Korizma u Bibliji

Pepeo

Drag i tražen obred pepeljenja na Čistu srijedu uvodi nas u korizmu. U Svetomu pismu pepeo susrećemo ponajprije u usporedbi koja govori o čovjekovoj malenosti, sićušnosti pred Bogom. Abraham kao zagovornik pred licem Božjim moli: »Ja, prah i pepeo, usuđujem se govoriti« (Post 18,27). Pepeo označuje neznatnost čovjekovu, ali i snagu molitve. U Evanđelju će Blažena Djevica Marija posvjedočiti da je Gospodin »pogledao na neznatnost sluškinje svoje« (Lk 1,48).

Pepeo je znak naše prolaznosti, označava kako grješan život vodi u propast. Prorok Malahija govori o tome kako će Dan Gospodnji učiniti da zlotvori budu poput pepela pod tabanima (Mal 3,21). Usporedba u kojoj se spominje oboje, prah i pepeo, podsjeća na stvaranje čovjeka od praha zemaljskoga. U biblijskomu jeziku pepeo – éfer i prah – afár idu zajedno. Pravo je što se na Pepelnicu govorahu riječi: »Spomeni se, čovječe, da si prah!« Sjeti se kako si krhke građe!

U Bibliji ćemo naći i sam čin posipanja pepelom. Knjiga Esterina izvješćuje o tome kako za velike prijetnje vođa naroda, Mordokaj, izražava svoj jad zbog vanjske opasnosti tako da se posuo pepelom (Est 4,1). Posipanje pepelom znak je i unutarnjega jada zbog grijeha. Za Tamaru, nakon grijeha, stoji da se »pepelom posula po glavi« (2 Sam 13,19).

Posipanje pepelom na početku korizme možda najbolje odgovara čuvenomu mesijanskom navještaju koji nam je dobro poznat i drag jer ga Isus čita u Nazaretu. Prorok Izaija piše: »Duh Gospodnji na meni, jer me Gospodin pomaza…« (Iz 61,1). Taj Božji Mesija poslan je također ožalošćenima »staviti na glavu ukras umjesto pepela« (Iz 61,3). Pepeo označava dakle i naše priznanje da Bog može preokrenuti sudbinu.

Pepeo simbolizira u Bibliji i nevolju koja pogađa cijelu zajednicu. Kada je zaprijetio pomor vjernika, za sav narod čitamo kako im »pepeo posta ležaj« (Est 4,3). To je izraz žalosti i jadikovke zbog prijetnje i straha. Kod Jeremije i Ezekijela čujemo poziv zajednici da se »valja u pepelu«, bilo zbog prijetnje napadača koji dolazi (Jr 6,26), bilo zbog nesreće koja je već zadesila velegrad (Ez 27,30). »Narode moj, valjaj se u pepelu, započni gorku tužaljku!« (Jr 6,26).

Pepeo označava krajnju osobnu nevolju koja je primjerice Joba snašla. On se osjeća kao da ga je sam Bog bacio među otpad tako da je postao »poput praha i pepela« (Job 30,19). Job međutim svjedoči i o čudesnu preokretu kada mu je sam Bog progovorio. Job tada povlači svoje riječi i doživljava utjehu, premda je još uvijek »u prahu i pepelu« (Job 42,6).

Najpoznatije značenje pepela u Svetomu pismu jest: kajanje, pokora i obraćenje. Čitamo o kralju ninivskome: kada je čuo proročke riječi, silazi s prijestolja i sjeda u pepeo (Jn 3,6). Za strane gradove Tir i Sidon sam Isus tumači kako bi se oni već obratili »u kostrijeti i pepelu« (Mt 11,21) da se u njima dogode one silne stvari koje su se zbile u njegovu domaćem Korozainu i Betsaidi.

Prorok Danijel obraća se Bogu u molitvi. Upravio je svoje lice k Bogu »u postu, kostrijeti i pepelu« (Dn 9,3). Njegova je molitva traženje; to su vapaji kojima je pepeo vanjski znak. Tako se, eto, kraj Staroga zavjeta vraća na ono što je već Abraham kazao za sebe, da je prah i pepeo.

Post

Post može u Svetomu pismu označavati nestašicu i glad koje mi i danas poznajemo gledajući na bezbrojne koji nemaju osnovno za život. U Poslanici Korinćanima sv. Pavao opisuje nedaće koje podnosi Kristov apostol i dvaput pritom spominje »postove« (2 Kor 6,5; 11,27).

Dragovoljan post može međutim ponajprije označavati kajanje za grijehe. Čuvši Samuelovu propovijed, cijela okupljena zajednica posti, priznajući: »Sagriješili smo protiv Gospodina!« (1 Sam 7,6). I sam kralj izraelski, nakon zlodjela, dat će se na post i pokoru kada od proroka Ilije čuje Božji sud (1 Kr 21,27).

Post izražava osobitu žalost zbog gubitka i znak je oplakivanja. Triput se u Bibliji spominje kako su Izraelci nakon pogibije kralja Šaula i njegova sina Jonatana postili (1 Sam 31,13; 2 Sam 1,12; 1 Ljet 10,12). Ta se tuga nad umrlim može donekle usporediti s odgovorom koji Isus daje na pitanje o postu. Kada im Zaručnik bude ugrabljen, veli on, svatovi će postiti (Mt 9,15). Upravo u korizmi gledamo kako dolaze dani kada će Isus biti izručen i uhićen, svezan i mučen. Kada bude raspet, osjećat će gubitak Božje blizine i vapiti: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« (Mt 27,46). Post može biti vanjski znak da nam nedostaje ono najdragocjenije i najvažnije.

Post je u Svetomu pismu povezan s molitvom, i to molitvom za život. Kralj David moli za novorođenoga sinčića koji je nasmrt bolestan. Čitamo: »David je dugo postio, spavao je na zemlji« (2 Sam 12,16). Sam objašnjava: »Postio sam i plakao tražeći milosrđe« (2 Sam 12,22). Post označava važan oblik prošnje kada su i pitanju život i smrt. Na istomu tragu u Djelima apostolskim post označuje molitvu za duhovna zvanja i povezan je s ređenjem. Kroz post i molitvu postaje jasno da je Duh Sveti odabrao Pavla i Barnabu za misije (Dj 13,2) i nakon toga uslijedit će još jedan post prije nego što budu poslani (Dj 13,3). Naći ćemo i izvještaj kako su posteći molili i povjeravali Gospodinu prezbitere (Dj 14,23). Općenito post može biti znak služenja Bogu. Poznata je osamdesetčetverogodišnja starica, udovica, proročica Ana, koja je u hramu dočekala dijete Isusa i njegove roditelje. Post bijaše dio njezine liturgije (Lk 2,37).

Isus će u svojim poukama upozoriti i na licemjeran post. Poznata je njegova kritika izobličenih lica koja žele pred svijetom pokazati svoj post i koja od svijeta dobivaju svoju plaću (Mt 6,16). Isus navodi i negativan primjer onoga farizeja koji se u hramu hvali kako posti dvaput tjedno (Lk 18,12). Već je preko proroka Izaije Bog izravno napadao izvanjski post koji ispunjava samo religioznu formu, ne i smisao. Božanska je kritika jasna: Postite, a ne tlačite svoje radnike! Ne vrijedi post kada postite kako biste se svađali i prepirali, kako biste zločinačkom šakom udarili! Takav post ne valja. Ispravan post služi zato da vaš glas bude uslišan u visinama – piše Izaija (Iz 58,3–5). Post koji je Bogu mio prepoznaje Otac nebeski koji prebiva u tajnosti i vidi što je u tajnosti. On daje dostojnu plaću (Mt 6,18).

Najvažniji je oblik posta za nas onaj post koji obilježava molitvenu pripravu za velik pothvat. Tako možemo shvatiti i Isusov post u pustinji prije početka javnoga djelovanja (Mt 4,2). A tako je, u najavi i slici, nastupila i hrabra Estera kada je tražila da se svi vjerni okupe i poste. I sama je postila, zajedno sa svojim sluškinjama, tek onda se dala na svoj odvažan korak i pristupila je kralju (Est 4,16). Protivno našemu redovitu tumačenju, post znači skupljanje snaga!

 

Četrdeset dana

Uvriježeno ime »korizma« dolazi od latinskoga rednog broja quadragesima koji označava četrdeseti dan. Korizma je četrdesetodnevnica.

Rok od četrdeset dana u Svetomu pismu prvi put susrećemo u opisu sveopćega potopa. Četrdeset dana i četrdeset noći pada kiša (Post 7,4.12.17). U tome se očituje velebna sila. Ali još više: četrdeset dana upozorava na vodu koja čisti prljavštinu, odnosi nečistoću. Pere od opačine i grijeha koji se nagomilaše na zemlji. Po izabranomu pravedniku Bog može napraviti nov početak.

Četrdeset dana potom obilježava središnji događaj sklapanja Saveza s Bogom na svetomu brdu. Četrdeset dana i četrdeset noći Mojsije je u visini, odvojen, ušao je u oblak koji označava tajanstvenost Božju (Izl 24,18). U tim danima bit će zapisano deset Božjih riječi na čuvene ploče. Četrdeset dana podsjeća dakle na Savez koji je cijela zajednica sklopila s Bogom, na Deset zapovijedi koje nas sve trajno obvezuju i na čitav Božji Zakon koji Isus nije došao dokinuti, nego ispuniti.

Korizma dolazi iznova u svakoj crkvenoj godini i s pravom se možemo pitati zašto opet isto. Već kod Mojsija možemo naći objašnjenje. Prema biblijskomu opisu opet je bio pozvan na goru i ondje je još jednom proveo četrdeset dana u samoći, postu i molitvi. Prvi put prima ploče Saveza (Izl 24; Pnz 9,9). Drugi put prima pouku o božanskome milosrđu i sam pada nice pred Bogom kao zagovornik koji moli za sebe i za cijelu zajednicu koja je činila ono što je zlo u očima Gospodnjim: »Oprosti naše grijehe i naše opačine!« (Izl 34,9; usp. Pnz 9,18.25). Je li se nešto slično i treći put dogodilo kada u Ponovljenomu zakonu Mojsije još jednom ponavlja da je četrdeset dana i četrdeset noći proveo na gori i kako ga je Gospodin i tada uslišio (Pnz 10,10)? Svakako, ponovljenih četrdeset dana lijek je našoj slabosti. Znak je molitava koje naši zagovornici upućuju za nas. Upozorenje je da smo dužni, opet i opet, moliti za sve one koji su nam na srcu.

Četrdeset dana u Svetomu pismu označava i dugačak hod proroka Ilije kroz pustinju (1 Kr 19,8). Pošao je, umoran od života, a na istoj svetoj gori susrest će se s Božjom blagošću koja ne razara i ne uništava. Onih četrdeset dana povezano je s postom. Hodao je naime sve vrijeme okrijepljen tek onom hranom koju mu je poslanik Božji na početku dao (1 Kr 19,5.7), dok je Ilija duboko depresivan tražio smrt. Četrdeset dana u pustinji priprava je na susret u kojemu će mu Bog pokazati svoje pravo lice.

Naša je korizma priprava za Uskrs. Stoga nam je najdragocjeniji onaj izvještaj gdje se posljednji put u Bibliji spominje rok od četrdeset dana. Početak Djela apostolskih bilježi da se četrdeset dana uskrsli Isus pokazivao svojima (Dj 1,3). Dolazio je među njih, jeo je i pio s njima, pokazivao im ruke i noge i mjesto čavala. »Mnogim im je dokazima pokazao da je živ.« Četrdeset dana donosio im je mir. Tako i danas četrdeset dana traje važan dio uskrsnoga vremena prije Uzašašća. To je vrijeme u kojemu apostoli upoznaju tko je i kakav je uskrsli Isus.

Tražimo li za sebe praktične savjete za dobru korizmu, evo ih: 1. Misli svakoga dana na svoju glavnu slabost! 2. Pomiri se! 3. Obnovi svoju sposobnost za doživljaj radosti!

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *