Eva – žena (Post 2,18–5,4)

Adam and EveTereti majke svih živih

Pred ozbiljnom temom ljudske slobode i odgovornosti možemo s Riječju Božjom odmah u dubinu zaroniti i važne pojedinosti razmatrati. Osim toga Sveto pismo nas neće zadržati na teoretskom promatranju, nego nas vodi u egzistencijalnu situaciju, potiče nas i uzor nam je. Već na početku Svetog pisma čovjek čuje prvi poziv Božji da raste skriven u zapovijedi koja u izvorniku označava veličinu i dostatnost (Post 1,28).

Zaustavit ćemo se na Evi koju prema običaju stavljamo na početak u lancu krivice i odgovornosti. Kad Sv. pismo neki lik stavlja na početak, onda u tom liku smijemo promatrati temelje i početke vlastitoga bića. Eva je odličan primjer ljudskost jer iako je ranjiva i ranjena, ipak prihvaća darovani život. Ona je odličan primjer odgovornosti jer ostaje uz Adama i djecu. Odličan je primjer slobode jer usprkos padu i tragediji ona s Bogom kreće dalje.

Evinu povijest znamo. Ponajprije, kao Božje stvorenje dolazi pred Adama koji je oduševljeno prepoznaje kao svoju i najavljuje da će potpuno i trajno biti uz nju (Post 2,22–24). Zatim, u idućem prizoru Eva, kao žrtva prijevare, krši zabranu i zajedno s Adamom prima osudu zbog toga (Post 3). U zadnjem dijelu, Eva je majka koja doživljava strašan sukob svoja prva dva sina, Kajina i Abela (Post 4), a potom na svijet donosi trećeg sina, imenom Šeta (4,25) i još druge sinove i kćeri (5,4).

Za Evu znamo da u biblijskom opisu dolazi kao odgovor na čovjekovo dubinsko iskustvo samoće i ostavljenosti. Bog potvrđuje da tako nije dobro. „Nije dobro da čovjek bude sam“ (Post 2,18). Čovjek, bez obzira bio on muško i žensko, može doživjeti gorku egzistencijalnu, životnu usamljenost.

Biblija slikovito opisuje. Bog čovjeku daje razne stvorove, ali nijedan ne odgovara njegovoj potrazi. Eva donosi u biblijsku definiciju ljudske osobe upotpunjenje, ono što odgovara, ono što se podudara. Čovjek traži i nalazi nekoga tko će doći pred njega, tko će mu izići ususret. Međusobna pripadnost i ljudsko zajedništvo, zacrtano u slici Božjoj, Evinom se pojavom ostvaruje.

Svojim postankom Eva podsjeća na to da čovjek ima svoj unutarnji život, svoj osjećaj i duhovno doživljavanje. Za razliku od Adama koji je – kao i sva ostala živa bića u Post 2 – stvoren od zemlje, Eva je izdanak živog ljudskog materijala, čovjekove nutrine. Ljudsko biće nije tek nešto satkano od praha zemaljskog nego i od rebra koje je blizu srca. Rebro, osim što je dragocjeno jer se nalazi odmah uza središte,  također je važan dio kostura, kost, dovoljno snažna i otporna da štiti To je štit koji čuva srce. Kost u biblijskom izvorniku označava snagu, moć.

Evu najčešće spominju u optužbi je da je uzela plod sa stabla u sredini vrta usprkos zabrani. To je optužba koju čovjek izriče od početka, doslovce od Adama. Ona snosi odgovornost. Ali pogledajmo izbliza neke važne okolnosti.

Eva je malo prije, na završetku 2. poglavlja, proglašena ljubljenom odabranicom. Pogled bližnjega u njoj otkriva kost i meso, samu srž ljudskog bića. Različite osobe čine jednu zajednicu, jedno su. Međutim, neposredno nakon što je izrečeno da će muž prionuti uz nju i biti s njom, odmah u idućem prizoru, kao da njega nema, posve je pasivan. Eva ostaje sama s napasnikom-zmijom, Adam uopće ne sudjeluje u tom dijalogu. U presudnom razgovoru koji se odvija, Eva ne nalazi pomoći koja bi joj odgovarala. Ovdje ponovno odzvanja ostavljenost ljudskog bića koja je već prije bila naznačena.

U razgovoru sa zmijom Eva pokazuje isprva svoju hrabrost. Ne izbjegava odgovor, nego slobodno i nesputano odvraća na lukav upit i ne da se zbuniti: „Plodove sa stabla u vrtu smijemo jesti“ (Post 3,2). Precizna nadopuna o Božjem upozorenju koje vrijedi „samo za plod stabla što je nasred vrta“ pokazuje da je Eva uspostavila komunikaciju s Adamom, premda pooštrava zabranu jela zabranom dodira. Eva zna za zapovijed koja čovjeka treba čuvati od smrti i koju je primio od Boga Adam (2,17) još prije nego što je Eva došla pred njega.

Lukava zmijska prijevara ne samo da Božje upozorenje čovjeku „sigurno ćeš umrijeti“ izokreće i izravno niječe govoreći: „sigurno nećete umrijeti“ nego k tome u biblijskom izvorniku glagolu daje nastavak kakav npr. susrećemo u poeziji što može također pripadati zavodničkoj lukavosti koja želi ostaviti dojam.

Žalosni rezultat neposluha poznajemo. Evi se oči otvaraju, ali toliko da upozna svoju golotinju, nezaštićenost, slabost, izloženost (3,7). U takvu stanju prihvaća Božji sud i kreće u novi život.

Eva je prozvana majkom svih živih (3,20). Svim živim ljudima blisko je ovakvo iskustvo. Nakon prevarenosti, Bog poklanja novu slobodu. Nakon pada, Gospodin dariva novo ustajanje. Eva postaje dionicom i nositeljicom praevanđelja koju Bog izriče u sudu pred zmijom: Evin će rod satirati glavu staroj zmiji (3,15).

Eva je majka svima živima. Unatoč muci kroz koju je prošla, ne okreće Bogu leđa. Kad je rodila sina prvorođenca prepoznaje da je Bog na djelu. Stekla je, veli, sina pomoću Gospodnjom (4,1).

Neopisivo je što se moglo zbivati u duši majke kad se Kajin dao zarobiti i voditi zavišću i kad je napao brata. Ne može majka stati na stranu jednoga, protiv drugoga. Ona se samo može gušiti u prevelikoj boli i nemoći. Ali ona nije odustala od svog života zatvorivši se u sebe i svoju depresiju. Štoviše, usprkos mukama rađanja (3,16), donosi na svijet novi život. U trećem sinu, Šetu, opet prepoznaje osobit Božji dar: „Bog mi dade drugo dijete mjesto Abela, koga ubi Kajin“ (4,25). Ne javlja se u tekstu za vrijeme tragedije, posve je u pozadini, ali upravo iz ovih riječi znamo da je prisutna i da prati zbivanje.

Najviše nas nakon svega može zadiviti što Eva nijednom riječju ne iznosi optužbe i ne pokazuje nikakvu gorčinu. Nije ogorčena na sebe zbog svoje slabosti. Odgovorno prihvaća svoju narav i posljedice svoga djelovanja.

Nema ni riječi optužbe za muža koji je bio oduševljeno obećao svoju ljubav, a odmah potom u presudnom trenutku susreta sa zmijom jednostavno izostao (3,1–5). Nije ju ni pred Bogom uzeo u zaštitu, nego ju odmah spremno optužio (3,12). Eva nije napustila muža ni u progonstvu usprkos njegova gospodarenja (3,16).

Razumijeli bismo kad bi u Svetom pismu bilo Evinih teških riječi protiv sina Kajina. Ali nema ih.

Imali bismo, napokon, razumijevanja i za optuživanje upućeno Bogu koji ih je uhvatio u prekršaju i nije im progledao kroz prste, nije se pravio kao da je sve u redu, nego ih je istjerao iz vrta i tako je, davno prije Egipta i Babilona započelo prvo biblijsko progonstvo. Ali Eva ni Bogu ništa ne predbacuje. U slobodi prihvaća njegov sud. Njezin novi život već je započeo. Ona je majka živih ljudi: majka svih koji prihvaćaju darovani život i rastu.

 

Duhovnost, Nastava

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *