelj dovršio zemaljsko poslanje i odlazio Ocu svojemu i Ocu našemu. Ipak, Bog je u punini sačuvao život Blažene Djevice. U času kada je Bog htio dvanaest je zvjezdica zasjalo da zauvijek tako ostane. Majka Božja primila je mjeru obilnu, nabijenu, natresenu.

p. Niko Bilić, S.J.

iz knjige:  Jezik Crkve, Zagreb 2012.

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *