Kristov mir (Iv 14,27–31)

Gospodin Isus svoj mir ostavlja kao bitan dio oporuke. Ostavlja ga u svetu baštinu apostolima. Kod svete mise slušamo: »Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem« (usp. Iv 14,27). Riječi su to koje Krist govori u svečanu i dirljivu času pashalnoga slavlja. On kao glavar obitelji sa svojima slavi veliko Božje djelo: oslobođenje iz kuće ropstva, velik izlazak. Mogu li učenici pojmiti da je riječ o oproštaju dok se janjetinom goste, a vino se toči?

Isusov je pristup anticipacija i prevencija u pravomu smislu. Prije nego što nastane rasap i bijeg apostola, prije nego što nastane noćna hajka, političko ludilo, vojničko iživljavanje i pravosudni kriminal, Isus svojima daje mir. Posve otvoreno i izravno najavljuje da će pobjeći svaki u svoje, a njega će ostaviti (Iv 16,32). Unaprijed im govori zato da u njemu imaju mir (r. 33). Stalo mu je da se njihovo srce ne uznemiruje – tako je unaprijed rekao, tako opet ponavlja (14,1.27). Prije sukoba i nasilja on aktivno poduzima korake. Objavljuje već čudesan životni prostor koji će Pavao poslije otkriti. U njemu imaju mir – u Kristu. U Kristu je zavičaj mira.

Osobit je Kristov mir. Prokazao je izdajicu. Sam je poslao Judu da brzo učini što je nakanio (Iv 13,27). Nakon toga daje svoj mir učenicima. I kada je vidio podmukla neprijatelja, u njemu je mir. Zazvonio je anđeoskom pjesmom kod njegova rođenja, premda za njih nije bilo mjesta u svratištu (Lk 2,7.14). Prikupljao ga je i dušu njime napunjao u satima tihe, duboke molitve u samoći s Ocem (npr. Mt 14,23). Pokazao je njegovu silu i okus kada je smirio oluju na jezeru od koje su se i iskusni moreplovci ustrašili. Nastala je golema utiha, spokoj, smiraj (Mt 8,26; Mk 4,39).

»Ne dajem vam ga onako kao što svijet daje« (Iv 14,27). Isus na Posljednjoj večeri ima poseban mir. To je onaj mir kada vidiš da svojemu kraju stiže velik pothvat; kada vidiš da je izdajica već pošao; kada ti je jasno da će te svi redom napustiti, samo Otac nebeski ostaje; kada znaš da će te uskoro krvav znoj neomeđene ljudske slabosti i gorka straha baciti na mračno tlo Getsemanskoga vrta. Mir je to koji će po zajedničkomu svjedočenju evanđelja zasjati milo i plodno, nezaustavljivo i raskošno, s onu stranu, na uskrsni dan (Lk 24,36; Iv 20,19.21.26). To je duboko osobni mir. »Svoj mir vam dajem«, kaže Isus. To je mir čovjeka koji se prinosi Bogu kao žrtva i kojemu će ime biti uzvišeno iznad svakoga drugog imena (Fil 2,9). To je mir Boga koji je uzeo na sebe ljudski grijeh i patnju, pljuvanje i osude, ruganje, bič i čavle, krv i smrt.

Isus daje mir učenicima zato da im se srce ne uznemiruje, da ne budu uplašeni (usp. Iv 14,1.27). To je mir ohrabrenja. To je prava preventiva i profilaksa. Proglasio je zapovijed ljubavi (Iv 13,34), najavio Petru da će ga triput zatajiti (r. 38), dopustio je učenicima da izreknu svoja pitanja (14,5.8) i sada, prije nego što ih pozove: »Ustanite, hajdemo!« (14,31), daje im svoj mir.

U blaženstvima svoje mjesto imaju mirotvorci (od ποιεω Mt 5,9). Sretan je i blaženstvom ispunjen čovjek koji stvara mir. Treba se aktivirati i dati na to. Mir se stvara. Biblijski je jezik izravan. Kao što Stvoritelj od početka stvara svijet (ποιεω Post 1,1), kao što je Isus primjerice ustanovio dvanaestoricu apostola (ποιεω Mk 3,14), tako treba tvoriti, uspostavljati, kreirati mir. Nije to mir groblja ni »pokoj vječni« gdje su svi već mrtvi; nije to neka indiferentna pseudo-tolerancija gdje je sve svejedno; gdje se i onako više ništa ne može. Mir Kristov mir je onoga koji nije došao donijeti mir, nego mač Božje prosudbe (Mt 10,34), odjeljenje i jasno razlikovanje dobra od zla (Lk 12,51). Nije svejedno. Pogotovu otkako je krv Sina Božjega natopila zemlju od koje je čovjek sazdan, nije svejedno! Mir Kristov mir je zaključne pobjede nad konfliktom. Mir Kristov mir je vjere koja spašava, mir je Boga koji liječi ranjenu dušu, okovanu grijehom, mir je posvemašnjega obraćenja. Mir Kristov mir je Božjega Jaganjca koji odnosi grijeh svijeta.

Isus govori o miru neposredno nakon što je najavio da će ih Duh Sveti poučavati o svemu (Iv 14,26). Uvečer uskrsnoga dana sve će biti mnogo jasnije. Uskrsli Isus dolazi u okupljenu zajednicu. Izriče svoj uskrsni pozdrav kojega prije nema u evanđeljima: »Mir vama.« Uskrsli Isus čovjek je zajedništva i mira. Mir Kristov uskrsni je mir.

U Maslinskomu vrtu, kada su došli po njega, morao je ponoviti svoj odgovor. On je onaj kojega traže. Govori: »Ja sam«, a oni od siline njegove pojave padaju na zemlju (Iv 18,6). Stoga još jedanput ponavlja (r. 8). Zacijelo je slično među zatvorenim i uplašenim apostolima na Uskrs. Još jednom Isus mora ponoviti: »Mir vama« (20,19.21)! Toliko je nevjerojatan događaj, toliko snažan osjećaj, toliko silna pojava. Stražari kod groba, vojnici izvježbani i navikli na svašta, ostadoše – znamo – u strahu kao mrtvi (Mt 28,4). Iznenađenje je naglo i posve neočekivano. Mir Kristov ustrajno se daje, s ponavljanjem, dok ne dođe do cilja. I opet, nakon osam dana, kada i Toma bude s njima, Gospodin dolazi i govori: »Mir vama!« (Iv 20,26).

Ali nije samo iznenađenje u pitanju. Kada Isus ponavlja, on se svjesno i naglašeno obraća apostolima. Mir vama koji ste me svi nevjerni izdali i ostavili, mir vama koji ste se uznemirili i uplašili za vlastite živote i razbježali. Mir vama koje opterećuju nevjernost i krivnja; savjest vas s pravom grize i peče jer niste sa mnom ostali vjerni do u smrt, a svi ste tako govorili (Mk 14,31); sada se kajete i boli vas jer niste bdjeli i molili da ne padnete u napast; mir tebi, Petre, Ivane, Jakove, koji niste jedne ure mogli sa mnom probdjeti u molitvi (Mt 26,40) pa si sada predbacujete. Kristov uskrsni mir jest pomirenje s apostolima.

Uskrsli Krist apostolima udahnjuje Duha Svetoga (Iv 20,22), baš kao što je Stvoritelj u početku udahnuo dah života čovjeku da bude živa duša (Post 2,7). Mrtve apostole Isus oživljuje. Staroga čovjeka čini novim stvorenjem. Kristov mir mir je Duha Božjega. I svojim riječima Isus izravno govori o otpuštenju grijeha (Iv 20,23). Oproštenje i pomirenje njihova je zadaća. Oproštenjem i pomirenjem konflikti se rješavaju. Inače grijesi bivaju zadržani i posljedice trajno ostaju.

Učitelj od početka jasno veli da je zadaća apostola donijeti mir u dom u koji uđu. »Kad u neku kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’« (Lk 10,5). Sada, na uskrsni dan, ta je zapovijed još jasnija. Dužnost apostola jest donositi u obitelj ono što sam prima od uskrsloga Krista.

Na Uskrs je bjelodano i očito. Mir koji Isus daje nije mir koji svijet daje, nego mir uskrsloga Sina Božjega koji je izvršio poslanje, sav se je dao, ostao je poslušan do smrti na križu, u Očeve je ruke predao duh zato da ga opet primi i dijeli.

Na Uskrs je u novomu svjetlu jasan Isusov pozdrav kojim otpušta ozdravljene i izmirene: »Idi u miru!« Zapravo, govori im tako da naznačuje smjer. Šalje grješnicu kojoj je mnogo oprošteno (Lk 7,50), šalje dugogodišnju bolesnicu koja je ozdravila od krvarenja (8,48): »Idi! Idi prema miru!« Poljane mojega mira tvoj su cilj. Spasitelj tako već unaprijed naznačuje ono što će apostolima dati na Uskrs. Prema tome treba ići. To je smjer za rješavanje onoga što je grješno i bolesno među nama.

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *