Hodočasnička Crkva

»Bog će proslaviti Sina Čovječjega u sebi. Evo odmah će ga proslaviti« (Iv 13,32). Vrijedni Kristovi učenici o kojima izvješćuju Djela apostolska potvrđuju da je Isus proročki govorio (Dj 14,21–27). Sedam su različitih mjesta i krajeva obišli. Navješćivali su Riječ, bodrili, molili i postili, postavljali starješine. Mnogi koji su postali učenici živi su dokaz da je Bog slavan, da je Isus slavan. Životi mnogih učvršćeni su. Slava Božja i kraljevstvo Božje jedno su. Važnost Božja jest u tome da je on kralj. Koliko je Bog važan, pokazuju svi oni učenici koji poput Isusa po muci i križu ulaze u kraljevstvo Božje. Tako je to tijekom stoljeća sve do danas. Sve do nas. Važno je što su apostoli činili. Ono o čemu Djela apostolska pišu jest ređenje. Apostoli su po crkvenim zajednicama redili svećenike. I to što danas za oltarom vidimo sluge Kristove i sluge sakramenata dokaz je da je Božja slava tijekom vjekova našla put do nas.

Apostoli koji obilaze velik broj mjesta prije nego što će doći natrag u zajednicu iz koje krenuše valjan su dokaz da je Crkva hodočasnička i da pravo imaju oni koji i danas hodočaste. Noge hodočasnika apostolske su noge.

Apostoli prelaze uzak krug jednoga izabranog naroda. Svjedoci su da je Bog i poganima otvorio vrata, nama koji smo do maločas grcali u našim grijesima i neposluhu. Kada mnoge učiniše učenicima, onda izvršavaju Isusov nalog: »Idite i učinite mojim učenicima sve narode« (Mt 28,19). Ostvaruju predivnu sliku o kojoj sluša Ivan u Otkrivenju: mnoštva će biti ne samo narod, nego narodi Božji (λαοι Otk 21,3). On će biti Bog tih naroda. U tome se sastoji novi Savez za razliku od staroga gdje je u toj formuli bio jedan narod i njegov Bog. U tome je snaga nove obveze koju Isus daje svojim učenicima. Dužni smo ljubiti jedni druge, kao što je on nas ljubio. On je prolio svoju krv, krv novoga saveza, za mnoge.

Slika koju Otkrivenje prikazuje pogled je u budućnost kojoj se nadamo, da svi narodi svijeta otkriju snagu Kristove riječi. To je i velik zadatak koji smo dobili. Isus želi da nas svi prepoznaju kao njegove učenike. Doslovce svi. Gdje smo u izvršenju toga naloga?

Otkrivenje budućnosti i ta zapovijed već sada nam je utjeha i ohrabrenje jer je počelo ostvarenje upravo po onim apostolima hodočasnicima o kojima izvještavaju Djela apostolska. Ako su mnogi postali učenici, onda se na njima moglo vidjeti da su Isusovi učenici. Formulu znamo: ljubili su jedni druge, ljubili su kao što je Isus ljubio. Metodu kako apostoli naviještaju evanđelje sam je Isus odredio. Jedino tako mogu biti vjerodostojni. Jedino tako neki stranac i pripadnik druge religije prihvaća riječ Božju. Ljubav Kristova razbija i nadilazi okvire jedne religijske zajednice. Ljubav Kristova omogućava prijelaz i rascvat od svetoga naroda na pogane, od sinova Izraelovih na sve narode. Ono što se zbiva po Ikoniju, Pamfiliji, Ataliji… ostvaruje već sliku novoga Jeruzalema. Učenici iz mnogih naroda, nova Isusova zajednica, novi su Jeruzalem za razliku od staroga Jeruzalema. Nije Crkva samo za stare ili samo za mlade. Nije Crkva samo za muške ili samo za ženske. Nije samo za bolesne ili samo za zdrave. Crkva je za sve.

Snažan glas s prijestolja koji Ivan čuje govori o Božjemu šatoru. Pri tome upotrebljava riječi koje poznajemo. Ponavljamo ih kada molimo Anđeo Gospodnji. Govorimo da je Riječ Tijelom postala i prebivala među nama. Ivan također čuje o Bogu koji prebiva među ljudima, našao si je taborište, udario je šator među nama. A što predstavlja šator, znamo dobro. Što je to i gdje je to mjesto gdje je Riječ mogla uzeti tijelo? Ili bolje, tko je to u kome nova zapovijed postaje stvarnost? Odmah po utjelovljenju ona žurno kreće u judejsko gorje da bude na pomoći rođakinji Elizabeti. Jer je imala ljubavi za nju. Poslije će ostati pod križem i bit će središte onima koji budu jednodušno sabrani u molitvi – jer imaju ljubavi jedni za druge. Šator – to je ona sveta Majka Božja kojoj dolazimo u pohode u tolikim hrvatskim prošteništima. Kao što Otkrivenje piše o veliku znaku na nebu, o ženi koja ima roditi, tako mi u ovomu odlomku Otkrivenja eto opet smijemo prepoznati tajanstvenu sliku. Premda je Ivan imenom ne spominje, mi ipak znamo da govori o Majci Božjoj.

Isus je nama povjerio brigu za druge. Tebi i meni. Dao nam je novu zapovijed, novi savez s Bogom kako bismo ljubili jedni druge. Dosta je očekivanja da drugi riješe moje zadatke. Dosta smo jadikovali i optuživali druge. Nema više prebacivanja odgovornosti. Dosta je bilo ponavljanja stare zavodničke krilatice da Crkva ima jednu zadaću, a politika drugu. Isus nam je povjerio brigu za bližnje. Dužni smo pošteno i koliko god možemo pomoći da mi kao zajednica živimo. Nije građanin manje obvezan ljubiti kao što je Isus ljubio. Ista načela i isti Božji sud vrijedi za vjernika i za političara. I po plodovima se prepoznajemo. Za apostole znamo da su izvršili svoje djelo. Sami imamo mogućnost odabrati po savjesti i dati vlast kome hoćemo. Sami biramo političku stranku kojoj ćemo se priključiti.

Apostoli o kojima smo slušali izvršili su svoje djelo. Sada je red na nama. Europa ima budućnost jer je Bog otvorio vrata. Naravno da Hrvatska treba ući u Europu. Zato što ima poslanje: pomoći Europi da nađe ta vrata i s radošću uđe kroz njih. Već je blaženi papa Ivan Pavao II. jasno govorio o nužnoj reevangelizaciji.

Novu zapovijed Isus je dao u svojemu oproštajnom govoru. Bilo je to kod Posljednje večere. Kratko vrijeme ne će biti s njima, a onda će Bog prebivati s ljudima dovijeka. Evo, dolazi i danas Crkvi svojoj na oltar u tijelu i krvi. Kada priđemo k oltaru i primimo pričest, izrecimo svoj pristanak na novi savez: Da, Isuse, ljubit ćemo jedni druge kao što si ti nas ljubio.

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *