Kruh s neba (Lk 9,10–17)

Evanđelja izvješćuju kako se Isus sa svojim učenicima povukao na samotno mjesto. Tražili su pust kraj gdje ne će biti na udaru mnogih koji su ih tražili. Ljudi su se, naime, već osvjedočili da Gospodin Isus ima moć izliječiti njihove bolesne i da u sili Duha naviješta riječ Božju. Vidjeli su znakove i zato su ga slijedili. Osim toga, i učenici su već ispunili svoja prva poslanja pa ih je njihov Učitelj pozvao i slušao izvještaje.

S pravom bismo mogli oćutjeti sažaljenje prema izmorenim apostolima koji ne uspijevaju naći miran kutak gdje će otpočinuti i okrijepiti se. No ono što se, neočekivano i neplanirano, zbiva u pustome kraju na drugoj obali, ispunjuje drevno proročanstvo. Bog je obećavao da će pustinju pretvoriti u nastanjenu zemlju, napučit će nenaseljene predjele (Iz 35,1; Ez 34,25). Ono što su proroci od pamtivijeka u narodu Božjemu naviještali, u Kristu, evo, nalazi svoje žuđeno ispunjenje. Mnogi se iz svih gradova strčaše onamo (Mk 6,33). Često imamo prigodu osjetiti na misi: gdje je Isus, ondje se okuplja mnoštvo ljudi.

Jedan vitraj u bazilici Srca Isusova u Zagrebu prikazuje glavne likove u tomu čudesnom događaju kada je Gospodin s nešto malo ribe i kruha nahranio mnoštvo. Na slici je Isus koji blagoslivlje i upravo se sprema uzeti ribe da ih podijeli. Na slici su, zatim, dvojica apostola koji su prepoznatljivi po zlatnim aureolama oko glave. Tu je, napokon, i dječak koji Isusu pruža dvije ribe. Slika ističe ulogu učenika i njihov osobni odnos s Isusom. U njega gledaju. Od njega očekuju. Poznaju svoju neimaštinu, nedostatnost onoga što im je na raspolaganju: pet kruščića u košarici i dvije ribe na pladnju. Evanđelje zapisuje njihovo pitanje: »Što je to za tolike (Iv 6, 9)?« Ovaj upit odlično prikazuje stanje u kojemu se Isusovi učenici često nalaze tijekom stoljeća sve do danas. Što su naše slabe sile i skromni imetak prema tolikim potrebama bližnjih? Ali apostoli nisu stali na tome.

Iz Ivanova Evanđelja znamo da su ova dvojica Filip i Andrija. S obojicom nas je sv. Ivan upoznao već u svojemu prvom poglavlju. Andrija je jedan od onih prvih dvaju učenika koji su se odmah nakon prvoga susreta zadržali kod Isusa da vide gdje boravi (Iv 1,39). Andrija će, mnogo prije svojega slavnog brata Petra nakon preobraženja, posvjedočiti da je Isus Mesija, Pomazanik (Iv 1,41). Filip je pak prvi koji doživljava onaj izravan Isusov poziv: »Pođi za mnom!« (Iv 1,43). Kao da je Gospodin već tada znao da je Filip čovjek čiju vjeru smije staviti na kušnju, čovjek koji će prihvatiti izazov.

Sva četiri evanđelja opisuju stav učenika. Oni uočavaju nevolju i pristupaju Isusu s prijedlogom. Mnoštvo ljudi došlo je nespremno i nepredviđeno. Dovedeni velikom željom slušali su o tajnama Kraljevstva i primali na dar zdravlje. Spuštala se večer i, kako učenici prosuđuju, najbolje je da ih Gospodin u miru pošalje da se odu sami pobrinuti za hranu. Učenici, dakle, uočavaju glad okupljenih i interveniraju. Pri tome ne misle i ne očekuju da bi sami bili kadri nešto učiniti za tolike. Isus će im jednom kazati: »Bez mene ne možete učiniti ništa« (Iv 15,5).

Velika će pouka ubrzo doći. Isus će neočekivano reagirati na primjedbu i prijedlog učenika. Uskoro će svaki od njih moći razabrati koliko je pogrješan bio njihov odgovor da nemaju ništa drugo osim pet kruhova i dvije ribe. Pa, Isus je s njima! Imaju svojega Gospodina i Učitelja! Apostoli će ubrzo primiti zaduženje ne samo da razmjeste okupljene ljude i upute ih da se priprave za blagovanje, nego će sami biti svjedoci čuda koje se zbiva. Dvorit će okupljene, hranit će ih hranom koju Gospodin daje. Vidjet će da ljudi mogu dobiti koliko budu htjeli. Apostoli će skupljati ulomke koji budu pretekli nakon što se svi nasite. Ne će li u svemu tome prepoznati jasne naznake svečane gozbe koju je Bog najavio već po proroku Izaiji (Iz 25, 6)? Apostoli će se odjednom naći kao poslužitelji na gozbi za mnoge.

Ali prije toga Učitelj postavlja zahtjev koji može začuditi i zaprepastiti. Usred nevolje i bijede koje su učenici i te kako svjesni, Isus izgovara neočekivanu zapovijed: »Dajte im vi!« (Lk 9,13). U svijetu koji poznajemo, pritisnuti nepravdom, željni potpore i utjehe slušamo pretežak zahtjev: »Dajte im vi!« Mi, koji smo navikli i jadikovati i žaliti se, kritizirati i prigovarati, mi koji s velikom slašću optužujemo druge i pronalazimo njihovu odgovornost, zatečeni smo naredbom koja od nas traži da pružimo rješenje. Ipak, nije to nemilosrdan zahtjev egipatskoga faraona koji uskraćuje glinu i slamu, a traži opeke (Izl 1). To je promišljen životni naputak Očeva Sina koji usmjerava pogled prema nebu, blagoslivlje i dijeli. Faraon je htio ne samo pritisnuti roblje do zadnje snage, nego ih je doslovce htio usmrtiti, istrijebiti. Isus, naprotiv, ne prezire ni skromni prinos koji daje dječak. Isus potvrđuje i povećava vrijednost, on gleda u nebo i označuje pravi izvor svakoga dobra. Usporedimo li dvjesta denara o kojima evanđelja govore s kakvih dvjestotinjak današnjih kuna, pribrojimo li tome pet ječmenih kruhova i dvije ribe, vidjet ćemo da je to pred više od pet tisuća okupljenih nevrijedna malenkost. Pa ipak, Isus ne odbacuje i ne obezvrjeđuje, nego traži i uzima upravo od onoga što učenici imaju. Otkriva pravu vrijednost. Ne će dopustiti ni da preostali ulomci propadnu, nego će pokazati da se i njima može napuniti ne tek jedna, nego dvanaest košarica. Ono što bismo mi gotovo odbacili kao suvišak uz Isusa postaje novo dragocjeno obilje.

 

Gospodine, cijelo je mnoštvo pošlo k tebi. Htjeli su te pograbiti i postaviti za kralja. Ali ti nisi došao radi kraljevstva od ovoga svijeta. Izmičeš im kao što ćeš i učenicima u emauskom svratištu naprosto nestati iz vida. Kada su vidjeli razlomljeni kruh, uvidjeli su da ne mogu raspolagati tvojom prisutnošću po miloj volji. Zna te onaj komu se hoćeš objaviti. Nisi tražio slave od ljudi, nego si sišao s neba kao kruh života. I za mene.

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *