Isus – svjetlo svijeta (Iv 8,1–12)

jesus-and-adulteress-womanOvo je tekst za predah i smirenje. Neka nastupi sveta tišina. Ako inače moram paziti na riječi i misli, na osobe i stvari, sada jednostavno moram biti tu. U svetomu miru. Tražim svjetlo s neba – ono svjetlo koje je u meni zapalila Božja ljubav, raspeta na križu. Stavit ću na sebe znak križa…

Križ je sveti znak spasenja. Uzdigli smo Sina Čovječjega na križ. I od tada smo obasjani svjetlom koje daje osobitu spoznaju. Znamo da je on naš Gospodin, znamo da je Sin Božji. On je svjetlo koje dolazi odozgor. On je svjetlo koje nije od ovoga svijeta.

Sam Isus, Učitelj, otvoreno i odvažno poziva: »Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami« (Iv 8,12). Prije toga sama je sebe definirao da razjasni zašto je tako: »Ja sam svjetlo svijeta.« Dao nam je obećanje da ćemo imati svjetlo života ako budemo išli za njim – ako budemo živjeli kao on, ako budemo kao on. Gospodin Isus hrabro ističe svoju vlastitu osobu. Nudi sama sebe kao rješenje.

Svjetlo je prvi dar Stvoriteljev. U početku je Bog rekao: »Neka bude« i bilo je svjetlo – dobro svjetlo. Sliku s početka Učitelj primjenjuje na sebe. Sunce koje vlada danom, sunce pravde, sunce koje Otac daje da sjaji i dobrima i zlima – to je slika. Isus je još više. Božanska osoba nestvoreno je svjetlo. Isus je Božje svjetlo, Bog sam. Zato Crkva u Vjerovanju ispovijeda: »svjetlo od svjetla«.

Duhovnost od davnina poznaje put rasvjetljenja. To je drugi korak, drugi stupanj na putu duše s Bogom, a dolazi nakon puta čišćenja. Prosvjetljenje je dubinska čežnja čovjeka koji želi proniknuti i dokraja osjetiti tajnu života. Sluti u sebi iskru Duha, dar vječnosti. Zato religije govore o prosvjetljenju, zato postoje putovi askeze i pokore, vježbanja i traženja. Žedni smo svjetla koje se ne gasi. Isus sama sebe nudi kao odgovor i kaže: »Ja sam svjetlo« (Iv 8,12).

Svjetlo je došlo na svijet, i bilo je na svijetu, piše Evanđelist (Iv 1,9). To je svjetlo sv. Pavao na vlastitoj koži iskusio kada ga je srušilo, bacilo ga je na zemlju i udarilo nov pravac njegovu životu (Dj 9,3). Starozavjetni Šaul postaje novozavjetni Pavao. Isus kojega je progonio sada je Isus za kojim čezne. U tomu svjetlu sve prijašnje gubi vrijednost. Pavao se pruža prema naprijed da ga dosegne, da se sam nađe u tomu svjetlu.

Isus je svjetlo svijeta jer zna odakle je došao i kamo ide (Iv 8,14). Može on tako hrabro proglasiti istinu o sebi jer nije sam, nego je uza nj i onaj koji ga posla – Otac. Ovu važnu stvar o sebi Isus izgovara nakon što je djelom pokazao da se vjera ne tiče samo uzvišenih, pobožnih osjećaja nego je pitanje života i smrti. Poznati evanđeoski izvještaj opisuje kako su doveli ženu zatečenu u preljubu da je kamenuju. Ispunjeni silnim osjećajem odgovornosti za zakon, jesu li primijetili da su se od čuvara pretvorili u huškače koji napastuju i žele iskušati? To je đavolska uloga s kojom se Isus susreo već na početku u pustinji. Usuprot zapisanu Zakonu samo su ženu doveli, na nju svaljuju svu odgovornost. Uzeli su je kao puko sredstvo za svoj cilj: samo da Isusa mogu optužiti. Oni, neodgovorni, traže odgovornost. A Gospodin i njima daje odgovor.

Svjetlo je došlo na svijet. Spustilo se na zemlju baš kao što se Isus prignuo k tlu da bude bliže ženi u njezinu poniženju i smrtnomu strahu. S njom je u njezinoj svijesti da se iznevjerila Zakonu, da je bila neodgovorna i da sada mora odgovarati. Samo čeka kada će kamenje poletjeti prema njoj. Srce tuče, cijelo tijelo drhti. Tama pred očima i u srcu. Isus je uz nju jer će i sam do dna upoznati smrtnu tjeskobu u Getsemanskome vrtu, ostavljen, u krvavu znoju.

Tko je bez grijeha, tko je posve u svjetlosti, neka izvrši kaznu – poziva Isus i opet se spušta k zemlji. On ne baca kamen, nego preuzima ne sebe teret grijeha. Obraća joj se onom riječju kojom je svoju majku oslovio kod prvoga čuda u Kani i kako će je zazvati s križa: »Ženo!« (Iv 8,10, usp. 2,4; 19,26). Pali svjetlo dostojanstva u grješnici koja je ostala sama pred njim. Nebesko svjetlo natopilo je dušu koja je još do malo prije osjećala kao joj je do kraja krhko tlo pod nogama, kako je tanka nit njezina života. Mrak koji joj je od smrtnoga straha pao na oči raspršio se. Mračne dubine grijeha i pomrčina njezine nutrine dobile su prosvjetljenje na dar. Oproštenje i pomirenje s Bogom koji ne osuđuje svjetlo je koje ostaje.

Gospodin joj daje poslanje: Idi! Od sada više nemoj griješiti (Iv 8,11). Od sada živi odgovorno! Od sada hodaj u svjetlosti života!

p. Niko Bilić, SJ

vidi: Molitva optužene * Oproštenje u hramu

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *